Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Velenje / eMCe Plac / Slovenija
Datum intervjua: 30.03.2012
Par godina prošlo je kao tren, mnoga izrečena obećanja ostala su neispunjena, snovi nedosanjani, a planovi neostvareni. To sigurno ne vrijedi za štajersku ekipu Inmate, koja je za prvenca, ploču Free At Last, uzela malo više vremena nego što je isprva planirala. Vrijeme je relativno, a rezultati klesanja napokon su se mogli čuti, pa je slovenska publika nakon dugo vremena mogla zagristi u proizvod koji nadmašuje mnogošto na prilično osiromašenoj sceni. Jedan od najsolidnijih temelja slovenskog metala postala je ekipa kojoj rad, trud, garanje i odricanje nisu strani.
Sašo Bandalo: Što smo sve obećavali – ploču i još štogod …
RockLine: A sad smo tu! Došao je reality check …
Sašo Bandalo: Pa obećanje smo održali, samo se vrijeme malo zaglavilo.
RockLine: U međuvremenu se dogodilo svega i svačega. Primjerice, u bend ste primili Mikea i od tada su se vaše međusobne veze samo učvrstile.
Jure Grudnik: S Mikeom smo svoj put započeli nastupima u Postojni (na RockLine challengeu, nap. a.).
RockLine: Kako god – trebalo je nekoliko godina da se prvijenac lansira na slovensko nebo, a sad me zanima: kakvo je bilo vrijeme trudnoće i porođaj vašeg prvog pravog cjelovečernjeg prvenca?
Jure: Cijeli proces trajao je dobrih pet godina. Razdoblje nastajanja ove ploče może se podijeliti na dva dijela – na prvi odlazak u studio, kad smo cijelu stvar jednostavno odbacili, i na vrijeme kad nam se 2009. pridružio Mike, pa smo sve počeli iz ničega i gradili od potpunog početka. Komadi su se u velikoj mjeri promijenili. Kad pet godina sviraš uvijek iste komade, stalno dobivaš nove ideje i jednostavno nismo mogli drugačije, nije išlo. Komadi ti postanu pomalo dosadni i u jednom trenutku si naprosto prisiljen promijeniti ih. U tom smo se razdoblju i stilski pronašli. Kad smo na početku išli u studio, toga isprva nismo bili ni svjesni. Komadi su bili super i ideja je bila samo da odemo u studio i snimimo ih, ali dok smo mijenjali poprilično vokalista i tražili svoj pravi glas, vidjeli smo da smo u toj fazi još bili vrlo nepripremljeni i nismo točno ni znali što zapravo hoćemo. S Mikeovim dolaskom 2009. počeli smo ozbiljno raditi, a Mike je bendu dao takav glas i vokal kakav smo u bendu željeli. U međuvremenu smo sazreli, dobro se upoznali i shvatili tko što hoće, i tek tada smo počeli tkati ideje koje su neprobojne i s kojima smo na kraju svi vrlo zadovoljni.
RockLine: Bend je s tvojim dolaskom, Mike, dobio ono – jaja su pala u mošnju i bend je sazrio do zadnjih sitnica. Sad si u bendu već tri godine. Kako je došlo do te prve ljubavi i napokon do braka koji je prilično čvrst?
Rok Mike Miklavžina: Prvo bih htio reći da ove dečke poznajem od samog početka, a bio sam i na njihovom prvom špilu kao cello. Tada sam vidio kakva je Inmate scena, a kad sam ih prvi put čuo, znao sam da je to “top shit”, prava stvar. Ja sam tada bio više u rock’n’roll vodama, kad sam svirao bas (kao basist i vokalist svirao je u velenjskom sastavu Šnorkl Band, nap. a.), a onda smo jednom zajedno imali špil i s Alešom sam upao u razgovor da Inmate traže prikladnog vokalista i da dođem. To se otegnulo još dva-tri mjeseca i jednostavno nam nije polazilo za rukom da se skupimo na probi. Na kraju smo se ipak dogovorili i kad sam došao na probu, svi su se dvojbe utišale – dečki su rekli: “To je to!”, a ja sam si neke stvari isprva malo drugačije zamislio i onaj nedvosmisleni osjećaj da sve sjeda i ja nisam odmah imao. Zamolio sam, odnosno pitao, da mi dopuste da cijeloj stvari dam nešto svoje i da mi daju toliko slobode da pridonesem nešto svoje i na malo drugačiji način. To je prošlo i evo …
RockLine: Vi ste tada na stranici imali objavljene demo snimke s pomoću kojih ste tražili prikladnog vokalista, zar ne? Instrumentali na Myspace stranici bili su alat za novačenje nove krvi u sastav, što je išlo u korak s Europom i ostatkom modernog svijeta.
Jure: Ne znam …
Mike: Imali smo, odnosno – imali ste objavljene komade na Myspace stranici.
Jure: Da! Zapravo, ti komadi na Myspaceu, ako sam iskren, bili su rezultat prve faze studija. Jedan komad je objavljen s namjerom da se ideja sačuva, jer se nakon prve faze snimanja nije bitno mijenjao – Fire, Walk With Me. Kad je došao Mike, demo komade smo počeli snimati posve iznova i sa svježom energijom. Premijerni nastup s Mikeom bio je upravo nastup na Metal Campu 2009.
RockLine: Ako rezimiram – prva faza bila je bliža melodičnom death metalu i mešavini thrasha. Kad si ti došao u bend, Mike, bend je dobio metalcoreovsku osnovu i patinu. Što možemo reći o 2012. i što Inmate predstavljaju u ovom trenutku?
Jure: Da, u organizam sastava ušli su elementi metalcorea – to je istina, ali u osnovi težimo tome da je glazba, što se instrumentala tiče, što melodičnija. Ideje za komade djelo su gitarista Andreja (Bezjaka, nap. a.), koji dolazi iz skandinavske škole i Iron Maidena, a ima puno i suvremenih elemenata – i In Flames, Dark Tranquility i sličnih bendova. On dođe s idejnom osnovom na probu, a mi ostali onda cjelinu prežvakavamo i dodajemo svoj pridih i viziju. Nešto se ritmički promijeni, doda se koji rif, nešto i oklestimo … Svi vrlo aktivno sudjelujemo u nastajanju komada, što se razlikuje od pristupa neke druge grupe u kojoj gitarist dođe na plac, pokaže rif i kaže bubnjaru što i kako da svira. Kod nas je … Kad bi htio doći na naše probe, bilo bi vrlo teško, jer svatko od nas sluša svoj žanr i teži svom, ali na kraju ipak sklopimo kompromis s kojim smo svi potpuno zadovoljni. Izađe nešto što se većini sviđa …
Mike: Što se svima sviđa …
Jure: Je li prvu zamijenilo malo više metalcorea i moderne glazbe? Jedan od glavnih razloga za to je niže ugađanje gitara na ais, a kako smo i sami skloni eksperimentiranju, promjena je posve prirodna. Osim toga, snimili smo još i sinte na matricu, što je “skrivio” naš producent Tat Purusha, a oni su glazbu samo još podigli. Ja mislim da je na kraju stvar ispala sasvim dobro … Isprva smo bili skeptični hoće li to biti kul ili ne. Na tri komada sintetični zvuk malo više ističe, ali na cjelini ipak prevladavaju gitare, jer i sami sebe smatramo prvenstveno gitarskim bendom i gitare su glavne. To je prva stvar, a druga stvar koja definira naš stil, zbog koje bismo mogli reći da smo komercijalniji, jest činjenica da nam je gost na vokalima Marko Duplišak iz grupe Last Day Here. Isprva je zamišljeno da gostuje na tri komada, ali kad su se na kraju u studiju zatvorili Marko, Rok (Mike) i Purusha, počele su padati lude ideje pa smo rekli da se cijela ploča tako snimi.
Mike: Nije imalo smisla zaustavljati taj kreativni trenutak.
Jure: Ideje su stvarno bile lude – i growlovi i čisti vokali. Prije je neke dijelove uz to pjevao i naš producent i usprkos brojnim oklijevanjima, mislim da smo se na kraju dobro odlučili i konačni rezultat ploče Free At Last nam se stvarno sviđa!
RockLine: Recimo ovako: plac je bio opipavanje i tapkanje oko toga što sve možete. Onda ste došli u studio i s producentom koji je uz Noctiferiju i more malih bendova koji u Sloveniji nešto znače iz vas iscijedio najbolje što imate. Kakav je bio taj rad, koliko je trajao i kakve su bile muke nastajanja albuma Free At Last?
Jure: Osim našeg instrumentala, puno toga je nastalo prilično spontano – pogotovo vokali.
Mike: Vokale smo snimali otprilike mjesec dana. Točno trideset snimateljskih dana! Možda je vremenski trajalo malo duže …
RockLine: Je li te Tat gonio kao psa?
Mike: Ne to, bilo je važnije to da smo se svi trojica morali uskladiti, da smo se mogli sastati i da smo svi bili usklađeni. Rad u studiju bio je vrlo opušten i domaćći. Kad smo došli, Tat je uređivao okoliču svoje bajte i morali smo ga još malo pričekati, pa smo umjesto u četiri počeli raditi u šest, što je bilo atipično i u suprotnosti s mojim predodžbama o disciplini … Ja sam do tada imao iskustvo da dođeš u studio gdje te producent već čeka …
RockLine: S obzirom na to da si stručnjak za borilačke vještine, disciplina je važna stvar …
Mike: Da, pa …
RockLine: A rock’n’roll?
Mike: Možda je Tat imao puno sreće što imam dobru samokontrolu i nisam odmah popizdio … (smijeh) Nemam uvijek cijeli dan vremena! Idemo raditi, ne? (smijeh) Htio sam reći da je rad bio vrlo prirodan i da nitko nikoga nije ni na što silio, a ja i Marko smo bili, normalno, na neki način nestrpljivi, što na kraju krajeva može biti samo dobra stvar, jer smo se entuzijastičnije i zagrijanije prihvatili posla.
RockLine: Jesi li si dopustio malo interpretativne slobode u tekstovima i izvedbi skladbi ili je sve prije studija bilo definitivno dogovoreno pa je izleta u nepoznato bilo malo?
Mike: Lirski dio i tekstovi bili su već prije dobro dogovoreni i partovi napisani, ali nakon ulaska u studio morali smo neke stvari malo prilagoditi i promijeniti, tu i tamo preinaciti rečenicu zbog slogova, no glavna ideja i izvedba bila je moja i na kraju sam mogao reći da je to to! Tekstove smo u bendu najviše pisali ja i Andrej, ostali su više pisali glazbu. Andreja je po mom mišljenju na ovoj ploči najviše mučilo to što su se instrumentali dosta mijenjali, a na kraju sam još i ja tekstove malo po svom uredio … Tako da mislim da je on kroz cijeli proces najviše patio … (smijeh)
Jure: To mu je bila najmučnija stvar – pa ne samo njemu, nego i ostalima, jer smo toliko dugo disali i živjeli s tim komadima, svirali ih i gonili blizu savršenstva, a na kraju je tu još i producent koji stvari sluša svojim parom ušiju i sam gleda ono što je odšpilano na svoj način, pa mijenja i kleše i gnjeti glazbu na svoj način. Nama se žurilo da ploču što prije izdamo, ali drago nam je što je stvar išla svojim tempom, jer komadi su stvarno bolji i stvarno bolje zvuče. Tat je stavio pravu točku na i … Dobar producent jednostavno zna o čemu se radi, a neki bi producenti proračunali koliko im snimateljskih sati treba, strpali novac u džep, stvar na kraju brzo zmiksali i otpravili nas, ali Tat ne. Tat je imao veliki utjecaj na nas i sad neke stvari gledamo drugačije nego što smo ih gledali prije.
Mike: Pa i njega smo upoznali s novom glazbom …
Jure: I to je istina. Slušamo doduše sličnu glazbu, ali …
Mike: Na kraju je rekao: “Da, da! Ovo bi pak išlo!”
RockLine: Muke nastajanja bile su prilične, ali dijete je sad tu! Imate prvenca! Je li najljepši na cijelom svijetu ili imate prostora za nadogradnje i daljnja kozmetička poboljšanja? Kamo idu Inmate budućnosti?
Mike: Vjerovali ili ne, prostora za poboljšanja ima …
Jure: Stvar je takva da imamo materijala unaprijed prilično puno napisanog. Osim osam demo komada, Andrej je napravio već 40 drugih komada – ako računamo i prvu ploču, riječ je o otprilike 30 komada koji su gitarski postavljeni. Ideje su tu, a sad ih moramo samo još dovršiti i obřusiti. Osam demo komada već imamo snimljenih … Kad su se u studiju snimali vokali za ploču, mi smo na placu umjesto starih komada odlučili raditi i stvarati dalje! Usudio bih se reći da je to jedina stvar zbog koje smo uopće još zajedno, jer da smo još uvijek svirali one prve komade … Ne bih rekao da bismo se razišli, ali jako bismo se svađali, jer prije ili kasnije ti nekih stvari dođe preko glave. Htio sam svirati, predstaviti ljudima komade i CD, a počinje smetati i ono vječno pitanje: “Kad će CD?” Kad smo svirali u Njemačkoj, Austriji, u Zagrebu …
Mike: Mučno je tvrditi da će stvar biti gotova za dva mjeseca, a nakon dva mjeseca rok produljivati i razvlačiti u nedogled …
Jure: Sad je ploča napokon vani i nastupilo je veliko olakšanje! Unatoč tome mogu reći da će druga ploča biti još bolja, treća stepenicu dalje, jer komadi koje sad radimo stvarno su ludi! Jedva čekamo da zagrizemo u njih!
RockLine: Možete li otkriti u kojem smjeru sad idete? Lamb Of God stil ili nešto što si ni ne možemo zamisliti?
Jure: Zapravo će biti prepoznatljivo i odmah ćeš znati da su Inmate! Stvar počiva na melodici i na ritmici. Neki komadi počivaju na metalcoreu, dosta su traga ostavili i Lamb Of God, da, prilično ima thrasha – sve je tu! Zapravo se uopće ne opterećujemo time kamo će nas odnijeti budućnost i žanrovi nisu bitni …
Mike: Mi radimo samo glazbu i to je to!
Jure: Da, komadi će gorjeti, a neke smo već svirali i uživo.
Mike: Pet novosti smo već otkrili publici i punili uši!
RockLine: Prije nego što vas pustim iz kandži, zanima me poruka i concept koji ste utkali u ploču – što se, osim nestrpljivosti, još krije iza naslova Free At Last?
Mike: Sam koncept albuma Free At Last otkriva našu priču borbe i put od potpunog dna do vrhunaca, prosvjetljenja i tvrdoglavog ustrajanja u tome. Opisuje put od trenutaka kad si potpuno na tlu ili pak put vlakom kroz različite krajolike – nakon vrhunca može uslijediti tunel i katastrofa, ali odluka hoćeš li skrenuti lijevo ili desno, boriti se ili popustiti na kraju je ipak na tebi. Na putu do cilja treba težiti cijelo vrijeme, truditi se i ustrajati do kraja svog života. Na vrh se može doći, ali na vrhu ostanu samo najuporniji, najodlučniji i najsnažniji.
Jure: Ploča je potpuno konceptualna, a tekstovi slijede jedni druge kao pripovijest o putu od najniže točke do ostvarenja ciljeva koje si si postavio. Nakon uspona dolaze padovi, a nakon padova treba se pokupiti i dostojanstveno ići dalje! Život je sinusoida, to je naša poruka, a treba se samo osloboditi, razmišljati svojom glavom, a kad jednom sve u životu budeš imao, treba prije svega pomagati drugima i raditi dalje. Ne smiješ zaspati na lovorikama stare slave i reći si da više nema što dodati.
Mike: Ne možeš reći: “Sad sam najjači i nitko mi ništa ne može!”
Jure: Prije ili kasnije te nešto može zadesiti. U životu se treba boriti! Unutarnji mir nije samorazumljiv, nego se za njega treba boriti. Da bi na kraju bio “free at last”!
RockLine: Oslobođeni prvotnih tenzija, ploču ćete danas krstiti uživo. A kakav je put naprijed?
Jure: Ploču treba što obilnije promovirati, a naša promocija su koncerti! Izdali smo i videospot, koji je premijerno prikazan u Aritmiji, a sad već osvaja i internet.
RockLine: A hoće li ljudi vjerovati da će novi videospot biti na pregled od 1. travnja nadalje?
Mike: Morat će, a ako ne, već ćemo se pobrinuti da narod to ne zaboravi! (smijeh)
Jure: Inače, da, na obzoru imamo već dosta koncerata – osim Metal Campa u Tolminu i Metal Festa u Zagrebu, u lipnju ćemo u Mariboru zagrijavati publiku pred nastup legendarnih Brujeria, a dan prije toga bit ćemo u Milanu … Puno će se događati, a mi smo željni što više svirati, ako je ikako moguće u inozemstvu.
RockLine: Možemo zaključiti fiktivnom situacijom: 2012. je kataklizmična godina. 21. prosinca je još daleko pred nama, ali recimo da ga preživimo – gdje se vidite za pet godina?
Mike: Ha! To je ful j***no pitanje … (smijeh)
Jure: Ono što smo si zadali – teško je nagađati hoćeš li biti kod ove ili one izdavačke kuće, svi imamo poslove i treba uskladiti termine jer su to sve prije nego jednostavne stvari – radit ćemo glazbu i snimiti drugu ploču! Prioritet je naravno koncertiranje, ali nećemo ići glavom kroz zid svirati bilo kamo ako ne bude prave prilike. Ako to smatramo nekim vrhuncem, ja mislim da je to tek početak i da smo na nuli.
Mike: Što više svirati, pokazivati se, žurati s frendovima, a drugu ploču snimiti prije prvijenca i moje će srce biti sretno! Da ne budemo samo rajcali, nego da bude i flodera kako treba! (smijeh)
Galerija slika
