Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Brescia / Circolo Colony / Italija
Datum intervjua: 04.02.2014
Alex Beyrodt posljednjih je nekoliko godina jedan od najistaknutijih, ako već ne europskih, onda njemačkih heavy metal i hard rock gitarista. Otkrio ga je još u osamdesetima veliki guru njemačkog metala Matt Sinner, kad je Alex već u osamdesetima zasvirao u njegovoj postavi Sinner. Danas je Alex Beyrodt iznimno cijenjen gitarist koji istodobno obnaša ulogu glavnog gitarista u sastavima Primal Fear, Sinner, Vodoo Circle, Silent Force, kao i u projektu »Rock Meets Classics«. Ako tražiš sinonim za posvemašnju zaposlenost 24 sata na dan, onda je ime Alex Beyrodt prava adresa.
Alex je uzeo nekoliko minuta za razgovor o Primal Fear, o svježe izdanom albumu »Delivering the Black« i svim popratnim glazbenim aktivnostima neposredno prije koncerta sastava u talijanskoj Brescii.
RockLine: Alex, s Primal Fear nalaziš se na novoj europskoj turneji na kojoj predstavljate svoj svježe izdani studijski album »Delivering the Black«. Kako stvari za Primal Fear trenutno teku na novoj turneji?
Alex: Sve je štimalo. Publika je oduševljena, reakcije fantastične, posjećenost je vrlo dobra. Zapravo su nam svi koncerti rasprodani ili skoro rasprodani. Možemo se pohvaliti i time da su čak i oni termini na kojima smo svirali prije izlaska albuma, jer album je izašao usred turneje, već bili jako, jako dobro posjećeni. A to je odlično. Vrlo smo zadovoljni. Ne znam što će se dogoditi večeras ovdje u Brescii, ali to je već druga priča.
RockLine: U talijansku Brescia uskočili ste u zadnji čas. To je naime koncert koji je zakazan u zadnji čas i ujedno jedini talijanski termin. Ovamo ste stigli iz vruće Španjolske, a onda se vraćate na domaće tlo u Njemačku, gdje vam se kao predgrupa pridružuju i The Messenger. Kako ti doživljavaš različite reakcije publike na vašim koncertima, kad svirate doma u Njemačkoj ili u inozemstvu, dakle na pozornicama izvan Njemačke?
Alex: Turneju smo počeli u Njemačkoj, a The Messenger su nas pratili i u Španjolskoj, ali su im tamo provalili u transportno vozilo, kombi, i ukrali iz njega svu opremu i osobnu prtljagu, inače bi The Messenger večeras svirali i ovdje u Brescii. Kad je riječ o reakcijama publike na našim koncertima, činjenica je da su reakcije publike izvan Njemačke, a posebno kad smo na koncertima u Južnoj Americi, npr. u Argentini, vrlo snažne, intenzivne, publika ne krije da se potpuno stopi s našom glazbom tijekom nastupa. Zdušno pjevaju tekstove, posebno refrene. U Njemačkoj moramo puno više raditi da uvjerimo našu domaću publiku, da ih zainteresiramo, da probudimo zanimanje. No ta je razlika već na startu u karakteru publike. Unatoč svemu jasno je da nas i doma publika cijeni. Ali to ne znači da bismo smjeli postati lagodni. Pogotovo ne u ovim vremenima, kad se računa baš svaki ljubitelj naše glazbe. Događa se, međutim, da koji put stanemo i na kakvu pozornicu izvan Njemačke, gdje se moramo još više potruditi nego doma. Ali to nije ništa loše. Ništa strašno. Kao Nijemci navikli smo na naporan rad. To nam je nekako u krvi.
RockLine: Ako se dotaknemo vašeg novog studijskog izdanja »Delivering the Black«, kako bi ti opisao sam proces njegova nastanka i koje su glavne razlike između tog albuma i prethodnog?
Alex: »Delivering the Black« moj je drugi album s Primal Fear. Prvi je bio njegov prethodnik »Unbreakable«. Znaš li koja je osnovna razlika? Na novom albumu sastajali smo se u studiju kao bend. Obično je danas metoda takva da svaki glazbenik benda radi na novom materijalu sam, dakle odvojeno. Zatvoren u svom studiju. Oba pristupa imaju prednosti i nedostatke. No ovaj put rekli smo da želimo napraviti album po načelu pravog benda. Ne da se svatko za sebe bavi novim materijalom pred svojim računalom i u svom studiju. Dakle kad smo snimali album, svi smo bili zajedno u studiju. Cijeli bend. Možda je i ta činjenica pridonijela tome da je »Delivering the Black« u cijeloj našoj karijeri do sada najbolje primljen studijski album. Popeo se među 20 najprodavanijih albuma njemačke glazbene ljestvice i na njoj zauzeo za nas sanjano 13. mjesto.
RockLine: Ime Primal Fear iz godine u godinu postaje provjerena konstanta koja stječe sve veću potporu metalske publike. Takav je dojam. Vaši albumi mogu se pohvaliti iznimnom kvalitetom, prepoznatljivim, možemo reći gotovo karakterističnim špurom, a istodobno su vaše turneje sve opsežnije, sa sve više termina, i to vas odnedavno redovito vodi i na nastupe na drugim kontinentima. Kako ti, kao glazbenik, doživljavaš taj proces?
Alex: Istina je. Danas je najokrutnija spoznaja ta da moraš svirati sve više i više ako želiš preživjeti. To znači, po domaće rečeno, da doneseš kući dovoljno novca. Novčani prihodi od prodaje albuma prošlost su. Nažalost. To je završilo prije nekoliko godina. Bendovi kao što smo Primal Fear, ili slični u »našoj glazbenoj kategoriji«, jednostavno moraju težiti tome da zarade turnejama i prodajom slušbenog merchandisea na turneji. Nažalost nismo Metallica, koja si može priuštiti snimiti loš album, album čije snimanje i cijeli projekt izdavanja, uključujući promociju, košta recimo 20 milijuna dolara, pa će se taj loš album ipak prodavati dovoljno dobro. A to nije pošteno. To nije u redu. Zato su bendovi kao što smo Primal Fear pritisnuti uza zid i moraju se dokazivati toliko više i raditi puno više od nekih drugih bendova koji su u nekim drugim vremenima imali jednostavno više sreće nego što danas imaju pameti.
RockLine: Imaš i bend Voodoo Circle, upravo ste prošle godine izdali novi studijski album. Gledali smo vas na Hi-Rock festivalu?
Alex: U Inzellu?!?!
RockLine: Točno tako. Zanima me kako ti uspijeva sve to uskladiti? Stalno si vrlo zauzet.
Alex: Istina je. Zauzet sam cijelo vrijeme. U meni zapravo kucaju dva srca. Jedno je ono klasično uvježbano, recimo sklono hard rocku i melodičnom rocku. Odsvirao sam u karijeri i puno klasične glazbe, s njom sam i nastupao. A drugo srce kuca za heavy metal, ali onaj heavy metal u kojem je melodičnost cijelo vrijeme jasno istaknuta i prisutna. To je ono što radim i što sam radio sa Silent Force i što trenutno vrlo uspješno radim i s Primal Fear. Uostalom, ti skokovi između dvaju glazbenih svjetova ne zadaju mi nikakve glavobolje. Kad padne komanda da je na vidiku posao s Primal Fear, potpuno neopterećeno predajem se poslu za Primal Fear, kad nastupi druga situacija, isto je tako u slučaju Voodoo Circle ili Silent Force. Kad već govorimo o Voodoo Circle, gle, tamo ide naš klavijaturist, ha ha ha,… (pokaže rukom na Jimmyja Kresica, koji je upravo ušao u prostor »backstagea« op.p.)
RockLine: Vi ste kao neka vrsta obitelji.
Alex: Istina je. Trudimo se da s tom obitelji vodimo sve glazbene poslove. To je vrlo važno. Radi se o mostovima povjerenja među nama i oni su vrlo čvrsti. Tako mora ostati, jer je tako za sve nas najbolje. Tako je i Jimmy Kresic večeras ovdje u drugoj ulozi nego što je ima kad smo na koncertima s Voodoo Circle, ali je s nama i pomaže Primal Fear na drugim funkcijama. Upravo zato što je čovjek vrijedan velikog povjerenja.
RockLine: A što nam možeš reći o svojoj glazbenoj pozadini? Koji su te glazbenici i bendovi inspirirali kao tinejdžera da odlučiš postati glazbenik? Kad god te gledam opasanog onom čuvenom krem Stratocaster Fender gitarom i kad te slušam, ne mogu zaobići osjećaj da si se oduševljavao likom i djelom Richieja Blackmorea?
Alex: Istina je. Veliki sam obožavatelj Richieja Blackmorea. Svakako obožavam i Jimija Hendrixa, Randyja Rhoadsa. Randyja sam imao priliku vidjeti uživo na koncertu s Ozzyjem Osbourneom, a nastupao sam s Richiejem Blackmoreom. Dakle Deep Purple, Rainbow. Pripala mi je izuzetna čast da sam imao priliku dijeliti pozornicu s osobom kao što je Ian Gillan. Dakle rock ikonom. To je bilo kad smo izvodili projekt »Rock Meets Classics«. Glazba Deep Purple utjecala je na mene ne samo kao na glazbenika, nego i kao na osobu. Danas je nama glazbenicima vrlo teško. Novac ne dolazi lako. Ali kad ti se dogodi da ti se pruži prilika i možeš dijeliti pozornicu s nekim tko kao glazbenik predstavlja velik dio tvog života, tko te svojim djelima i pečatom koji je ostavio u rock glazbi zapravo suoblikovao, to je za mene najveći mogući oblik naknade za sve one godine rada i odricanja. Tada dobiješ znak da si na pravom putu. To je ona prava spoznaja istine. A ona leži u tvom srcu. I to ti nitko ne može oduzeti, niti to može kupiti ikakav novac. Spoznaja da si na pravom putu i da njime stalno ideš danas je nešto neprocjenjivo vrijedno. Obično ta stvar ne ide zajedno s hrpama novca. Dakle, nečega se moraš odreći. Vrlo sam ponosan da sam svirao na pozornici s Ianom Gillanom, Glennom Hughesom, Paulom Rodgersom i sličnim velikanima rock glazbe. Sljedeći mjesec nastupat ću na pozornici zajedno s Joe Lynn Turnerom i Alicom Cooperom. I za to neću morati ništa platiti. Štoviše. Za to ću dobiti plaću. Ha ha ha,…
RockLine: Kroz godine jedno je ime posebno povezano s tvojom karijerom. Ime Matt Sinner. U tvom djelovanju unutar sastava Sinner, Primal Fear, Voodoo Circle i odnedavno i Rock Meets Classics. Kako ti doživljavaš taj vaš odnos?
Alex: Matt i ja oduvijek smo veliki prijatelji. Ne povezuje nas samo glazba. Poznajemo se već niz godina. Kad god imam kakav problem u životu, oslonim se na Matta. Uvijek se pojavi s kakvim vrlo dobrim savjetom. U Sinner sam se pridružio 1988., a prije toga bio sam veliki ljubitelj glazbe sastava Sinner. Onda sam odjednom završio u bendu. Isprva smo svirali po Njemačkoj, kasnije po Njemačkoj i Europi. Čak i u Americi, u Japanu. Matt je zapravo katalizator cijele moje karijere. On je pridonio tome da se moja glazbena karijera potpuno promijenila, da se podigla. Zato sam mu za sve to neizmjerno zahvalan. Cijelo vrijeme je osjećaj kao da se poznajemo od prvog dana. Stalno se zabavljamo, uživamo u stvarima koje radimo zajedno. Kao da svih tih godina koje smo proveli zajedno zapravo nikad nije bilo.
RockLine: Na turneju se u ekipu Primal Fear vratio i tvoj dugogodišnji glazbeni drug Tom Naumann. Kad danas gledaš Primal Fear na pozornici, slično je kao da gledaš prvu liniju postave Sinner, naravno, uz izuzetak Ralfa Scheppersa. Kakvi su osjećaji kad ponovno stojite s Tomom zajedno, rame uz rame na pozornicama?
Alex: Nas dvojica fenomenalno se slažemo. S Naumannom sam svirao već u Sinner između 1988. i 1997. ili 1998., ne sjećam se potpuno točno u ovom trenutku. Zajedno zvučimo odlično. Kemija radi među nama. I upravo smo o tome razgovarali prije nekoliko dana. O toj kemiji. U »nightlineru«. Bilo je pet ujutro. Nismo se naime vidjeli gotovo 20 godina. Kad smo se nakon svih tih godina ponovno našli zajedno na probama, osjećaj je bio kao da smo zadnji put bili zajedno jučer. Dakle, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Kao da tih 20 godina nikad nije bilo između. Kad smo oboje započeli karijeru kao profesionalni glazbenici, dakle u našem ranom razdoblju, učili smo jedan od drugoga. Na pozornici je danas tako da meni ne treba promatrati što radi na drugoj strani pozornice Tom Naumann. Točno naime znam što će učiniti u danoj situaciji i kako će na nju reagirati. I taj element, koji je rijetka, ali iznimno važna vrlina naše glazbe, na pozornici me cijelo vrijeme neizmjerno oduševljava i zabavlja.
RockLine: Ima li na tvom glazbenom putu još kakvih želja, ciljeva za ostvarenje kakve ideje?
Alex: Hmm… Ja razmišljam vrlo kratkoročno. Prvo je to da nekako moram preživjeti ovu godinu. To je prvi plan koji moram isplanirati i realizirati. Ove godine svirat ćemo vrlo intenzivno s Primal Fear. I to po cijelom svijetu. A to zahtijeva moju punu usredotočenost na Primal Fear u ovom trenutku. To je dakle fokus u koji ću ove godine usmjeravati pretežno cijelu svoju energiju. U 2015. pojavit će se novi album Voodoo Circle, a nakon njega slijedit će nova turneja Voodoo Circle.
RockLine: A Silent Force?
Alex: Silent Force? Naravno, u toj višegodišnjoj stanci pokazalo se da publika Silent Force nikako nije zaboravila. Zapravo je ta šestogodišnja stanka između prethodnog albuma i novog »Raising From Ashes« pokazatelj da je publika počela jako tražiti nas i zato su reakcije na novi album, kao i na naše koncertne nastupe, bile mnogo veće nego što sam uopće smio očekivati. I ime Silent Force danas na metalskoj sceni kotira više nego ikad prije. Isprva sam bio vrlo skeptičan kad smo mijenjali pjevača. Umjesto D.C. Coopera ušao je Michael Bormann, koji je nekoć pjevao u Jaded Heart. D.C. i njegov vokal oduvijek su bili neka vrsta integriteta zvuka i karaktera Silent Force. No unatoč tome, ta se rizična promjena u potpunosti isplatila. Taj uspjeh sa Silent Force došao je potpuno neočekivano, zato mi toliko više znači i vrlo sam ponosan na njega. Još jedan dokaz da je vrijedilo ustrajati i čekati. U tom su se vremenu posložile i neke stvari u mom privatnom životu i i to je pridonijelo da su se sve stvari za Silent Force odlično posložile. S obzirom na sve obveze s Primal Fear, Sinner, Vodoo Circle, Rock Meets Classics, ta je dulja stanka bila nekako podrazumijevana. No upravo je prošle godine vrijeme napokon sazrelo i za novi album Silent Force.
RockLine: Je li ostala još kakva neizrečena misao koja ti leži na duiši i bila bi zanimljiva našim čitateljima?
Alex: Da. Rado bih rekao da sviram za ljude i da ono što sviram, uvijek sviram srcem.
Galerija slika
