Mjesto: Beč / klub Reigen / Austrija
Datum intervjua: 05.02.2012
Prošla su četiri desetljeća postojanja Wishbone Ash. Prošle je godine sastav odsvirao hrpu koncerata u čast tog okruglog jubileja. U tu su svrhu prekopali prašnjave arhive bogate diskografije i sastavili retrospektivni koncertni repertoar koji je obuhvaćao njihove najprepoznatljivije stvari s klasičnih albuma, s težištem na prvom desetljeću djelovanja benda.
Intenzivno sviranje na lijepoj hrpi koncertnih termina prošle se godine prelilo u krv i prste dečkiju, a to nedvosmisleno odražava novi album “Elegant Stealth”. Riječ je o albumu koji servira izuzetnu svježinu i kvalitetu, kojom se Wishbone Ash “vraćaju” u vrijeme odličnog studijskog izdanja “Bona Fide” iz 2002., a usudio bih se reći da je to čak i najbolji album Wishbone Ash novog milenija, koji se kar šibi od prepoznatljivih elementarnih zaštitnih znakova glazbene samosvojnosti ovog sastava. Četiri su godine prošle od izdavanja prethodnika “The Power Of Eternity”. I to je bilo jako dobro.
Tako su se dečki našli na novoj turneji. Turneju uvijek rade zimi. I uvijek s težištem koncerata po Njemačkoj, gdje su posebno popularni. No nas, osamljene tri jahače, put je odnio s željom da pogledamo jedan od koncerata turneje “Elegant Stealth” na najlakše dostupnoj lokaciji. A to je, kao već nebrojeno puta prije, jednostavno austrijski Beč.
Još prije koncerta imali smo veliku čast popričati sa šefom i jedinim originalnim članom današnje postave Wishbone Ash, Andyjem Powellom.
Kako napreduje turneja?
Andy: Kao što je poznato, Europa nas je uvijek jako dobro primala. Za nas, koji smo stalno na koncertima, to je vrlo važno, posebno u Njemačkoj, gdje smo još popularniji nego u drugim europskim državama. Prošli tjedan, dok smo bili na sjeveru Europe, temperature su padale posebno opasno ispod nule, ali to ljude nije zaustavilo niti odvratilo da dođu van na naše koncerte. Jako smo zadovoljni stanjem na turneji.
Ima li slučajno neki kutak svijeta gdje Wishbone Ash još niste nastupili, a željeli biste?
Andy: Što se Europe tiče, jako dugo nismo svirali u istočnim državama, kao što su npr. Mađarska ili Rumunjska, a inače bih jednom volio zasvirati u Kini, to bi bio stvarno veliki pogodak.
U studenom 2011. izdali ste novi studijski album “Elegant Stealth”. Možeš li nam reći nešto o procesu njegova nastajanja, o tijeku snimanja i slično…
Andy: Sve je počelo prije dvije godine. Prvo smo odlučili snimiti video za DVD. On je sažetak pisanja, stvaranja albuma. Tome smo pridodali proces snimanja albuma u studiju prošlog ljeta i nastao je DVD “This is Wishbone Ash”. Dio materijala snimili smo u našem novom studiju u Engleskoj, nešto dodatnih vokala snimio sam u SAD-u, u Connecticutu, gdje inače živim, Muddy je snimio nekoliko gitara u Finskoj, u Helsinkiju. Ljudi kažu da je “Elegant Stealth” nakon dugo vremena jedan od najboljih albuma koje smo izdali. Ljudi ga jako vole. Iskren je, izravan, bili smo sami pri snimanju, uz nas nekoliko tonskih inženjera i sve je super ispalo. Jako smo zadovoljni.
Možeš li opisati pozadinu nekih od najzanimljivijih poruka u stihovima pjesama novog albuma?
Andy: Novi album dosta se bavi odnosima, vezama među ljudima. Primjerice, skladba Warm Tears govori o prekidu veze na osobnoj razini. Svatko tko je bio u vezi s nekim razumjet će emocije koje prožimaju tu skladbu. Skladba Heavy Weather je skladba koju smo snimali ljeti u SAD-u i u to smo vrijeme doživjeli neke ekstremne vremenske prilike. Iako se iza tog naslova također krije metaforična skovanica za odnos u vezi, zapravo smo tada doživjeli tornada i poplave, što se vremena tiče. Tamo gdje živim, na sjeveroistoku američkog kontinenta, imali smo i uragane.
Ove godine navršava se 40 godina otkako ste izdali album “Argus”. Namjeravate li posebno obilježiti taj jubilej?
Andy: To je jako dobro pitanje. Neki simfonijski orkestar iz Njemačke već nas je kontaktirao u želji za suradnjom po tom pitanju, s idejom da su jako zainteresirani za zajedničko snimanje orkestralne verzije albuma. Album “Argus” u cijelosti izveden s orkestracijama. Smatram da je to jako zanimljiva ponuda i vjerujem da bi se iz te suradnje moglo razviti nešto zaista zanimljivo. Nešto iskustva s orkestrom imamo iz prošlosti, ali u ovom slučaju, kad bismo odsvirali cijeli “Argus”, to bi značilo zaista jedinstveno i posebno iskustvo i zaista lijepo obilježavanje tog jubileja. Ako do toga dođe, snimit ćemo i DVD.
Nedavno ste slavili 40 godina postojanja benda. Kakve te emocije preplavljuju kad se osvrneš unatrag i pogledaš dug put koji ste prešli Wishbone Ash?
Andy: Za mene, kao jedinog originalnog člana benda koji je zapravo prošao ovo razdoblje od početka do danas, taj je događaj sam po sebi nešto posebno, preplavljuju me refleksije o prošlim vremenima vezanima uz bend. Svaki put. Naprosto je nevjerojatno da nakon svih tih godina bend uopće još postoji, piše glazbu, izdaje albume i neprestano je na turnejama. Taj smo događaj obilježili izdavanjem koncertnog CD-a i DVD-a “Live In London”. 40 godina je stvarno puno. U tom se razdoblju kod Wishbone Ash izmijenio hrpa članova. No trenutni basist Bob Skeat s nama je već 15 godina u postavi, što nije malo. To je dvostruko više nego što je u početnom razdoblju Wishbone Ash u bendu izdržao npr. Ted Turner. Na Wishbone Ash često gledam kao na nogometnu momčad. Postoji jako dugo, a u njoj je igralo već mnogo različitih igrača.
Kako bi sam opisao vašu glazbu? Glazbu Wishbone Ash i gdje bi je žanrovski svrstao?
Andy: Kad smo osnovali bend, nije bilo etiketa, bili smo samo glazba. Kasnije su nas počeli označavati kao progresivni rock. To je bilo u sedamdesetima, a onda su nas kasnije počeli zvati “classic rock”. Jako dobra stvar kod Wishbone Ash je to što kod nas nema ograničenja. Možemo svirati metal, možemo svirati jazz, možemo svirati folk. Eklektični smo. Ali, ako me već pitaš za opredjeljenje, od tih bih oznaka izabrao onu koja nas određuje kao “classic rock”. Osnovni format na kojem smo postavljeni su dvije gitare, bas gitara i bubnjevi. To je klasični rock. Puno melodije, vrlo englesko, vrlo iskonsko. Nešto bluesa, nešto folka, a nije nas ni strah upustiti se u čudne ritmičke teksture. Volimo naime povesti publiku sa sobom na posebnu glazbenu avanturu.
Koji su tvoji najdraži albumi Wishbone Ash i koje su tvoje najdraže skladbe Wishbone Ash?
Andy: Moji?!? Bože moj… Toliko ih je da je teško birati. Album “Argus” svi vole, ja ga jako volim. Jako sam sretan što je taj album dio nas, pokazalo se da je “Argus” očito bio vrhunac naše karijere. Isto mi se jako sviđa album “New England”. To je bio naš prvi album koji smo snimili u SAD-u. Lijepi osjećaji vežu me uz taj album. Najdraže skladbe, ako izuzmem samo favorite, bile bi primjerice Sometime World s albuma “Argus”. Tu skladbu jako volim. Isto tako Thrown Down The Sword. Potonja nosi izniman sentiment, izvanredne gitare, izvanredna je skladba. Ta skladba u mnogim elementima oličava bend kao cjelinu.
Posljednjih se godina pojavljuje neka vrsta mode da mnogi poznati glazbenici i izvođači, kao među njima Alice Cooper, Queensryche i sada također Ian Anderson iz skupine Jethro Tull, odluče snimiti drugi dio svojih najuspješnijih i najpopularnijih albuma u karijeri. Kako ti shvaćaš taj trend?
Andy: Drugi dio albuma, kažeš? S novim skladbama?
Da.
Andy: Što se mene tiče, u tom je slučaju više-manje riječ o komercijalnom potezu. Da se sam nađem u istoj koži i odlučim da snimimo Wishbone Ash “Argus” broj dva, zapravo znam da to ne bih mogao. Jer to ne osjećam u svom srcu. Smatram da smo Wishbone Ash u tome iskreniji prema samima sebi. Zapravo možeš uzeti atmosferu, ideje iz “Argusa” i upotrijebiti ih ponovno, čak snimiti po istom principu. To je prvu mikrosekundu možda čak i zanimljivo.
Možeš li nabrojati koji su glazbenici najosjetnije utjecali na tebe kao umjetnika?
Andy: Kao mladog nadobudnika prvi je privukao pažnju Gibson gitarist Django Reihnardt. Volim emocije u njegovu sviranju. Što se rock n` rolla tiče, Hank Marvin iz grupe The Shadows bio je onaj koji mi se urezao u sjećanje, osobito zbog specifičnog zvuka gitare koji je koristio. Tada sam imao nekih 11 godina. Kasnije, u godinama adolescencije, to jest sredinom šezdesetih, svirao sam jako puno ritam gitare. Tada je na mene utjecao Steve Cropper, slušao sam puno američkih bendova, Stax, pa Motown, onda me preuzela blues glazba i Albert King. Nikad nisam bio veliki ljubitelj B.B. Kinga, dok su Freddy King i posebno Albert King od drugog tijesta. Posebno Albert King… sviđa mi se njegov temperament. Nadalje Peter Green, koji spada među najbolje engleske gitariste. Prema njemu gajim izniman respekt. Onda su iz Engleske došli još Eric Clapton i Jeff Beck. To su tri najveća engleska gitarista koje je dala Engleska. U kasnim šezdesetima. Te je dečke bilo teško nadmašiti. Jedini put za nas bio je pokušati nešto drugačije. I tako smo isprobali dva gitarista u bendu.
Dvije gitare i Wishbone Ash. To je zapravo vaš zaštitni znak.
Andy: Svakako. I još uvijek je. Dvostruki solo dijelovi. To radimo. To je naša formula i nešto tog štihа dvostrukih gitarskih melodija osjetiš u baš svakoj našoj skladbi.
Još uvijek tvrdiš da gitare imaju krila?
Andy: To je moje uvjerenje. Vjerujem da imaju. Velika stvar kod gitare je u tome što gitara uvijek predstavlja temeljni kamen rock n` rolla. Naravno, svugdje možeš ugurati klavijature, saksofon, itd… Ali prihvatimo činjenicu. Rock, rock n` roll je gitara. I tako je oduvijek bilo.
Što mogu očekivati slovenski fanovi od vašeg koncerta kad budete nastupali u Sloveniji?
Andy: Puno klasika. Odsvirat ćemo starije skladbe uz koje su ti naši obožavatelji odrastali. Jako je važno da im ponudimo nešto sentimentalnosti. Tome ćemo dodati tri ili četiri skladbe s novog albuma “Elegant Stealth”, kao i večeras, ovdje u Beču.
Imaš li još kakvu važnu poruku za naše vjerne čitatelje?
Andy: Koliko se sjećam, u Sloveniji doista nismo nastupili jako, jako dugo. Ako se dobro sjećam, zadnji smo put nastupili negdje u osamdesetima. Ljubljana je jako lijep grad i dobro ga se sjećam kad smo ga posjetili. Za nas će biti velika čast što se možemo vratiti u njega i ondje zasvirati. Nadam se da će to biti samo jedan od onih nastupa na pozornicama na koje se uvijek rado vraćamo i na kojima bismo htjeli svirati češće. I u budućnosti. Prije svega, za nas je najvažnije da upoznajemo nova lica i naše obožavatelje i u Sloveniji. Jako me zanima kako je kod vas, jer se dok nas nije bilo na koncertima u Sloveniji dogodilo mnogo velikih promjena u vašoj zemlji.
Hvala ti, Andy, na dragocjenom vremenu.
Andy: Bilo mi je zadovoljstvo, dečki. Vidimo se na koncertu.
intervju vodio: Peter Podbrežnik
tekst preveo i uredio: Aleš Podbrežnik
fotografije (klub Reigen, Beč, Austrija): Aleš Podbrežnik
iskrena zahvala za svu podršku Zdravku Grahu iz tvrtke Concertica, koji je pobrinuo za svu potrebnu logistiku i probijanje leda s menadžmentom benda, što je omogućilo ekipi RockLine da sretno provede ovaj intervju.
Galerija slika
