Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Jerneja Jerak
Mjesto: Gala Hala, Ljubljana
Datum intervjua: 15.11.2012
Bez rezervi mogu reći da je u Sloveniji dolaskom sastava Dead Dildo Drome, kranjskogorske postave s čeličnim parom jaja i glasno bijesnom dušom, u našim krajevima zapuhao prijeko potreban svjež vjetar. Jedva dvije i pol godine nakon prvog spajanja kreativnih snaga, otkad su glave sastavili članovi sastava Godscard, Language Of Thought Hypothesis i Leaf Fat, stiglo je vrijeme kad se najavljuje zvučni desant na osjetila. Trojni D je postava koja se kalila na pozornicama i živom snagom dušnog orkana klesala svoj grubi izraz, a ispod slojeva se oblikovalo srce koje uz buku donosi puno groovea, a prije svega sočnog žmohta kojeg slovenski krajevi trebaju. Cowboys From Kredar’tza ploča je koju su najavljivali već neko vrijeme, a tik pred krsnu proslavu, uvodni koncert koji otvara i piše novo poglavlje u povijesti mlade, ali prokleto vitalne i udarne postave, ispred ljubljanske Gale nakon tonske probe uhvatio sam članove sastava, i budući da dečki ništa ne kriju i ne nastupaju s figama u džepu, riječ je dala riječ – o pozadini debija i o biti Dead Dildo Drome za Rockline su ekskluzivno progovorili baš svi.
Rockline: U Ljubljani će se sad porinuti nešto što Slovenija već dulje čeka, pa me zanima kakvi su prvi dojmovi pred ovo krsno izdanje i pred, napokon, izlazak vašeg punokrvnog cjelovečernjeg albuma?
Andy: Čini mi se da smo napokon stigli u fazu u kojoj smo potpuno sigurni u to što radimo, a posljedica toga je i album Cowboys From Kredar’tza. Danas je prijelomni trenutak, a večerašnji koncert poglavlje je kojim počinjemo službenu promociju albuma, pa će publika dobiti na kušnju čuti cijeli album – bez izostavljanja ili nepotrebnog prekrajanja. Osjećaji su super!
Rockline: Od prvih trenutaka, kad si mi na Metalcampu 2007., Šero, najavio da se rađa nešto novo i da će Slovenija dobiti svoju inačicu Lamb Of God. Dead Dildo Drome napravili ste od tada potpuno svoj, sebi svojstven korak u svom smjeru, pa me zanima tvoje zadovoljstvo i zadovoljstvo cijele ekipe zvukom i kako se DDD profilirao tijekom ovih nekoliko godina?
Šero: Upravo to je to! Počeli smo s raznim Lamb Of God i, ne znam, u želji za više evolucijski smo se razvijali, slažete se, dečki? Nakon LOG razdoblja ni to nam više nije bilo dovoljno pa smo htjeli podsvjesno pobjeći od svakakvih okvira i šablona. Tako smo počeli snimati ploču i Daco može potvrditi da smo uspjeli izrasti u nešto samonikло, prepoznatljivo i svoje.
Rockline: Dead Dildo Drome prije svega ste koncertni bend, pa me zanima kako uhvatiti tu živu energiju na digitalnom nosaču? Kakvi su bili porođajni grčevi s kojima si se morao uhvatiti u koštac i ti, Daco, kao glavni producent ploče?
Daco: Zbog svega toga sam već gotovo i obolio, tako da … Poseban je osjećaj kad imaš na raspolaganju kontrolirano okruženje i za svaku stvar možeš uzeti potrebno vrijeme, a ja ionako uvijek imam osjećaj kao da sam na špilu. Možda zvuči čudno, ali pred očima uvijek imam viziju nas dok sviramo i to je bila vodilja snimanja. Kad imaš pred sobom MP3 koji je ne znam koliko puta kompresiran, osjećaj, feeling, je u prvom planu. Stvarno mi paše raditi s dečkima i zato je rad potpuno jednostavan i prirodan. Ako stvari klapaju, to se i na ploči osjeti, jer čovjek rado da cijelog sebe unutra i nije sve snimljeno samo radi snimke same i samo zato da imaš što pokazati.
Šero: Nema više prosječnosti kakva je bila nekad, kad si snimao demo s kojim od bendova i demo je bio sam sebi svrha, a u cjelini sve skupa nije bilo ni nalik ničemu. Danas je prvi put tako da mogu reći da je sve skupa stvarno na razini, a prije svega je važna činjenica da puno sviramo i da je to ono što radi i klesa Dead Dildo Drome. Tih 60 špilova godišnje naša je vremenska crta nadogradnje i oblikovanja!
Andy: Svi smo u prošlosti već bili po bendovima, što i nije tako apriori važno. Mnogi će biti iznenađeni što je album stigao tako kasno, ali svi smatramo da za sve treba vremena i bend jednostavno mora sazrijeti, a ne da bend odsvira deset koncerata i već se baci u snimanje ploče, što je apsurdno. Da je po mom, odsvirali bismo još 50 koncerata prije nego što bismo se bacili u studijski rad.
Šero: Ja bih rekao da bi bolje bilo 70 koncerata …
Andy: Bend mora na pozornici prvo sazrijeti, ostaviti iza sebe juvenilne porođajne grčeve i pronaći svoj izraz, osobnost i »žmoht«, da je glazba koherentna i da i na ploči ispadne nešto slično onome što bend prezentira na pozornici. To je i moje mišljenje i mišljenje cijelog benda. Mislim da smo se u prošlim bendovima, mogu doduše govoriti u svoje ime, u prošlosti nerijetko sami konkretno nategnuli. Studio je samo jedan pokazatelj toga koliko si spreman za daljnje korake, a mi smo ove godine osjetili da je trenutak pravi za studio i koncertima smo dali ljudima na degustaciju srž onoga o čemu se u DDD-u zapravo radi. Da smo s takvim proizvodom izašli na vidjelo nakon pet koncerata, ljudima ne bi bilo ništa jasno. Morali smo na pozornici prezentirati ideju da bi se sve skupa iskristaliziralo i zasvjetlucalo te kao kontrolirana lavina išlo u smjeru u kojem smo mi sve skupa mogli primjereno kanalizirati.
Rockline: Cowboys From Kredar’tza već je skoro tu i sad odbrojavamo one posljednje trenutke do dana D. Što će narod dobiti? Jedan veliki masni dildo, ako smijem biti malo opscen i izravan?
Šero: Apsolutno dildo, jer to je ono što narodu paše, zar ne? Umjesto prirodnog ljudi hoće nešto umjetno i to će dobiti! Dobit će dildo s Kredarice – taj pravi slovenski dildo! (smijeh)
Rockline: Dildo bi mogao nagovještavati generiku, ali nje kod vas nema ni traga. Vi ste organski bend i s tim dišete. Pa prijeđimo na studijski rad, koji je glavni goruć problem izbora svakog benda koji se otisne snimati ploču. Gdje ste se vi odlučili snimiti ploču?
Daco: Kod mene doma. Sve sam si sredio tako da, neću reći da je seljački, ali je ugodno i domaće. Izgleda kao da si došao u atelje moje cure – cijelo vrijeme nam smetaju psi i motaju se pod nogama, a mi smetamo njima. Mačke skaču po glavama, tako da je atmosfera taman prava – nemaš neku sterilnost i radna vremena ili rasporede. Nas dvojica s Robijem (Šerom nap.a.) stalno se zafrkavamo i onda radimo. Govorim o njemu zato što smo zadnje vrijeme konstantno zajedno i puno radimo.
Šero: Daco ima dobar uvid u cjelokupnu globalnu sliku i prostor si je vrhunski uredio, pa smo si rekli, zašto bismo išli negdje gdje bismo se osjećali strano, a povrh svega plaćali nekoga izvana tko bi na kraju napravio stvar lošije nego što bismo mi sami mogli stvoriti.
Daco: Ja sam stvarno od prvog dana u ovom bendu i imam najjasniju predodžbu o tome kako bi cjelokupna zvučna slika benda na kraju trebala izgledati – bilo da je riječ o izboru efekata ili o tome da osjetim kako bi Robi trebao nešto napraviti, što je i jamstvo da je konačni rezultat nešto organsko, a ne generičko ili izvještačeno. Slojeve lakše slažem jedan na drugi sam nego da neki vanjski faktor u zvuk albuma unosi nešto što mi nismo.
Rockline: Problem ovakvog snimanja je da se svaka zvučna staza polira do maksimuma, a onda se sve skupa uljeva u istu zdjelu. Kako ste postigli da konačni proizvod nije nešto sintetično, nego stvarno ima živu dušu? Jeste li se zbog toga morali odreći kakve pjesme ili je snimanje zapravo bilo namijenjeno dokumentiranju baš svega što ste dosad stvorili?
Daco: Činjenica je da vrlo brzo pišemo nove pjesme i onda je došlo do toga da smo morali raditi selekciju. Usput je bila i jedna pjesma koja mi je jako pri srcu, ali jednostavno još nije dozrela do te razine da bi već ovaj put bio pravi trenutak za žetvu i studijsko ovjekovječenje. Nismo skloni silovanju stvari. Nakon dvije godine rada odlučili smo napraviti pretres i izabrali svu onu pjenu koja je bila spremna za snimanje. Kad ti neka pjesma ide na k…, onda znaš da je pjesma dobra i zrela.
Rockline: A priča samog imena ploče? Cowboys From Kredar’tza prokleto asocira na Pantera …
Šero: Pa to je bila osnovna ideja! Nisam htio da to bude na prvu loptu, a istovremeno jesam. Neka ljudi misle da je riječ o našoj interpretaciji, o albumu Cowboys From Hell ili nebeskom antipodu, a mi smo Cowboys From Kredar’tza, što mi se čini da nas sad najbolje opisuje!
Rockline: Namiguješ na to da je Kredarica sinonim za Pantere ili Dantein Pakao?
Šero: Na neki način da, što pokazuje i naslovnica, jer je nešto zlokobno nad Triglavom i to izdvajamo i oblikovno.
Rockline: A dublja poruka koju ste stavili u prvi plan – ne treba previše isticati da su ova recesijska vremena sivila u naš podalpski komadić raja unijela nešto olovno teško … Kako se to rezultira na samoj mentalnoj evoluciji benda?
Šero: Mislim da će bend istodobno ići naprijed sa mnom i s tokom vremena. Ljudi doduše nemaju pojma što pjevam, ali sam glede same poruke vrlo pozitivan, što razlikuje rad u DDD-u od mog prethodnog rada u Leaf Fat. Pozitivno sam nastrojen prema budućnosti koja možda nije najsvjetlija, a moje stajalište o tome jasno naznačuju skladbe I Hail Satan i Harmony.
Rockline: Hoće li ljudima na ploči biti dani tekstovi za čitanje?
Šero: Ne cijeli i to je poanta! Grafički izgled bit će sličan onome što je u prošlosti na pločama radio i prije spomenuti Phil Anselmo – na čitanje će biti dani isječci. Sve ono što je najvažnije, bit će dano na čitanje!
Rockline: Ploča je dakle gotovo tu. Bend je u proizvod uložio svoje cjelokupno vrijeme, energiju, novac – vrijeme je na kraju krajeva i novac. Kako će biti s promocijom dalje? Ti si mi, Andy, već na prošlim susretima nagovijestio da vam se nešto lijepo i sočno nazire i izvan granica našeg kokošinjca – možeš li reći nešto više o tome?
Andy: Realni smo! Puno smo svirali u inozemstvu i znamo kako stvari izvan granica naše domovine funkcioniraju, tako da su sva naša očekivanja realna, ali upravo zbog tog realizma dosad smo uvijek dobili više nego što smo mislili da ćemo. Na temelju toga pričekajmo album, a sudeći po planu za pola godine unaprijed sve se događa bitno tečnije i bolje nego u prošlosti, a i prve reakcije su bitno bolje i pozitivnije nego što sam sam u nekoj uvodnoj fazi očekivao. Ploča će izaći u cijeloj Europi, a i u Hrvatskoj, a sami želimo što više svirati!
Šero: Pa ići u Dalmaciju …
Andy: I to već radimo s kraćom europskom turnejom u prosincu, ako to tako smijem nazvati, a 2013. će se sve samo stupnjevati. Slovenije nećemo zapostavljati, jer je naša valionica i naša domovina. Rado sviramo posvuda gdje ima klubova i gdje imaju primjerenu ozvučenost – tamo nas nađite – no ipak nam domaći krajevi postaju pretijesni. Situacija je takva da se klubovi više zatvaraju nego otvaraju. S jedne strane bismo rado svirali više, ali se vrata za nama slične bendove i za nas poprilično zatvaraju, pa smo prisiljeni misliti unaprijed i šire.
Rockline: A što je s izdavačkom kućom? Otvara li se nešto u tom smjeru da biste mogli i preko izdavača dalje rasti i razvijati se?
Andy: Izdavačka kuća za bend kakvi smo mi u ovoj je fazi još relativno nevažan faktor, jer mi smo bend koji si mora još izgraditi osnovni renome da bi mogao prednjačiti i zastupati svoj status. Već smo skoro tamo, ali nismo još posve na cilju …
Šero: Nema benza …
Andy: We’re almost there. Problem ovog benda, koji to i nije, jer bi mnogi dali sve da budu na našem mjestu, jest da nam se sve odvija nenormalno brzo. Koncerata je puno, iako u samom startu na to nismo bili još najbolje pripremljeni, a onda su se nizali prateći koncerti za veće bendove, festivali … Obično je sastavu potrebno pet godina da može otvoriti koncert velikana kao što su Soulfly. Nama je to uspjelo bitno prije …
Rockline: I u tom elementu ste ih suvereno pregazili, nema što! Crtica na zidu postignuća dakle ne nedostaje. Danas ćete tako započeti otvaračku sezonu lova na nove parove ušiju slušatelja. Kad će onda biti konačni dolazak na cilj te napokon izlazak ploče za raju?
Daco: Ako bude sve po sreći – nešto takvo smo razgovarali već u prošlosti i nezahvalno smo si postavili preambiciozan plan koji nismo mogli ostvariti – nadam se do kraja studenog ili početkom prosinca. Bit je da ćemo na dan D mi biti zadovoljni konačnim proizvodom, a za ostalo nas nije briga …
Andy: Poanta današnjeg koncerta nije release show, nego samo najavljujemo službeno – Kredar’tza je tu!
Rockline: Kredarica će zagrmjeti na Metelkovu. A kakve završne misli kojima možemo okruniti večerašnji razgovor?
Daco: Jako sam sretan da smo stigli do trenutka kad smo pred tim da ćemo izdati naš prvijenac i da smo opet na koncertima. Back to the roots! Jako smo marljivi i naši plodovi uskoro će biti tu, tako da sam stvarno iskreno srčano sretan i jedva čekam 2013., kad ćemo sve skupa moći još nadograditi i učiniti za naš uspjeh još puno više!
Andy: Kredarica je tu i ni odjeća vam više neće pomoći!
Šero: A najlakše je pratiti i glasati za laburiste!
Žiga: Mi rado sviramo uživo, tako da se možete prokleto kladiti da ćemo iz koncerta u koncert biti samo bolji! Pratite nas!
Enej: Kod mene ide sporije, jer sam bubnjar, a ne govornik! (smijeh) Ja kažem da će sve skupa biti dobro!
Rockline: Hvala na razgovoru i neka vas Dildo seče ne puno još puno godina unaprijed!
Andy: Hvala tebi!
Galerija slika
