Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Jerneja Jerak
Mjesto: Orto Bar / Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 30.11.2012
Godinu dana nakon izlaska prvijenca koji me ugodno iznenadio, ploče Phoenix Down, prilično je dugo razdoblje, ali jasniju sliku sastava Dirtswitch čovjek ne bi mogao dobiti. Četverac iz Naklega pri Kranju dokazao je da stvari na glazbenom nosaču funkcioniraju, a Slovenija je dobila još jedan od rijetkih grunge briljanata, kojim si barem malo mogu zalijepiti svoje sentimentalno srce, koje je u mladosti bilo i krvarilo za slatkom melankolijom seattle sounda. Dirtswitch su evolucijska nadogradnja i, ako hoćete, krasan sporedni derivat te moćne prošlosti, a kako radoznalost i beskrajna pitanja treba korektno zasititi i utješiti, tik prije koncerta u ljubljanskom Orto baru pred mikrofon sam uhvatio gitarista sastava Janija Nendla te vokalista Luku Lamuta. Temperatura prije koncerta rasla je, a očekivanja su se mogla rezati nožem, no unatoč tome momci su rado dopustili da zavirim u dubinu srca i duše sastava koji se kladi na prljav zvuk i mekoću sentimentalnog podavanja imperativu srca i duše.
Rockline: Nakon dugo vremena napokon nam je uspjelo uskladiti naše podivljale rasporede i sjesti zajedno da mi malo razjasnite pogled u pozadinu sastava Dirtswitch. Ja ću reći ovako: momci, najprije iskrene čestitke. Ti godine postojanja i jedna od toga već imamo vaš prvijenac Phoenix Down, a riječ je nedvojbeno o jednom od boljih i ambicioznijih projekata koje slovenska alternativna scena trenutačno ima. Kako je počela sama geneza sastava?
Jani Nendl: Nas trojica – ja, Rok i Uroš – s Lukom svirimo zajedno prilično dugo. Jezgra osnovnog trojca zajedno je još od 2004., kad smo imali neku vrstu cover banda High Voltage, u kojem smo imali još dvojicu dodatnih gitarista, zatim je došlo do preoblikovanja sastava pa smo postali Sky Station, ali je 2007./08. cijela stvar raspala na komadiće. Tada sam kontaktirao Luku, kojeg sam poznavao s faksa, da se nađemo i osnujemo nešto novo, odnosno najprije smo čak namjeravali pokrenuti samo neki akustični projekt …
Luka Lamut: Da …
Jani: Vježbali smo na tavanu neke osnovne škole, gdje smo imali svoj kutak, a onda su se apetiti povećali. Akustika je bila u redu, ali počeli smo smišljati nešto konkretnije pa smo počeli tražiti bubnjara. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja nekako smo se dogovorili da ćemo na suradnju pozvati Uroša (Markiča, bubnjara iz prošlog sastava, op.p.) i Roka (Seiferta, basista prethodnog sastava, op.p.). To je bio početak. Što se glazbe tiče, presudna je bila moja sve veća ljubav prema alternativi i grungeu, koji su me privukli već neko vrijeme prije, a i sam sam želio raditi i stvarati glazbu koja bi išla u tom smjeru. Sve se poklopilo i suradnja je išla vrlo prirodno dalje.
Luka: Slažem se. I kod mene je priča išla otprilike tako – Pearl Jam bili su priča srednje škole, a onda smo počeli malo više okretati jedra prema metalu – nekakvom heavy metalu – i to je bilo razdoblje spoznaje da je to što slušamo dobro. Poveznica našeg sastava bili su primjerice Alter Bridge, pa smo se razvili u grupu koju možete nazvati i post grungeom. Sviđa mi se to što se cijeloj četvorci sviđala ista glazba, jer smatram da u sastavima u kojima ima previše raznolikih utjecaja može doći do zbrke, a to nije dobro. Kod nas smo sva četvorica osjetila istu muziku i potpuno se s njom poistovjetila, što je super.
Rockline: A kakva je tvoja glazbena pozadina? Ako su ostali nekako već prije surađivali u sporednim projektima, cover bendovima i punokrvnim sastavima – što je s tobom? Jesi li iskustvo s mikrofonom i pjevanjem stekao već negdje drugdje ili ti je početak s Dirtswitchima bio vatreno krštenje?
Luka: Bio sam aktivan i prije, ali sam na samom početku svirao samo gitaru u nekoliko malo metalskijih bendova, a pjevati sam počeo sasvim slučajno jer je pjevač obolio, pa sam na probama isprobao svoje glasnice i shvatio da postoji neki potencijal iz kojeg se može nešto napraviti. Tako sam postao dodatni vokalist, a sa sastavom s kojim smo svirali sve vrste rock’n’rolla prošli smo repertoar od Rolling Stonesa i sličnih sastava. Zatim se rodila želja da napravimo nešto autorsko i to je osjećaj glazbe samo pojačalo.
Rockline: Ove je godine treća zima od začeća sastava Dirtswitch. Kakva je vaša interpretacija, priča imena i ideje sastava? Što je bio povod da ste postali Dirtswitch, to što jeste?
Jani: Točnog trenutka nastanka imena ne sjećam se, ali ime sam si oduvijek predstavljao kao gumb na pedali, koji u zvuk ulijeva masnu distorziju i crunch. Taj masivni zvuk ujedno je i bit našeg sastava. Ja koristim manje-više samo jedan zvuk, koji je prljav i prodoran, i čini mi se da to vrlo dobro opisuje i definira glazbu koju stvaramo. Prispodoba benda bila je samo slika toga kad pritisneš onaj čarobni gumb i u uši ti se ulije naš sound.
Rockline: Rijetki se sastavi u Sloveniji nakon samo dvije godine postojanja mogu pohvaliti prvijencem, punokrvnim albumom. Prošle je godine Phoenix Down, vaš prvijenac, ugledao svjetlo dana. Grafičko ruho kao i sam izvanredan zvuk iznimno su me pozitivno iznenadili. Kako je nastajala srž ploče? Pisali ste skladbe od prvog dana, a kako ste provodili samu selekciju materijala?
Luka: Nastala je doista poveća hrpa ideja i skladbi, a kad smo počeli snimati i snimili osnovu, nakon četrnaest dana sjeli smo za stol i prodiskutirali je li smjer koji čujemo iz snimljenog materijala svima po volji i pravi za sve nas. Pokušali smo obuhvatiti neku globalnu cjelinu s kojom bi ploča imala neku crvenu nit i mislim da nam je to prilično uspjelo. Tako se u cjelinu prirodno uklapaju i balade, jer to nije nešto čega bismo se bili spremni odreći, budući da nam leži – i meni je drago stvarati nešto intimno i s osjećajem.
Jani: Zanimljivo je da je većina skladbi nastajala na akustičnoj gitari. Stvar je išla tako da sam ja nešto odsvirao na probi pa snimljeno poslao Luki, a Luka je pokušao snimljeno prepjevati na svojoj gitari, pa je izašlo nešto sasvim treće. Uz to je dodao melodiju za vokal, a to je potom bila osnova i kostur na koji smo dodavali nove slojeve. Tako su uz balade nastajale i naše tvrđe skladbe. Iz svega stvorenog, pa i iz skladbi koje su nastale posve spontano na samim probama, pokušali smo izlučiti sve ono što je bilo najhomogenije i zvučalo kao cjelina – kao mi. Ploču smo htjeli snimiti vrlo rano zato što je to bio jedan od ciljeva i želja s kojima smo i počeli raditi u sastavu, a sam proces nastajanja ploče bio je najprije vrlo dug – u studio smo prvi put ušli u veljači 2010., a ploča je izašla godinu dana kasnije – cijela je ploča više-manje naša domaća produkcija. Bubnjevi su bili jedina stvar koju smo snimili u studiju. Gitare smo naknadno snimili. Dio je doduše snimljen u nekom manjem studiju, ali sam ja više-manje snimio te osnove, a onda smo ih u studiju samo prefiltrirali. Vokali su nastajali i u sobici našeg producenta Tinea Janžka.
Luka: Zahvalni smo i na podršci naših kolega iz Amerike, jer kad smo počeli snimati, bio je prisutan čudan naglasak. Mislimo da vladamo engleskim, a kad se snimiš u studiju, otkriješ nedosljednosti i kažeš si: »OK, they will not buy it!«. Tako smo surađivali s rođacima, s kolegama, s entuzijastima u SAD-u, koji su dali svoje mišljenje, vrijedne savjete i prijedloge. Tu smo i Jani i ja prošli prilično intenzivnu izobrazbu na tu temu i čini mi se da smo napravili nešto dobro i dubinsko, a uvijek pažljivo primamo pozitivan feedback, nužan povratni signal.
Rockline: Prije si se, Luka, dotaknuo crvene niti, pa bih pitao ovako – feniks je ptica koja zagori, a iz pepela niče novi život. Kakav je feniks koji povezuje vaš album u cjelinu? Je li riječ o osobnoj ispovijesti ili o nečem drugom?
Luka: S jedne strane svakako je riječ o našim osobnim ispovijestima. Ja sam sa osamnaest ili devetnaest godina preživio prilično tešku prometnu nesreću na motoru i tu je također nit za ime Phoenix Down. Važno je da se boriš i trudiš napraviti nešto unaprijed, a to se odražava i upliće i u tekstove.
Rockline: A što je s konsenzusom s druge strane, jer svatko ima svoju viziju, svoj komadić interpretacije koji se slaže u neki veći mozaik?
Jani: Ja sam imao sličnu viziju kao Luka – ta njegova priča poklapa se s našim prvim kontaktom, jer smo se upoznali tik prije nego što ga je zadesila ta motociklistička nesreća, a onda smo bili zajedno na faksu dok je još šepao i liječio svoje rane. S tom vizijom i slikom feniksa, koja me kao koncept iznimno privukla, konačno je ime bilo nešto prirodno. S gledišta tih uspona i padova, tog feniksova ciklusa, htjeli smo konceptualno postaviti i cijelu ploču, a tome su kumovali i tekstovi, koji slijede tu sinusoidu uspona i padova. Imamo stvari koje su optimističnije, ali i stvari koje su pesimističnije. Optimistična je vrlo poticajna skladba Forever, Looking Back temelji se na ključnom prijelomu u ljubavnoj vezi, kad se jednostavno moraš odlučiti hoćete li s voljenom osobom ići dalje ili će sve puknuti, a optimistična je s gledišta riječi: »It’s not too late to make it better«. Cijela ploča ima tu crvenu nit, Phoenix Down, taj feniks koji pada prema tlu i još se nije spalio, upućuje na to da se priča još nije zaključila. Sljedeća ploča, takva je barem moja vizija, mogla bi vrlo lako biti nastavak te priče, jer mogu slijediti neko novo rođenje i optimističniji podtonovi. To će konačno pokazati daljnji razvoj glazbe. Bend se cijelo vrijeme razvija i trudimo se slušati što više glazbe i spojiti što više utjecaja pa i ove nove skladbe, koje već radimo, zvuče kao Dirtswitch, ali riječ je o nastavku Dirtswitcha i ne, ne idemo cijelo vrijeme posve u istom smjeru kao prije.
Rockline: Godinu dana nakon izlaska ploče dogodilo se mnogo koncerata kako u Sloveniji tako i izvan nje. Kakvo je bilo to iskustvo inozemstva?
Luka: Inozemstvo je nedvojbeno jedan čimbenik rasta i sazrijevanja, jer iz naših malih klubova izađeš negdje van, na tuđi teren i veću pozornicu, ispod koje si nekoć stajao ti i kao posjetitelj festivala ili koncerta bodrio svoje omiljene bendove. S većom pozornicom u paketu dolazi i veća odgovornost da moraš svirku doista vrhunski, po mogućnosti besprijekorno izvesti, jer publika želi izniman i nezaboravan show. Tu želiš dati maksimum i kad to uspiješ prenijeti i na manje pozornice, s tvoje je strane učinjeno sve.
Rockline: Koje ste države već upisali u vašu skupnu putovnicu?
Jani: Od inozemstva zasad samo Austriju.
Luka: Tamo smo doduše više puta svirali, ali unatoč svemu još uvijek imamo dosta problema s izlaskom van. Svirke nije jednostavno dobiti i vjerojatno bismo trebali provesti jednu intenzivnu promociju.
Rockline: Inače sve radite – od produkcije, promocije do promoviranja benda – isključivo sami? Je li sad u tijeku dogovor s kakvom izdavačkom kućom, jer sa svojim debijem u rukama imate čvrste i dobre aute i sami?
Jani: Same izdavačke kuće zasad još nema. Kontaktirali smo i strane izdavače, ali nekog odziva još nije bilo, pa se sve više usmjerava na promociju putem internetskih medija i društvenih mreža, a svime što radimo pokušavamo uz one koji su nam bili bliski od prvog dana privući i širi krug publike. Promocija i videospotovi tako su alat, a za sve se brinemo manje-više sami, no rekao bih da smo počeli suradnju s jednim engleskim promotorom, kojem smo poslali ploču, pa smo osim nekoliko oglasa u časopisima dobili prilično mnogo recenzija, koje su bile vrlo pozitivne. Privremeno smo tu suradnju prekinuli jer moramo nakon današnjeg koncerta sjesti za stol i doista dogovoriti i zacrtati neku jasniju strategiju, a svakako ćemo pokušati utrti put i do neke izdavačke kuće, ali je sad naš cilj glazbu što više promovirati da je upozna što širi krug ljudi.
Rockline: Jedan od takvih kanala, koji s uspjehom i koristite, jest Youtube, na kojem ste nedavno objavili svoj posljednji videospot, kojim se dostojno i dobro klanjate i sjećanju na velikana grungea – pjevača sastava Alice In Chains Laynea Staleya. Man in The Box pokazao je da ste, momci, što se tiče izvedbe, vrhunski potkovani i skloni perfekcionizmu. Je li taj poklon AiC-u samo jedan čin ili se namjeravate pokloniti još nekome te izdati EP s obradama?
Luka: Zanimljivo pitanje, ali zasad još nismo razmišljali o tome da Dirtswitch predstavljamo nekim coverima, no to je bio jedan od načina, a prije svega ostvarenih želja cijelog sastava, jer nam je skladba iznimno prirasla srcu, a glazba Alice In Chainsa povezuje nas sve u još čvršću cjelinu, a u muziku smo jako pali. Imali smo ideju, viziju – i za video – i pomislili smo, zašto ne bismo i na taj način, preko nama vrlo drage skladbe, inozemstvu predstavili sastav Dirtswitch, tako da bi ti rekli: »OK, ovi momci doista znaju svirati …«
Rockline: Današnji koncert bit će s celjskim sastavom LastDayHere. Kako to? Što je bio povod za ovu prilično neobičnu i nesvakidašnju kombinaciju na pozornici?
Jani: LastDayHere pratimo od izlaska njihova prvijenca i potiho smo bili na vezi još od tada, ali do suradnje nije došlo – barem ne na način da do danas zajedno zauzmemo pozornicu i napravimo zajednički koncert. Prvi je razlog u tome što su oni bili prilično zaposleni koncertiranjem po inozemstvu i snimanjem nove ploče koja stiže, a 30. studenoga pokazao se kao idealan datum jer je kod nas riječ o zaključku promotivne turneje kojom smo pokušali ploču što više i što bolje predstaviti uživo. Suradnja sa sastavom koji je veći od nas, koji ima više iskustva od nas, bila je prirodna i vrlo dobrodošla, a ujedno ćemo i uživo moći provjeriti jesu li energije i naše međusobne glazbene simpatije dokazive i na zajedničkoj pozornici, pa da vidimo može li naša glazba doprijeti do njihovih slušatelja, a i obratno.
Rockline: Minute otkucavaju i uskoro će trebati napraviti ono što najbolje znate – show i dostojno predstaviti svoje studijsko dijete – pa mi samo ukratko odajte šćepec vaših kratkoročnih i dugoročnih ciljeva. Koji su sljedeći koraci sastava Dirtswitch?
Luka: Sljedeći koraci? U 2013. žudimo za novom pločom, za novim CD-om. Ja sam još uvijek jedan od onih »oldschoool« zanesenjaka koji vole glazbu slušati u fizičkom obliku. Volim ploču koja ima knjižicu i tekstove. Takvu ploču rado dobijem i rado kupim! Smatram da nisam sam i da takvih ljudi još ima i to je ono što nam daje tu moju snagu da tom principu slijedimo i ubuduće – da imamo podršku ljudi koji kupe ploču, poslušaju je i daju povratnu informaciju.
Rockline: Pretpostavljam da se obrisi novog albuma već kuju i crtaju, pa recite što nam se sprema u budućnosti? Kakav će biti nasljednik Phoenixa i što se rađa na vašem placu?
Jani: Ja mislim da će nasljednik definitivno biti sirovij. Možda će produkcija napraviti mali korak unatrag i još će se više istaknuti bit našeg benda, jer imamo plan da sljedeću ploču snimimo uživo – sva četvorica u istoj prostoriji, gdje ćemo se istodobno gledati i osjećati. Studio već imamo izabran, a mislim da s jasnim znanjem o tome tako pristupamo i skladbama, koje su sirovije i iskonskije i nema više toliko onog zvučnog zida koji nas je impresionirao na prvijencu. Sve se temelji više na grooveu, na ritmovima, a vokal je i dalje pjevan i melodičan. Puno više radimo na prateće vokale, da te melodije dođu malo više do izražaja, i mislim da smo sve postavili još bolje nego na prethodnom albumu. Sve zvuči još tvrđe nego prije, u vrijeme prve geneze albuma Phoenix Down.
Rockline: Jedino ispravno, jer sam to istaknuo i sam pri recenziranju prvijenca, gdje sam napisao da mora biti malo više hrabrosti i vlastitih obrisa s vaše strane. Obećajte da će se to osjetiti na novoj ploči?
Luka: Definitivno!
Jani: Definitivno! I ja mislim da će tako biti!
Rockline: Za kraj već gotovo tradicionalno predajem diktafon za izricanje vaših završnih misli kar vama, pa nagovorite naše čitatelje onako kako sami najbolje mislite da je prikladno.
Luka: Što se mene tiče, imam samo tri riječi: Music is alive!
Jani: Ja bih pak iskoristio priliku da se Rocklineu zahvalim za ovaj intervju, a što se mene tiče, stvar je ovakva – glazbu kao sastav još osjećamo i stvaramo srcem, a nadamo se samo da još postoje takvi ljudi, posvuda po svijetu, kojima će ta naša glazba doći do srca i ušiju, pa recimo preko ušiju do srca, i da će podržati bend te odlaziti na koncerte, tako dokazujući i da glazba, a pogotovo živa glazba, još uvijek živi kako se i dolikuje, a rock glazba još uvijek udarno para i da je još daleko od mrtve.
Rockline: Rockline će vas na tom putu pratiti i ubuduće, a našu podršku ste si dosadašnjim radom već osigurali. Hvala na intervjuu.
Galerija slika
