Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Velenje / eMCe Plac / Slovenija
Datum koncerta: 30.03.2012
Broj posjetitelja: 200
Cijena karte: uz rezervaciju 4 € (6 € na dan koncerta)
Slovenija – prostor od tek dva milijuna duša i cijele regimente kvalitetnih, nadarenih, ali ne uvijek nadahnutih glazbenika, prava je talionica dobrih ideja, no među imenima na pijedestalu stvaranja malo je onih koji prežive test vremena. Metalska scena kod nas nije iznimka, jer imamo poprilično čvrstih, udarnih i tvrđim ritmovima predanih mladaca i mladenki, ali kvaka je u tome što se većina toga prepusti tek kao nedjeljni uzgoj orhideja ili pak mladenačko skupljanje salveta. U doba adolescencije podignu svetište na kojem bi žrtvovali sve – svoje vrijeme, dušu i tijelo – a u odrasloj dobi prihvate se nečeg unosnijeg, smislenijeg i prije svega “okolišu prihvatljivijeg i godinama primjerenijeg”. Hvala bogovima Olimpa na vitkim iznimkama! Kad pišem o štajerskoj, šaleškoj navezi metalskih rapsoda i nomada melodike, skupini Inmate, ne mogu mimo činjenice da predstavljaju sve ono što mi je u glazbi nekoć bilo bliže nego danas, ali unatoč svemu pune srce i um sretnom spoznajom da se svako toliko ipak nađu vitke iznimke koje su spremne za uspjeh tvrdo i predano raditi, tesati grubu ideju i modelirati je u nešto obećavajuće i dugotrajno, pritom se opirući mlinskim kamenima vremena, uskogrudnog prostora i očekivanjima svijeta naklonjenog “konstruktivnosti”. Nova, svježa, udarna, estetska i prije svega dugo očekivana ploča štajerskog petorca, album Free At Last, konačno je ovdje, a nakon četiri godine nestrpljenja lako bismo je prekrstili u “here at last”, ako si smijemo dopustiti malo igre riječi.
Upravo vijest da će krsno slavlje biti u meni nekoć domaćem Velenju – centru realsocijalističkog mišljenja, proletarijata i velikih ideja koje u sadašnje vrijeme tako uporno venu i izumiru – bila je dodatni razlog za okupaciju velenjskog centra mladinske kulture, koji već nekoliko godina uspješno parazitira, ili bolje – simbiotski supostoji sa sportom u instant središtu velenjskog događanja: Rdeča dvorana. Instant pristup kulturi, estetici, umjetnosti, glazbi i alkoholu, a tek streljaj od vatrogasnog doma, ako bi trebalo gasiti strasti i prevelika očekivanja? Više nego dobra popudbina za put u štajerski epicentar kreativne ponude posljednjeg ožujskog dana apokaliptične 2012.!
Već sam program je iznad slovenskog suhoparnog prosjeka mlakog i neuglađenog, prije svega nesuverenog, jer se ovaj put već u samoj uvertiri predstavljačke večeri nudi bitno više od običnog koncerta – uz izložbu fotografija nadarene fotografkinje Tilyen Mucik, koja s momcima iz sastava Inmate plodno surađuje već više od dvije godine, a koja je okupirala “zakristiju” tonskog stola, uz opus portreta članova sastava posjetiteljima je bio na uvid čudesan mozaik profesionalnih igara svjetla i sjena, a mala zakuska tek je podigla raspoloženje. Pred slavljenicima trebao je pozornicu zauzeti i celjski – ako smo precizniji: savinjsko-šaleški – petorac predan metalcoreovskim milozvučjima, skupina Last Day Here, a zatim bismo pogledali i kratak dokumentarac te dobili bogatu porciju inmateovskog prvijenca. Sve to bez suvišnog sala, naklapanja i nepotrebne kozmetike postavilo je visoke standarde za doista izniman večer. Visoki standardi su uvijek dobri, a to je lako privuklo i mnoštvo od kojih dvjestotinjak ili malo više pojedinaca i pojedinki koji su se nagurali pred ulaz inače malog, ali s dobrim ozvučenjem i rasvjetom, pa i s pićem na strateški dobro postavljenom šanku uvijek dobro opskrbljenog eMCeja.
Uvertira je ionako predugačka, pa ću se radije prepustiti glazbenom događanju večeri. Minute su letjele kao lude i vrijeme je postalo posve nevažno kad su pozornicu zauzeli na domaćem terenu već poprilično etablirani Last Day Here. Gotovo je nevjerojatno, ali od prvijenca From Pieces Created prošle su duge godine – pet, ako smo precizni – a momci su se malo ostarili i sazreli. Sam nisam sklon naivnoj melodici i svjetobolnim standardima koji možda mogu zasititi i nahraniti uši i duše nekritičnih tinejdžerica koje na koncerte dolaze napasati oči na inače stasitim momcima koji nemaju puno za reći, a ipak: Last Day Here su majstori manipulacije i komunikacije s publikom. Uravnoteženo događanje između masnog basa, koji dobro kroti Tomi Senventer, solidne ritmike točnog i glazbi primjerenog bubnjara Saša Corse, a prije svega nenametljivog i lakog dijaloga gitara u rukama Uroša Boršića i Jureta Gorjanca djeluje uživo solidno i suvereno, makar mi je prvijenac prije zvučao kao dosadan mozaik tisuću puta čuvenih i prežvakanih standarda. Ono što lijepi krhku i izmičuću cjelinu u inače zašećeren, ali kompaktan projektil emotivnosti i scenskog magnetizma jest šoštanjski mekoglasni “bog erotike” (to sam čuo u razgovoru iz usta neke tinejdžerice koja je na koncert očito došla u vrijeme ovulacije …) Marko Duplišak. Ako su Goo Goo Dolls postavili standard lijepih čistih vokala, dodajte tome još malo Incubusa na metalcoreovskom tripu i usred inače ugodne vožnje u trećoj brzini s rukom na ručnoj kočnici predstavlja se glavni dio prvijenca, poput mračne skladbe Hide, This Time i završne Saved From Falling, a usputno punilo dinamičnog početka je novo! Zvuči doduše kao Avanged Sevenfold, pa ipak – ljeti izlazi dugo očekivani nastavak prije spomenutog prvog čina glazbenog epa poletnog kvinteta ispod naše, sunčane strane Alpa i barem sudeći po odzivu publike možemo se nadati živahnosti i prije svega bučnom prijemu. Solidan, dinamičan i prije svega malo prelagan nastup ipak je moja uši ostavio prilično nezagrijanima, pa je klimaks večeri nastupio tek s domišljatim dokumentarnim filmićem koji publici dopušta pogledati u backstage studijskog događanja i zasititi voajersku zvijer koja bi inače svoju radoznalost hranila žutim tiskom i neprovjerenim glasinama.
Inmate su naime pripremili dobrih petnaestak minuta (ili malo više) dugačak filmić koji predstavlja dušu grupe, njihove želje, strahove, kostur onoga što Inmate predstavljaju, a na dobrim temeljima mogu izrasti i mišići koji zvijer mogu odvesti više i dalje od konkurencije, kao i pružiti prostor za sočne otkucaje srca koje osjeća bol, strast i želje te napuniti pluća zrakom koji je u stanju izvrištati svu statičku energiju nakupljenih slika suvereno, glasno i beskompromisno. Upravo ovo potonje isporučuje meni draži tvrdozvučni desant švedske melodike, koji je taman dovoljno začinjen metalcoreom i brutalnošću zbog koje se srčana čakra počinje vrtjeti brže nego u vrijeme mlake uvertire. Svjetla zasvijetle crveno, kao da ga je oblio krvavim znojem četiri godine glazbene trudnoće. Siluete gitarskog dvojca Aleša Krofliča i Andreja Bezjaka nakon pištanja uvodnog mističnog daha nordijskih bogova i intra Inmate pripremaju se za gromoglasan nastavak večeri. Ništa ne odskače ni basist Sašo Bandalo, koji s bubnjarom Juretom Grudnom preuzima inicijativu u skladbi Without Warning. Kao da su u uši klizili In Flames poetika, ali bez nepotrebnog vokalnog patosa! Za potonje se brine dinamični frontmen sastava – neuništivi Mike Miklavžina! “Now I stand here like a man / Thid truth is your confession / I wanna start all over again / To find compassion” stih je koji klizi u uši kao slatka mana i predstavlja težište, os i silnicu oko koje će gravitirati cjelokupno događanje. Čvrst zvuk uigranih gitara nadigrava početnu tremu u maniri prve jakosne skupine. Sljedeći nalet vrtložnog zvuka dozove u sjećanje Arch Enemy, ali umjesto Angele na pozornici se događa maskulini tornado emocija te goruća želja i predanost pravoj stvari! Nakon obećavajuće skladbe Written In Blood, koja ne prepušta ništa golom slučaju jer se uz čvrst i neprobojan gitarski zvuk distorzirane sočnosti i granitnih umetaka basa te čvrstu ritmiku dvostrukog bas bubnja u zvučnu cjelinu upliću i vokalna višeglasja koja doprinosi prije spomenuto prvo grlo prvonastupajućih Last Day Here, nastavak je nalik ognjenoj katarzi. Overcome je jedan od najboljih i najprepoznatljivijih trenutaka večeri. Elektronski intro odzvanja kao odjek velikog praska u svemiru i potom Inmate počinju rušiti sve pred sobom. Noge su na monitorima, ruke u zraku i miris znoja preplavi bezzračje velenjskog univerzuma. Sa strane postavljeni natpisi s imenom sastava poput su oruđa daljnje indoktrinacije iz koje se neće moći izvući nitko! Muda su se spustila u mošnje i u grlu mnoštva vrlo lako uskoro, možda već na obližnjim demonstracijama, zagrmi suvereni borbeni poklič refrena: “This is not the end!/ You have to fight! / You have to scream! / You have to resist! / You have to overcome!”. Ništa manje dobro ne nudi melodično zasićeni Healing, koji zadovoljava sve tehničke standarde i očekivanja, ali sam stajaću ekstazu doživio uz doista čvrst i razoran val eksplozije užitka (nadam se da me Orbit neće tužiti …) uz skladbu Fire, Walk With Me! Inmate su u ovih nekoliko godina sazreli i procvjetali u najljepši cvijet naše scene. Postali su jedna od najvrjednijih crnih orhideja u leglu najiskonskijih ideja kod nas, a umjesto meda i cvjetnog praha, od kojeg mnogima može pozliti ili ga se najedu prije nego što bi trebalo, po očvrslim svetim laticama slijeva se sok visokoreaktivnog kerozina i napalma. S vojničkim ritmom skladbe Angels dolazimo do pune polovice bogate večeri, a malo više slatkoće u otvorene rane na prvim bojnim linijama utrljava paklenski Promises i vjerujte – kad su Inmate obećali da će dati sve od sebe, svoju riječ prokleto drže! Nema vremena za ljepoteklanje i osim prijaznih i poticajnih pozdrava mnoštvu u lijepom sam sjećanju zadržao to da se Mike ne petlja u vaginalne dijaloge, nego Inmate djeluju kao cjelina najbliža rušilici na bojnom zadatku, pet u crninu odjevenih ratnika buke pod ravnanjem energičnog generala usred samog vrtloga događanja, s crvenim trakama na rukavima uljepšanog Mikea, pritišću punom parom i bez milosti dalje. Gitarsko preigravanje obiju gitara u svojoj organskoj sočnosti postaje prava nužda za očuvanje osnovnih životnih funkcija. Inexorable Path preplavljuje okvire s doista izvanrednom ritmikom skladbe Lost In Words, a pod slojevima šunda uvijek ima dovoljno mekanih linija i ljepote. Inmate su majstori poigravanja standardima, a konačni ogrtač potpuno je skrojen po njihovoj doista prepoznatljivoj melodičnoj konturi. Out Of Darkness je najsenzualniji dio doista izvanrednog seta, uz kucanje srca ruke se bacaju u zrak i publika diše, kuca i valja se u ritmu više nego podnošljivog kraja izvanredne večeri. Oštrina se ne lomi, snaga udaraca ne jenjava i ne slabi. Na pozornici im se pridružuje Marko i u mikrofon otpjeva svoje milozvučne linije, a Inmate na svoj način pojačavaju učinak izvanrednih Nijemaca Raunchy i Caliban te u mali mozak i svijest urezuju velika slova svoga imena. Nakon završnog izlaska statike prirode i organskosti ostaje samo još vrijeme oproštaja, veliki pljesak i stajaće ovacije, a što bi se tu dodavalo bilo bi, ruku na srce, suvišno. Veliki finale donosi iznenađenje večeri. Skupina Kaoz dugo je vremena predstavljala najtvrđi temeljni kamen velenjske metalske scene i nakon desetljeća aktivnog i bučnog stvaranja ustoličila je ime Kaoz kao sinonim za thrasersku kvalitetu i metalsku iskrenost. Skladba Try Me Punk kao poklon velikanima Velenja donijela je veliki finale večeri. Na pozornicu uz bok mladim nadama staje veteran slovenskog metala Dejan Đorđević – Đoko. “Try me punk, get ready for chaos / Try me punk Let madness run through your veins / I am not insane / You are not insane / We are not insane /madness runs through all our veins” grmi pod svodovima MC-ja i stoglavo mnoštvo grlima podupire zvuk iz zvučnika. Metal u pravoj formi i s jajima postaje sjećanje na prošlost. Sadašnjost i budućnost ruku pod ruku s prošlošću krče put još dublje u srca novodobne mladeži, a starosjedioci prošlosti možda ronu poneku suzu i sa sviješću da je nekoć bilo drukčije, a možda i bolje, zaključuju petak navečer s priokusom sentimentalnosti, nikako ne i žaljenja. Free At Last je porođen, a s njim se na oceane globalne svijesti, uz petočlanu posadu oklopnjače Inmate, otpravlja i mnoštvo novostečenih vjernika.
Melodika nije otišla ni za pedalj u smjeru niti na račun tvrdoće i uspravnosti. Priokus thrasherske lakoće nekakvih Lazarus A.D. posve je prirodan, jer je evolucija scenskih umjetnika Inmate posezala za brojnim visokokvalitetnim i nipošto mekušnim putovima, dragi moji! Kemija petorca je izvanredna i unatoč povremeno zagušenom zvuku, kojeg guši nabijeno puna dvorana prepunog velenjskog MC-ja, čuveno je zasitilo sva očekivanja, radoznalost je zamijenila vjera u čuda. Prvorođenac Free At Last ispraćen je salvama hvale, estetike i obećanjem da će nastavci biti samo ljepši i bolji. Nakon što iskusite Inmate, moći ćete potvrditi da je nakon vožnje punim okretajima noge s gasa moguće tek teško podići i da se od momaka nije moglo očekivati ništa manje. Inmate su naime ostvarenje svih dosad prešućenih želja i predstavljaju konkretnu prijetnju za sve polovičare i mekušne pozere – i dobro je da ih se boje! Nakon odslušanog nastupilo je naime vrijeme za radikalnu selekciju i čišćenje onih sfera glazbe koje si sranja i bezidejnosti više neće moći dopustiti! Bogovima Olimpa hvala! Amen!
Setlista
LAST DAY HERE:
1. ’till It Ends
2. Second Time Waiting
3. Hide
4. Believe
5. Made Mistakes
6. Against the Wall
7. This Time
8. How I Wanted
9. hope
10. Someone Else
11. This Life Of Yours
12. Saved From Falling
INMATE:
Outmate (dokumentarac o nastanku Free at last)
1. Inmate
2. Without Warning
3. Written In Blood
4. Overcome
5. Healing
6. Fire, Walk With Me
7. Angels
8. Promises
9. Victorious
10. Inexorable Path
11. Lost In Words
12. Out Of The Darkness
13. Try me punk (Kaoz cover)
14. Free At Last
Galerija slika
