Helloween i ljubljansko putovanje kroz udžbenik euro power metala, ali s ručnom kočnicom (2011)
Lokacija: Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Datum: 26.01.2011
Trinaesti studijski album naslovljen “7 Sinners” (2010) hamburške bundeve napokon je doveo u slovensku prijestolnicu! Ukupno drugi put. Gotovo točno nakon pet godina. Pet godina i četiri dana. Prvi put su Helloween nastupili u Ljubljani 23.01.2006., kad su predstavljali album “Keeper Of The Seven Keys pt. III: The Legacy”, službeno izdan 2005. godine.
Turneja “7 Sinners” još je daleko od toga da bude budžetski zamišljena kao njezina prethodnica. Imati uz sebe Gamma Ray postavlja posve drukčije okolnosti nego imati uz sebe Stratovarius. Na turneji “Gambing With The Devil” Helloween su na pozornici ponudili znatno bogatiju scenografiju, obilniju upotrebu “rasvjetne” opreme, obilniji setlist i posljedično dulje koncertne nastupe, trenutačno čak i spektakularne. Svake su se večeri naime nakon dugih 15 godina rame uz rame na pozornici tijekom I Want Out redovito susreli Kai Hansen (Gamma Ray) i Michael Weikath, bivši partneri zlatne Helloween postave iz osamdesetih.
No vratimo se u sadašnjost. Novi album Helloweena “7 Sinners” (RockLine recenzija OVDJE) iznimno je uspio, pa je pomisao da za njim slijedi turneja automatski izazivala veselo cerekanje i slinjenje. Lijepo je što su Helloween u društvo pozvali stare kolege Stratovarius. Oni su naime odigrali iznimno važnu ulogu u revitalizaciji i repopularizaciji melodičnog pristupa u metalu sredinom devedesetih i tadašnjom popularnošću posredno pomogli ponovno integrirati na scenu i “izgubljene i ponovno pronađene” Helloween nakon brodoloma s albumom “Pink Bubbles Go Ape” (eureka i pobjeda 1994. zvala se album “Master Of The RIngs”). Da ne odlutam predaleko i da odmah ne pojedemo najslađi dio torte, vratimo se radije u dvoranu Kino Šiška.
Sat je već odavno otkucao osam. Na pozornici se iskreno znoje Avatar. To je švedska postava koja je karijeru započela kao melodični death metal bend, a trećim – aktualnim studijskim albumom “Avatar” (2009) proširila je svoja glazbena obzorja “na više”. Novi album nudi iznimno zanimljivu žanrovsku mješavinu unutar samih skladbi. Avatar su veseljaci, neopterećeni mladići koji uživaju u svojoj koži. Prepuštaju se ukusnom smislu za humor. Zato su izabrali i odgovarajući uvod te otvorili koncert tematskom skladbom akcijske serije “McGyver” Leeja Davida Zlotoffa. Usta se automatski razvuku u osmijeh. Ako je skladba Deeper Down mješavina ekstremnih grana metala, koju ponajprije utjelovljuje polazište melodičnog death metala s modernim šminkerskim “breakovima”, Queen Of The Blades pokušaj je hvatanja daška rock n’ roll razuzdanosti. Obje su skladbe odjeknule i u Kinu Šiška te upozorile na širok stvaralački raspon koji se odnedavno prihvatio sastava. Dakle, nešto što može biti privlačno fanovima novih i starih In Flames, kao i The Haunted, a uz što mogu naćuliti uši čak i ljubitelji power metala i sirovog rock n’ roll šuta! Izvanredna uigranost, opuštena komunikacija vođe Johannesa i pristupačan stav raspalili su znatiželjne u dvorani, pa je sastav dobio gromoglasan pozdrav nakon što je završio svoj dobrih pola sata dug nastup. Još ovo. Avatar su na većoj pozornici Kina Šiška uspjeli razvesiti i svoj logotip iznad bubnjeva, čija su slova oblikovana od reflektorskih žarulja, što publika u zagrebačkom Boogalooju dan prije nije dobila.
Stratovarius danas spadaju među legende euro power metala čiste finske provenijencije! Nakon Stratovarius su se u drugoj polovici devedesetih (i kasnije) pojavili power metal sastavi poput Sonata Arctica, koji su manje-više samo sličnije izvedenice Stratovarius. To možemo tvrditi čak i za Children Of Bodom (minus growl vokal), a utjecaj se drži čak i dijela gothic power metal postava tipa Nightwish. Stratovarius danas naravno ostaju bez Tima Tolkkija, što je svojevrsni fenomen. Prilično je naime neobično da čovjek koji osnuje sastav iz njega ode. Obično s njegovim odlaskom umre i njegov sastav. U slučaju Stratovarius, kao i, groteskno dovoljno, Thin Lizzy, to ne vrijedi.
Ipak su u sastavu ostala tri važna člana. Uz njemačkog bubnjara Joerga Michaela i švedskog klavijaturista Jensa Johanssona, prvo ime zasigurno ostaje i prvo grlo sastava. Timo Kotipelto, čija boja glasa utjelovljuje toliki dio Stratovarius sadržaja da postojanje sastava bez Tolkkija i danas ostaje vjerodostojno. Ako u sastavu naizgled nezamjenjivog Tolkkija zamijeni čudesni dječak koji sluša na ime Matias Kupiainen, stvar je zapravo sanirana. Riječ je o izvanrednom virtuozu, klasično obrazovanom, svjetlosno brzom, koji raspolovi i najtanju dlaku oštricom lasera izuzetne preciznosti i kontrole instrumenta. Sastavu koji je dva tjedna prije posjeta Ljubljani izdao svoj novi studijski album (drugi bez Tolkkija u postavi) naslovljen “Elysium”, netom prije turneje ponovno se pridružio rekonvalescent koji je sretno preživio operaciju tumora – legendarni njemački bubnjar Joerg Michael. On je svojom topovskom snagom i brzinom nekoć branio boje sastava poput Rage, Grave Digger, Running Wild, Saxon,… Majstor poigravanja po pedalama dvostrukog bas-bubnja na bubnjevima je izveo najbolje što zna! Uživati u razvoju energije koju uvijek pokreće njegova kanonada ovaj je put značilo posebno veliku čast. U krajnjem desnom kutu, za svojim standardnim postoljem klavijatura, stajao je, kao i uvijek, jedan od najboljih klavijaturista u rocku i metalu na svijetu. Jedinstveni Jens Johansson, čovjek koji je svojedobno svoj glazbeni talent posudio albumima sastava Dio i Yngwie J. Malmsteen’s Rising Force. Dakle, Stratovarius ostaju snažan entitet, iako novi studijski uradci više ne odražavaju posebnu svježinu. Jedini je problem što su izgubili glavninu svoje fan baze pa su njihova zlatna vremena, koja zaključuje album “Infinite” s turnejom 2000. godine, danas nažalost (zasad) prošlost. Danas se po pozornicama mogu probijati samo još u ulozi predgrupe.
Stratovarius su glazbeni majstori. Unakrsna vatra solaža na relaciji Johansson – Kupiainen ostaje posebna draž promatranja njihova koncerta, Kotipelto je, kao i dan prije nastupa u Ljubljani, kad smo sastav pogledali u Zagrebu, izostavljao najviše registre skladbi jer je pjevao s upaljenim grlom. Dečki su pripremili skladbe koje na neki način definiraju najpoznatije trenutke njihove bogate diskografske karijere. Već odmah s izvanrednom Hunting High And Low, pa za njom apsolutnim klasicima željeznog repertoara Speed Of Light te skladbom iskrive naravi s karizmatičnim rifom i melosom Kiss Of Judas. Našlo se mjesta i za predstavljanje albuma “Elysium” s Darkest Hours, a momci su podigli atmosferu u završnici gomilom klasičnog materijala koji se vio od Phoenix, preko klasika Forever do (“nad-obvezne” kraljice power metal brzine) Black Diamond. Ugodno zagrijavanje pred Helloween, a ponajprije ugodno zagrijavanje svih nostalgičnih srca koja prate sastav kroz dva puna desetljeća postojanja.
A Helloween? Helloween su toliko prekaljeni da mogu navući na tanak led i najnaivniju publiku. Dečki su na turneju krenuli s manjim novčanim budžetom nego prije dvije godine. Na pozornici se tako našla kružna pila koja je umjesto zubi nosila sedam različitih oštrica. Dakle, po uzoru na naslovnicu novog albuma. Te kulise u Zagrebu dan prije nisu postavili. Helloween je pod pozornicom dočekala rasprodana dvorana. Zapravo su se svi momci i cure “spakirali” u dvoranu već za Stratovarius, samo što nisu stvarali posebnu galamu. Kad su se pak pozornicom raspršili Helloween, narod se veselo počeo komešati. Tako vruću publiku, tako veliku pozornicu i tako nabijenu dvoranu Zagreb nije imao. Zato su Helloween ipak djelovali nešto pristupačnije i kanu “opuštenije” nego u Zagrebu, gdje su doista pokazali samo golu rutinu. Ljubljana je imala rutinu i kanu više dinamike kvinteta na pozornici. Zafrkavanje nije otpalo u lavovskom dijelu samo na Andija Derisa, nego su znatne “gluposti” na pozornici radili i Wikath, Grosskopf i Gerstner. Naletavanje jedan na drugoga tijekom sviranja harmonija u tercama, grimase i ostali oblici podrugljive luckastoće spadaju u ustaljeni repertoar koncertne ponude sastava kao što su Helloween.
Deris je potvrdio da njegov vokal i dalje zadržava širok raspon koji hvata (uz blago nižu intonaciju!) i zahtjevnije registre teško uhvatljivih točaka (I’m Alive, Halloween, u bisu Ride The Sky). Smjelo sastavljen setlist predstavio je i tri posve nove skladbe. Očekivano, nastup otvara zafrkantska Are You Metal?, tipična helloweenovska nestašnica, a u nastavku joj se na sredini koncerta pridružuju izvrsna Where The Sinners Go, začinjena dramskim teatrom zaraznog refrena, te za njom World Of Fantasy, koja je nedavno u setlisti zamijenila skladbu You Stupid Mankind. Među starijim klasicima pozornost su privukli ponajprije izvrsni klasik s albuma “Better Than Raw” Handful Of Pain te balada o neuzvraćenoj ljubavi s albuma “Time Of The Oath” Forever And More, koju su Deris i Gerstner izveli u neukopčanoj (akustičnoj) verziji. Taj se potez pokazao iznimno učinkovitim osvježenjem koncertnog raspoloženja.
Već je tako da novo doba diktira okljaštrenu koncertnu ponudu i podizanje cijena ulaznica. Na ovo potonje se stvarno ne treba žaliti. No nakon koncerta ostao je gorak okus glede repertoara. Sat i tri četvrt lijepa je vremenska jedinica za headlinerski koncert, ako se svira, a ne govori, ili govori samo ono najnužnije. Ovaj su put Helloween ipak pretjerali s implantacijom svih skečeva i zafrkancije, koja je inače očekivana, poželjna pa čak i zahtijevana helloweenovska sadržina. No ovaj put pretjerali su. Kilometarsko obraćanje publici između skladbi Halloween, a posebno I Want Out, koja je tako u cijelosti izgubila sav svoj smisao zašto uopće postoji kao točka repertoara, te povrh svega još i Dr. Stein u bisu, poslužilo je kao dokaz štednje energije i krađe vremena. Ako tome dodamo još i bubnjarski solo koji ne poslužuje ničim što bi ostalo vrijedno spomena i zabilježilo se u sjećanju posjetitelja koncerta, jasno je da bi Helloween u tom vremenu mogli odsvirati najmanje još četiri dodatna klasika. Ako ništa drugo, mogli su ukinuti “ljestvicu triju skladbi” i odsvirati u cijelosti skladbu Halloween ili Keeper Of The Seven Keys.
Kino Šiška opet je pokazivao zube što se tiče zvuka. Sprijeda su se gitare čule. Dalje od pozornice manje ili slabo, a bubnjevi su u zvuku preuzimali sve veći primat. Ne znam kako je bilo kod mikser pulta, ali posve na ulazu u dvoranu gitare su bile premalo čujne. Slične zvučne nedostatke posjetitelj je mogao doživjeti već dan prije u Zagrebu.
Sastav se od publike oprašta s Dr. Stein, koji će u sjećanju ostati ponajprije po dvojici hrabrih momaka koji su se obukli u njegov lik i nacrtali kvintetu osmijehe na lica. No ni Helloween nisu pritom stajali skrštenih ruku, pa su na pozornicu poslali svog Dr. Steina, koji je među ljude razbacao goru helloweenovskih bundeva (balona). Ni toga nije bilo na koncertu dan prije u Zagrebu. U usporedbi sa Zagrebom, ljubljanska je publika ovaj put ipak prošla znatno bolje što se atmosfere tiče. Sama je publika naprosto spasila koncert sastava. Svojom razigranošću i odmakom od svakodnevice, zagriženim fanovstvom, u groznici iščekivanja pri svakoj uvodnoj detonaciji pojedine skladbe repertoara, uspješno je prikrivala lijenost svojih štedljivo i rutinski nastrojenih heroja na pozornici. Dakle, kapa dolje jedinstvenoj publici koja je dahtala svaki djelić sekunde neprekidno, i tijekom Derisovih beskrajnih “vradžbina” i brbljanja. U jednom trenutku mu je tijekom Dr. Stein na vrlo pristojan način namignuo čak i sam kolega Markus Grosskopf: “Tega smo slišali že včeraj!” (Yeah, we’ve heard that one last night!”), ali se Andi nije dao smesti.
Kako god okrenemo. Dobar koncert. Baš dobar koncert. S rezervom. Ali vrijedan cjelokupnog posjeta i konzumacije! Svaki pravi ljubitelj Helloweena počinio bi veliki grijeh da je ignorantski preskočio ovaj put opušteni posjet bundevara Sloveniji. Energije je ipak bilo u izobilju, pa smo si usred tvrdokorne zime, uz razuzdanu dozu power metala, i svi ostali temeljito ugrijali promrzle kosti. Na njemačkom dijelu turneje Helloweenima se pridružuju sunarodnjaci Pink Cream 69, inače matični sastav pjevača Andreasa Derisa. Najbliži datum i lokacija Sloveniji su 11.02.2011. i njemački Kaufbeuren. Ima li netko za akciju?
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
