Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Popi's Pub, Ljubljana, Slovenija
Datum intervjua: 23.05.2013
Kad pomisliš na slovensku rockersku scenu, teško da ćeš je moći zamisliti bez Big Foot Mame, grupe koja već gotovo triindvadeset godina kroji smjernice domaće glazbene produkcije sa sebi svojstvenom buntovnošću, a istodobno i radijskom prihvatljivošću zvuka. Mediji su o njima do danas napisali svašta – od kovanja u zvijezde do zgražanja nad provokativnošću, eksplicitnošću i shvaćanjem osnovnog koncepta rock’n’rolla kao isključivo ekscesnog polja za seks i droge, dok su mnogi glazbu glatko pomalo zaboravili, pa sam nakon ljubljanskog trijumfa u Križankama odlučio sjesti za stol s Alenom Steržajem i barem malo raspršiti te magle zabluda. Vjerovali ili ne, još prije nekoliko godina teško bih zamislio da bi me ovaj ljubljanski kvintet ikako mogao dotaknuti, no s vremenom sam upijao njihov dušni supstrat te riječi i ušne napjeve i, a da to nisam ni primijetio, podlegao uroku velikonoge mame, koja mi je naposljetku kobno sjela u srce, a petim nastupom u auditoriju pokraj stare Ljubljane i s Pet ta hudih sve to okrunila još i mojim skalpom. Gotovo točno u dogovoreno vrijeme u Popi’s Pub, nekadašnji Vinomer, točno nasuprot starog doma Olimpije, ulazi dugokosi basist sastava. U Big Foot Mami je gotovo od samog početka, od 1991. godine, a svoj izniman pečat ostavio je na svih sedam studijskih albuma. Prošle godine objavljeni album Izhod svjedoči o tome da su se nakon usponâ i padova dečki opet vratili na pravi put. Elektro pop eksperimente ponovno su zamijenile sirovije gitare i malo bluesovski prljaviji zvuk iskonskosti, a o tom evolucijskom putu preživljavanja namjeravao sam saznati malo više. Pozornica je baš prikladna, jer su dečki u podrumskim prostorima gostionice, u lijepo uređenom snimateljskom studiju s nadarenim tonskim majstorom Dragom Popovičem i producentskim magom Dejanom Radičevićem, snimili dobar dio gitarskog i vokalnog dijela izvrsnog petog albuma 5ing, kojim se taj nagon za preživljavanjem pokazao prokleto snažnim i potentnim, pomislim, i nakon ljubaznog rukovanja sjednemo za stol. Nedostupnosti i ograničenja nema. Sve granice i pregrade su pale. Produbljivanje može početi, nakon što smo u trećem pokušaju otjerali opake uroke i tehničkog škrata …
Rockline: Prvo bih htio naglasiti da mi je veliko zadovoljstvo što si usprkos svoj obilnosti posla našao vremena za mene. Iskreno bih vam htio čestitati na trećem samostalnom osvajanju Križanki, koje su prije nepuna tjedna pucale po svim šavovima.
Alen Steržaj: Hvala.
Rockline: Kakav je osjećaj kad nakon petog izlaska na daske Križanki i trećeg samostalnog nastupa na toj čarobnoj ljubljanskoj pozornici opet možete obaviti skalp posve rasprodanog amfiteatra?
Alen: Svirati u Križankama uvijek je veličanstveno, jer je to jednostavno neka kultna pozornica koja ne trpi polovičnost i ne trpi ponavljanje, zato prema Križankama uvijek imamo poštovanje, ali je istina da kad na pozornicu staneš peti put, već si malo opušteniji, publika već zna po što je došla – po rock’n’roll žurku, što od nas i očekuje, a mi im to pokušavamo dati u najboljoj mogućoj mjeri. Tako, naime, osjećamo i mi i smatram da to i najbolje znamo.
Rockline: Predstava je ovaj put bila drukčija od onoga što smo kod vas vidjeli u prošlosti, jer ste na koncertu izveli svoju verziju showa Slovenija ima talent. Predstavili ste pet različitih glazbenika sa svih strana. Riječ je uglavnom o neokaljanim glazbenicima koji su se ovaj put mogli predstaviti pred rasprodanim Križankama i stati na pozornicu zajedno s vama. Reci, kako je protekao sam predodabir, odnosno kako se cijela stvar s Pet ta hudih uopće rodila?
Alen: Na internetu smo vidjeli puno snimaka na kojima naši fanovi sviraju gitare, bubnjeve, bas ili pjevaju naše komade. To nam se činilo vrlo zabavnim, a kad vidiš koliko mladima tvoja glazba stvarno znači i da zapravo odrastaju uz nju, osjećaš se počašćeno. Uobičajeno je da se u Križanke i na velike koncerte zove poznate i etablirane slovenske pjevače i pjevačice koji ti pomognu napuniti pozornicu, a mi smo ovaj put odlučili stvar izvesti malo drukčije. Izazovom nam se činilo da priliku damo mladim talentima koji tako veliku pozornicu još nisu iskusili. Objavili smo natječaj na koji se prijavilo 125 ljudi sa snimkama naših komada – od prvih do zadnjih. Bilo je jako puno komada s posljednja tri albuma. Zatim smo napravili probir i uz pivo i čips pregledali snimke, zabavljali se i ustanovili da je među mnoštvom zaista izuzetno puno dobrih, pa je bilo teško odrediti koga staviti u finale i koga za pobjednika, a za nekoga smo se morali odlučiti, a odlučivale su minimalne razlike. Možda bismo, da smo birali neki drugi dan, vrlo vjerojatno izabrali i neku drugu postavu, jer u rock’n’rollu sve ovisi o trenutnom feelingu i inspiraciji, a nema mjesta proračunatosti. Moram, međutim, naglasiti da, kad si spomenuo da je riječ o našoj verziji showa Slovenija ima talent, to nije bio reality show, jer takvi obećavaju med i mlijeko, slavu i uspjeh koji se potom ne dogode, a mi smo bili realni i dali smo im točno ono što smo im obećali – nastup pred punim Križankama, i to je bilo to.
Rockline: Kad si spomenuo predodabir – jedno je gledati snimke koje ti ljudi pošalju, a kako je bilo kad su se ljudi plasirali u polufinale i došli na probe kod vas. Jeste li ljude isprobavali na probama dva tjedna ili je vremena zapravo bilo više?
Alen: Ne. Dva tjedna smo skupljali snimke, a zatim smo u dva dana izabrali petnaest finalista – po troje u svakoj kategoriji (obje gitare, bas, bubnjevi i vokal) – sastali se s njima na probama i sa svakim odsvirali onaj komad s kojim su se prijavili i malo osjetili interakciju, jer je osjećaj uživo nešto posebno i specifično. Malo smo se družili da vidimo kako se znaju uklopiti u bend i u društvo. Baš svi ti faktori su važni, a ne samo tehničko znanje i sviranje. Nije važno samo da do tona točno skineš komad, nego je važna osobna nota, ono što sam doprineseš, dodaš kao zajedničku dodanu vrijednost – to je bit rock’n’rolla. Bilo je zabavno, jer to su zapravo klinci stari od 16 do 23 godine i pristupaju ti s takvim strahopoštovanjem, jer im to nešto znači, a pritom imaju takvu tremu, a ti vidiš kako je postupno svladavaju. Sve sitnice bile su faktor za izbor, nakon čega smo skupili glave, opet imali konklavu, kako mi to zovemo, i naposljetku odredili one za koje smo smatrali da su najprikladniji da s nama stanu na pozornicu.
Rockline: Strahopoštovanje »običnih smrtnika« nakon 23 godine vašeg garanja posve je razumljivo, jer ste u tom vremenu stekli izuzetno snažno zaleđe, a ljudi vas kuju među legende slovenskog rock’n’rolla. 23 godine promatrajmo malo retrogradno, od posljednjih trenutaka do prvih – točka na i studijskim ostvarenjima je album Izhod. Njime ste se ne samo vratili pod okrilje produkcije Žareta Paka, nego ste iznjedrili ploču koja je jedna od vrlo prijelomnih u vašoj povijesti. Kako sam doživljavaš tih 23 godine i taj krunski čin s albumom Izhod?
Alen: Mi razvoj Big Foot Mame doživljavamo kao neki kontinuum u koji smo utkali puno rada, puno užitka i puno žrtvovanja. Tih 23 godine vidim kao neku vrstu road movieja, putovanje prekrasnim krajolikom u kojem su i usponi i padovi, u kojem su brežuljci i doline, što je u nekom road movie tripu posve normalno.
Rockline: Znači, s albumom Izhod ste se zapravo definitivno izvukli iz tame koja vas je vukla natrag u svoje negativno gravitacijsko polje, opet na svjetlo? Jeste li s albumom doista doživjeli svoj konačni preporod, renesansu, i napokon prešli prag bolje, sigurnije budućnosti?
Alen: Izhod vidimo kao stanje Big Foot Mame 2013. odnosno 2012. godine, kad je album izašao. Svaka ploča je dokument, svjedok nekog mentaliteta koji smo u određenom trenutku iskazivali. Trenutni album vidimo kao naš najzreliji i najdorađeniji, a možda je to prvi put da smo s uradkom posve zadovoljni. Iako smo za svaku ploču tvrdili slično …
Rockline: No dosegli ste razinu potpune simbioze, jer se Zoki (gitarist Zoran Čalić, nap. a.) posve slio sa sastavom. Je li i on doprinio autorstvu ili su to tvoji radovi?
Alen: Većinom su to samo moje tvorevine, što ne znači da mu ne bismo dopustili da doprinese materijalom. Svaki član je dobrodošao da doprinese svojim autorskim radom, ako ima ideje i ako na probama funkcioniraju, a ja sam donio najviše komada koji su se svima svidjeli, pa smo ih odredili za studijsku obradu, a materijal se svidio i producentu Žaretu Paku. Nama je prije svega izazov bio kako nadograditi sve naše dotadašnje uratke i tu nam je Žare jako pomogao.
Rockline: Kako to da ste se na ovom albumu odlučili ponovno obratiti Žaretu? Naposljetku, prvi počeci, vaš prvi demo snimak, snimljeni su u Studiu Kif-Kif upravo kod njega, s njim ste snimili prva četiri albuma, a zatim je uslijedio odmak i palicu je tada preuzeo Daisy (producent Dejan Radičević, nap. a.). Kako to da je logičan nastavak povratak pod ravnanje čovjeka s kojim je počeo vaš studijski put?
Alen: Sa Žaretom smo snimili naša prva četiri albuma i zajedno se razvijali, razlika između prvog i četvrtog albuma je ogromna, Big Foot Mama je doživjela razvoj, nakon čega smo došli do točke u kojoj je stanje u bendu bilo takvo da smo se možda malo zasitili riffovskog rock’n’rolla i odlučili otkrivati neke nove smjernice, prikloniti se malo više pop momentima, discu, operi, elektronici, loopovima … To je tada bila više Žaretova i Guštijeva ideja. Mi ostali smo prema tome tada bili vrlo skeptični, nakon čega se ta stvar nije pokazala dobrom i došli smo do točke u kojoj smo se morali malo razići. Tada je uslijedila pauza, Gušti je tada otišao iz benda … Sa Žaretom smo se razišli jer više nismo nalazili zajednički kontakt, možda smo se tada previše nasitili jedni drugih. U takvim trenucima je dobro napraviti rez, onda malo promijeniš priču, dodaš nešto novo, nađeš drugog producenta s drukčijim mentalitetom i pristupom, opet se vratiš i zagledaš sam u sebe i to je za bend zdravo – da malo preskače i ne ostane na mrtvoj točki. Sa Žaretom se zapravo nismo vidjeli 10 godina, a u međuvremenu smo napravili super stvari s Radičevićem, no došlo je opet do preokreta. S Radičevićem smo snimili dva albuma, nakon čega je došlo vrijeme za ponovnu promjenu i preokret. Sam sam osjećao da bi bilo vrijeme za ponovni rad sa Žaretom, jer se i on u tom vremenu doveo u red, doveli smo se u red i mi, a shvatio sam da ima vrlo dobre aranžmanske i producentske ideje koje bi nam savršeno pristajale. Dečki su bili malo skeptični, jer su nakon četvrtog fijaska s albumom Doba norih dobili predrasudu da će Žare od nas zahtijevati pop, elektroniku i loopove. Ja sam u međuvremenu s njim radio nešto za Alyu i za par drugih imena, bio s njim u kontaktu i vidio da se promjena dogodila i kod njega. S novim mentalitetom i odnosom prema glazbi nastupilo je i vrijeme za novu suradnju, pa sam forsirao rad s njim, a kad su dečki vidjeli njegove nove ideje koje nam je uz naš rad predstavio, vidjeli su da sad može razumjeti što mi hoćemo, a istodobno sve skupa i kvalitativno nadograditi, tako da je naš put ovaj put ponovno bio zajednički.
Rockline: Izhod su neki mediji označili kao album oproštaja …
Alen: Zbog naslova.
Rockline: Upravo tako! No koja je ta crvena nit zbog koje ste album tako i nazvali?
Alen: Kad smo tražili naslov za album, tražili smo crvenu poveznicu. I što je ta nit? Živimo u vremenima u kojima znamo da su ljudi jako pod stresom, a u zraku se osjeća izuzetno puno nesigurnosti i negativnosti. Cijelo vrijeme se bojimo sutrašnjeg dana, izgubljeni smo u labirintu i tražimo izlaz. Cijelo vrijeme se pojavljivala riječ labirint. Svi komadi to imaju ili u strofi ili u refrenu. Obično se u strofama osjeća neka frustracija, ljutnja, iščekivanje i nesigurnost, a refreni su postavljeni prilično pozitivno i u svakom refrenu naznačen je put odnosno izlaz iz te gužve odnosno iz tog labirinta. Budući da je o tome pjevao već Bowie (1986. sa soundtrackom za film Labyrinth, nap. a.), a i brojni drugi, ime Labirint smo odbacili te se upitali što je bit labirinta. Odgovor je jasan: iz labirinta tražiš izlaz u nešto pozitivno, u svjetlo, u otkupljenje iz tame u svjetlo, zato album Izhod ne treba shvatiti kao album oproštaja – prije obrnuto!
Rockline: Zapravo je riječ o novom početku i preporodu …
Alen: Naravno! Ne možemo zauvijek ostati u tami, morbidi i negativnosti te užasu. Hajde u svemu potražiti zrnce dobrog. I u komadu Slab spomin nabrajamo stvari koje nas u životu jebu i idu nam na živce, ali ipak u tome tražimo nešto dobro. To što imaš slabo pamćenje i što zaboraviš loše stvari i zamjerke može biti ključ da ti bude bolje! Takvi su i naši koncerti – ljudi se dođu zabaviti i imati fajn. Naš koncert otpusti taj bijes i negativnost i ljudi odlaze kući pozitivniji, tako i naš koncert može biti izlaz iz neke negative u pozitivu. Tako stvari vidimo barem mi, a o oproštaju za sada ne razmišljamo! Izhod je izlaz iz sile.
Rockline: Od prvog nastupa grupe 14. rujna davne 1990., kad je počela cijela priča o Big Foot Mami, prošlo je ogromno vremena. Zaintrigirala me upravo sretna ili nesretna slučajnost kako ste uopće došli do imena. Odakle ime i veze s internom Agropop šalom, koja mi je još i danas enigma? Odakle Jožetu inspiracija za to prvo i kobno imenovanje?
Alen: Tu priču smo definitivno saznali tek prošle godine na Schengenfestu, kad nas je posjetio Urban Centa, basist grupe Agropop, i napokon nam objasnio pozadinu tog imena, a autor imena je on – upravo je Centa izmislio ime Big Foot Mama još u vrijeme Agropopa. Oni su imali pjevačicu odnosno animatoricu Šerbi, koja je žena obilnije građe, i među njima je kružila interna šala u kojoj je Centa, kad je pogledao Šerbi, rekao da bi se, kad bi morali birati novo ime, odlučio za ime Big Foot Mama & Her Yuhuhu Brothers, a to je netko iz naše tadašnje postave čuo, pa su si za šalu nadjenuli ime Big Foot Mama za jedan špil zbog zajebancije, nakon čega sam upao već ja, a za drugi špil smo razmišljali kako da se nazovemo. Koncert je i ovaj put organizirala Gimnazija Šentvid. Mi smo tražili ozbiljno ime, jer je BFM zajebancija i ne možeš se tako zvati i svirati rock, zar ne? (smijeh) Dok smo naprezali mozak kako da se nazovemo, vidimo po gradu već plakate, jer Gimnazija Šentvid nije znala da ime još biramo. Plakati s imenom Big Foot Mama, ljudi dođu na koncert Big Foot Mame, onda zauvijek ostaneš pri tom imenu.
Rockline: Onda ste pod tim imenom bili skuhani i ispečeni …
Alen: Da! A Centa je istodobno rekao da su Agropop nekoć svirali negdje u Italiji, gdje su se našli u nekom hotelu u kojem je tada boravio Eros Ramazzotti, a Šerbi je, kad je ugledala Erosa, odmah ga zagrlila, uhvatila i odnijela u hotelsku sobu, a on se derao: »No, big mama! No, big mama! No, big mama!« i fora potječe odatle.
Rockline: Ime je naposljetku vrlo posrećeno, jer je ime po teškoj kategoriji kul stvar! A vi ste istodobno slovenskom rocku, koji je bio i još uvijek je u teškoj krizi, vratili dobar par jaja zbog kojih je rock provokativniji nego što je bio. Naravno, 1990. su bili Sokoli, Don Mentony Band, ali je nedostajala provokacija, jer su svi bili vrlo oprezni u onome što su izjavljivali. Vi ste se zaklinjali u provokaciju i eksplicitnost – ako ne drukčije, onda videospotovima, tekstovima, scenskim rekvizitima kao što je bio golemi joint …
Alen: I Ančka …
Rockline: I Ančka. Smatraš li to namjerno proračunatim činom Big Foot Mame?
Alen: Kad imaš 20 godina, još voliš testirati granice i mi smo ih apsolutno voljeli testirati! Dokle seže usmjeravanje pažnje televizijskih gledatelja, posjetitelja koncerata i (ne)slušatelja Big Foot Mame? Gdje su granice prihvatljivog i neprihvatljivog? To je vječna debata povijesti filozofije, etike i estetike već tisućljećima. Kad imaš 20 godina, ne zanima te toliko što drugi misle, nego više to imaš li se dobro ili ne. Nas je testiranje granica zabavljalo i vidjeti da neke to zabavlja i oduševljava, drugi se zgražaju, a neki su prema tome bili indiferentni. Nas je to neizmjerno zabavljalo. Sa 40 ne bih stavio Ančku na pozornicu (ili možda i bih …), ali smo imali vrlo jasne i slikovite stihove. »Če me zrajcala boš močno / Le zdrku si ga bom z roko / Če mi bo pršlo na dlan / Oblubm, da se bom obrnu stran« (isječak iz skladbe Sam’ prjatla, nap. a.). Eksplicitnije i izravnije jednostavno ne ide! Danas imamo radije zamotanije metafore i radije se riječima malo više igramo, a svatko tko hoće okusiti bit mora se malo pomučiti. To se događa u našoj evoluciji.
Rockline: Dakle, riječ je o odmaku od izravnosti?
Alen: S tog gledišta da!
Rockline: Naravno, određene stvari su privlačnije ako se moraš malo pomučiti …
Alen: Apsolutno, ali to je povezano s prostorom i razdobljem. Ako si to izbacio u dvadesetima, znaš, mladež misli samo na »sex & drugs & rock’n’roll«, u starijim godinama, recimo nakon 40., možeš početi poigravati se poezijom, metaforama, neizravnošću, međuredčnošću, ali sve ima svoje vrijeme. Svaki album je zapis određenog vremena, kako smo u nekom razdoblju razmišljali.
Rockline: Imaš li osjećaj da je riječ o namjernom odmaku od onih novih pravila koja ste ispisali prvijencem Nova pravila i da će BFM sada postati kontemplativniji bend?
Alen: Da, samo bih to nazvao stanjem veće zrelosti. Takvo je pač stanje duha kad dođeš do granice od 40 godina – odrastanje je stanje ne samo tijela nego i duha, ali ne bih rekao da je riječ o nečemu namjernom. Jednostavno smo sad u razdoblju u kojem zapravo više uživamo u tom stilu, naravno, ali rado odsviramo i stare stvari. Koncerti su apsolutno pregled retrospektive benda.
Rockline: Pri promišljanju i selekciji komada na koncertu u Križankama odlučili ste previdjeti i ne predstaviti većinu albuma Doba norih, s kojeg ste odsvirali samo jedan komad. Kako to?
Alen: Doba norih je ona škakljiva ploča u karijeri Big Foot Mame kad je zapravo došlo do pomaka. To je ploča za koju svi članovi nećemo baš staviti ruku u vatru, kao što sam prije rekao.
Rockline: Jer je Gušti radio sa Žaretom na svoju ruku …
Alen: Da! Tako! Na svoju ruku, jer je njegova teza bila da moramo raditi takve komade kojima ćemo dobiti više radijskog emitiranja. S tom rečenicom se tada raspukla Big Foot Mama.
Rockline: Jeste li tada doista bili na rubu egzistencijalnog ponora?
Alen: Ne propasti, jer nikad nismo razmišljali o završetku karijere! Ne, nikad! Tada smo radije uzeli pauzu i to nakon tri albuma – Nova pravila, Kaj se dogaja i Tretja dimenzija – koji su bili poprilično rockerski: riffovi, izravnost, a istodobno su bili vrlo dobro primljeni. Zapravo smo tada postali tako velik bend da smo virili iz svake kutije. Polako je postignuto stanje overdosea i prežderali smo se svega, a ljudima smo postali prevelika stalnost. Nismo više bili nešto svježe, nego je nastupilo stanje: »Big Foot Mama – veliki bend: pa vidjeli smo ih već!« i postali smo nakon Bajage i sličnih nešto očekivano. Nakon tri izgorena albuma Gušti se kao glavni autor materijala odjednom zasitio rockerskih riffova i počelo ga je odjednom opsjedati i opterećivati zašto nas ne vrte na radijima. Nisu nas vrtjeli jer smo za pop radije i Val 202 bili malo pretvrdi, a za Radio Študent premekani. Veliki bend postali smo pomoću koncerata, a ne airplaya, što je Guštija počelo nepodnošljivo mučiti, pa je bio uvjeren da je nakon osvajanja rock publike vrijeme za širenje i osvajanje i pop teritorija. Da uz metelkovce na naše špilove dolazi i »obična raja«. Tu je već previše proračunatosti, jer umjesto iskrenosti počneš razmišljati što da napraviš da postigneš željeni efekt. »Hajde omekšajmo svoju glazbu, hajde elektroniku i loopove unutra umjesto riffova …«. Organsko je zamijenila izvještačenost i tu se sve zapetljalo, pa smo Grega i ja došli do točke u kojoj to više nismo osjećali.
Rockline: Jesi li se ohladio i ogradio od toga što je BFM trebala postati?
Alen: Naravno! Pali smo u krizu identiteta, jer smo važili za bend koji žari – Črn tulipan, Mala nimfomanka i šus do daske – a onda lijepe melodije i mlakost … To nije pasalo prije svega Gregatu, a Gušti … Kad radiš komade, moraš imati pred očima pjevača i njegove mogućnosti i odlike, a on to nije napravio. Grega određene stvari zbog visine nije mogao otpjevati, jednostavno ih nije osjećao, niti se s njima identificirao. Mene je to također mučilo … Dio benda se s tim jednostavno nije identificirao i ako pogledaš cjelinu albuma, tek je mali udio komada preživio test vremena. Fenomen, Konc sveta i to je to … Nažalost, bio je pogrešan i pristup – nešto na pola dorađeno na probama, a tješili smo se da smo sad zvijezde i da ćemo već u studiju sa Žaretom začarati nešto. Prevladavao je nonšalantan odnos i …
Rockline: To je nešto kao ono što je svojedobno pregazilo Metallicu.
Alen: I ne samo Metallicu, nego i U2, ako pogledaš što su radili u devedesetima. Ima puno takvih priča …
Rockline: Ako bend ne diše na probama, ne može ni na albumu …
Alen: Naravno! Tada je Gregi prekipjelo i poludio je i imao svega dosta. I mediji su ga stalno opsjedali i bombardirali, dolazili k njemu doma i zahtijevali da im pokaže kupaonicu, slikali ga, pa mu je u jednom trenutku svega bilo dosta i zahtijevao je predah, rez i prozračivanje klime u bendu, da zapravo vidimo što uopće jesmo i što hoćemo, pa smo uzeli godinu dana pauze, Gušti je tada započeo svoj solo put i snimio svoj privatni prvijenac, a njegovo omekšavanje dokazala je već Doba norih, tu su se naši putovi onda konačno počeli cijepati. Nakon te godine izrazili smo želju da želimo više gitara, više zvuka, više organskosti i šusa. Ferštrkerje do kraja i idemo pičiti! Više riffova, više Big Foot Mame, više udarnosti!
Rockline: Na neki način je Guštijev odlazak, iako ga duboko poštujem, jer bez tebe i bez Mihe Big Foot Mama ne bi imala niz hit komada i tako opsežnu diskografiju, bio rješenje za BFM? Hvala bogu ljudi rastemo i razvijamo se, a katkad se i naši nekoć zajednički putovi razidu. Je li njegov odlazak bio čin nakon kojeg ste nekako odahnuli, zastali i počeli s ozbiljnijim radom?
Alen: Definitivno – govorim isključivo o umjetničkom dijelu, jer smo prijatelji još uvijek. Mi smo još uvijek mislili da ćemo surađivati i raditi dalje zajedno, ali ga je pop previše prožeo i u tome se našao, a gitara ga u tom starom konceptu više nije zanimala, a nas je zanimala upravo ona. Napetosti su popustile čim je Gušti otišao, jer onda više nije bilo ponora i tih nesporazuma, a onda je došao Zoki, koji je ionako majstor riffova, i to je bila sinergija koja je otvorila novo poglavlje BFM-a na nov način i tu smo se stvarno našli, a to, kao što vidiš, dorađujemo i podižemo sa svakim albumom sve više. Sad smo se stvarno našli i u tome uživamo.
Rockline: A zanima me, sudeći po dokumentarnom filmu Tist dan v tednu, je li se ideja o pozivu Zokiju doista iskrala za pisoarskog razgovora Jožetu i Gregi istodobno? Tipa pišaju i jedan kaže drugome: »Zoki.« »A čitaš li mi misli?« Koliko je tu stvarne istine? Zoki je onda zamijenio Majku novom Mamom.
Alen:(smijeh) Ne znam kako im je uspjelo pritom čitati misli jedan drugome, to bi njih morao pitati, ali Zoki nam je bio logičan izbor, jer smo razmišljali kojeg bismo gitarista pozvali na suradnju. Prije svega važan je bio gitarist, jer smo autorski već znali da ću za velik dio posla autorski moći pobrinuti ja. A masan puni zvuk i prave gitare za nas ne može priskrbiti svatko. Ako pogledaš mladu generaciju gitarista … To je po meni i glavna razlika između nas i Siddharte, čime dotičem medijska natezanja, tko je veći, tko je bolji i tko će sad koga pregaziti, a nitko nije konstruktivno napravio analizu te došao i probio se do korijena iz kojih potječemo: bitna je razlika da smo mi odrastali uz vinilke, a oni su odrastali uz CD-e, MTV, grunge. Mi smo posezali za prošlim naslijeđem i starim, iskonskijim zvukom. Grega je bio fan Majk, a Zoki je tada svirao kod Holdera, brežiškog benda s kojim smo se povremeno susretali na špilovima, a s nama je Zoki snimio i jedan solo i Gregatu se kao gitarist jako svidio, pa smo odlučili surađivati. Puno je doprinio podizanju BFM-a na višu razinu što se tiče sviranja. Teško mi je zamisliti da bi takve blues rockerske riffove s nama svirao Gušti.
Rockline: Različiti ljudi – različit pristup glazbi. 5ing je, kao prvi album sa Zokijem, dokazao da nema dobrog seksa bez predigre, a petim albumom najavili ste novi koncept za svoj preporod. Ostavimo za sada prošlost – važni su sadašnjost i budućnost. Novi put u budućnost popločava Izhod. Kakvi su planovi s kojima ćete krenuti naprijed? Vjerujem da je tu dosta koncertnog rada, ali možda je tu već i novi studijski izgled?
Alen: Deset komada je praktički napravljeno. Mislim autorski, jer ih još nismo aranžirali i obradili na probama. Ideje su tu, barem što se tiče strofa, refrena i tekstova, groovea. Temelji su postavljeni. Stvari se kuhaju i grade, a što i kako će biti, za sada ne razmišljamo. Ne razmišljamo o tome što napraviti da bismo se svidjeli. Ono što imamo za reći jest da ćemo raditi tako da ćemo i dalje oplemenjivati stil u kojem smo se sad našli i nadograđivati ga do više razine. Možda … Ne znam što će se dogoditi. Kemija pač. Žare će raditi s nama, to je sad već jasno. Još ćemo istraživati. Na Dobi norih smo išli u istraživanje izvan granica BFM-a, izvan naših okvira, koji nisu to što smo mi, izvan su našeg polja osjećanja. Pop, opera, disco … – to nije dio našeg DNK-a. Sad ponovno imamo potrebu za eksperimentiranjem, što pokazuje i Izhod, ali ne namjeravamo ići izvan svojih okvira, nego namjeravamo unutar rock’n’rolla isprobavati elemente kao što su novi ritmovi, groovei. Nakon tih usponâ i padova znamo gdje nam je mjesto, gdje smo doma i što osjećamo. Sad više ne možemo lagati.
Rockline: Dio tvog DNK-a je inače metal, što si dokazao svojim sporednim projektom Iron Median. Pred 30.000 ljudi svirali ste Iron Median na Beer Festu u Beogradu, Big Foot Mamom ste pet puta rasprodali Križanke, od toga tri puta sami. Tu je bio rasprodan Tivoli. Što još ostaje kao izazov kojem težite?
Alen: Mi smo, što se slovenskog terena tiče, realni i znamo kolika je kritična masa i kako napuniti svaki put veći prostor – time se ne opterećujemo. Ako pitaš o stadionu, o tome ne razmišljamo.
Rockline: Jer su se Siddharta opekli i ne biste htjeli ponavljati istu priču?
Alen: Ne samo zbog toga, nego i sami znamo koliki je domet slovenskog benda. Ako dotaknem Siddhartu – stvarno su se opekli, ali su u Stožice namamili 10.000 ljudi. Stadion je doista bio napola prazan, ali 10 tisuća ljudi ipak je uspjeh koji vrijedi pozdraviti! Mi smo još uvijek realni i znamo što se u Sloveniji može, odnosno znamo realno sagledati situaciju. Ne bih, doduše, imao baš ništa protiv da s idućim albumom opet idemo u Križanke i da bude takva atmosfera i toliko ljudi, opet bismo pobijedili!
Rockline: Prije tri godine napunili ste 20 godina. Iskreno se nadam da Slovenija doista ima potencijal da neki bend doživi životni vijek Rollingsa. Vidiš li se – pa zatvori oči i zamislimo – Big Foot Mamu za 20 godina na pozornici u akciji?
Alen: Zrnce realnosti u tome bi moglo postojati. Uvijek možeš biti pametan za budućnost i nešto spekulirati, ali nikad ne znaš što će se dogoditi. Nismo navikli kovati tako dugoročne planove. Mi uvijek idemo postupno po stepenicama i manjim koracima. Uvijek razmišljamo što je sljedeća stvar koja bi nas zapalila. Kad smo počeli, cilj nam je bio samo da sviramo u Gimnaziji Poljane, jer su tamo bile najljepše djevojke. To je bila prva stepenica. Ako to doživimo, pobijedili smo! Naravno da smo to doživjeli, tako da je došlo vrijeme za sljedeći korak. Možda špil izvan Ljubljane, nakon čega se dogodila razvikana turneja s Perotom Lovšinom i sa Sokolima smo obišli Sloveniju. Onda je već cilj bio: »Mater da bismo izdali CD barem jednom u životu, onda smo stvarno sve doživjeli …« Naravno! Izdaš CD i onda tražiš izazov u nekoj većoj dvorani, a mi tako uvijek idemo polako, ali sigurno naprijed. Rolling Stonesi također prije 30 godina nisu razmišljali da će sa 70 još biti na pozornicama i svirati. To je samo blagoslov ako to doživimo.
Rockline: Posudimo samo Star Trek moto: »Live long and prosper!«
Alen: To! To!
Rockline: Ja ti se najljepše zahvaljujem na tvom vremenu i pažnji. Možda još samo završna riječ koju možeš uputiti našim čitateljima?
Alen: Veseli me da još postoje mediji koji poštuju rock glazbu i koji oplemenjuju slovenski rock. To u drugim medijima nažalost izumire. Samo tako dalje! Ostanite vjerni onome što jeste. To je moto rock’n’rolla te ujedno i moto Big Foot Mame.
Galerija slika
