Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Dream Theater
Izdavač: Atlantic Records
Izdanje: 2005
Ocjena: 3.5/5
“Octavaruim” je “progresivno dream theaterovski” definiran rock album od glave do pete, a tražiti u njemu “Images And Words” (1992) prava je glupost! Sretni smo što je s njom ruševina nedostojna imena sastava “Train Of Thought” (2003) prošlost. Novi Dream Theater nigdje ne luduju besciljno s topovskim ultrasoničnim solažama, nego nižu kompaktnije motive pa pjesme imaju crvenu nit, nisu fragmentirane i album je s te strane konzistentan. Otvara ga The Root Of All Evil, koji zaokružuje trilogiju o Mikeu Portnoyu i godinama njegove ovisnosti o alkoholu (za one koji sastav poznajete bolje, prva dva dijela trilogije o “Mikeu alkoholiku” su The Glass Prison i This Dying Soul). Pjesma nosi masivnu distorziranu zavjesu, s dramatičnim vokalnim linijama pretpripjeva koje u refrenu preskaču na sumnjivu melodičnost nečega poput Ana Lee s “Falling Into Infinity” (1995). Ako je “Train Of Thought” bio bijesno metaliziranje, u kojem se Rudessa nije moglo prepoznati, na novoj ploči klavijature daju važan doprinos izrazu novih Dream Theater. Zasanjane pjesme The Answer Lies Within i pomalo trša These Walls (ona je služila kao promo pjesma koja se vrtjela na radijskim postajama prije izlaska ploče) i stilski i atmosferično su blizanke te potpuno smiruju ploču. Nježne su i uopće zvučno otmjeno zaokružene cjeline s glavom i repom. Po tehničkoj strani, dozi inovacije i istraživanja, pak, obje ništa posebno. Sam refren pjesme These Walls možda najviše od svega vraća u život stare “early nineties” dane sastava. Slijedi pop rockerski odrađena I Walk Beside You, što je prvo pravo iznenađenje na ploči. Gitarski riff, malo gurnut u pozadinu poput tiktakanja sata u pretpripjevu, bas gitara pokriva lijepim kontrastom u produkciji. Slijedi ga lagan i odličan refren (LaBrie je u njemu fenomenalan) koji s prve sjeda u uho. Svidjet će se vjerojatno čak i onima koji ste ludi za U2.
Slijedi pravi prog metal šus s Panic Attack. Modernizirani nu-metalski prljav zvuk gitare pokriva većinu zvučne širine, pjesma nosi briljantnu dinamiku s karakterističnim, umjetnički “dream theaterovski” lomljenim ritmovima. Zapravo se na ploči prvi put probudi i dobro protegne i Portnoyev dvostruki bas pedal. Odličan preokret raspoloženja, kroz pjesmu u kojoj se spontani motivi tečno i neprestano silno vrsno odsviraju u višoj brzini! Novost je i uporaba zvučnih sampleova ili kako to već nazvati? Uporaba “elektroničkih soundscapesa”, osobito na ulazima i izlazima iz pjesama, čega prije kod Dream Theater nije bilo, lijepo je osvježenje izraza sastava jer, uz svo more potrošenih nota kroz karijeru, Dream Theater doslovno krvavo trebaju dotok svježine, a ovo je jedan od putova koji im pritom savršeno spašava glavu. Never Enough pjesma je koja je također potpuno prog metalska, teško valjajuća, a u njoj odličnu vokalnu ulogu odigra James LaBrie, koji svojim izvanrednim osjećajem u pjesmu unosi pravu dramu. Ponekad smeta što u solažama teško razlučiš zvuk Petruccijeve gitare od zvuka Rudessove igračke, koju tip sam naziva “the continuum fingerboard”.
Ploča dobiva na kvaliteti iz pjesme u pjesmu i na kraju u tome doseže vrhunac. Sacrified Sons pjesma je koja ponovno priziva “sravnjivanje sa zemljom twin towers” usred New Yorka. U poeziji tu sastav definitivno gubi na ozbiljnosti i intelektu, no Dream Theater su na kraju krajeva samo “proud citizens of USA”, pa ih zbog prodavanja takvih djetinjarija danas možemo samo sažalijevati. Pjesma, koja se na početku lijeno razvija, neprestano je ukusno začinjena orkestracijama. Malo prije njezine polovice dečki se razigraju i počnu opasno rušiti svoj instrumentarij. Samo u ovoj pjesmi nailazimo na klasičnu unakrsnu vatru u solažama između Petruccija i Rudessa. Pjesma bi bila najimpozantniji trenutak ploče da za njom ne slijedi 24-minutni naslovni ep ploče. Ep u pravom smislu riječi, i po izvanrednom osjećaju za samo melodiziranje, atmosferične prevrate, i po osjećaju za postavljanje čvrste kompozicije. Ep se doduše otvara nemarno “floydovski”, s Petruccijevom “glissando” gitarom u središtu. Početna atmosfera u kojoj se našao LaBrie naprosto je ledena, tip pjeva kroz niz stereo chorus echo efekata, mjestimice gotovo kroz naraciju, gdje ga pokrivaju transcendentalne boje gitarskih zvukova i klavirskih linija. Pjesma je višeslojni Dream Theater od glave do pete. Briljantna u svakom pogledu. Kao što sam spomenuo. Po izvanrednom spajanju kompaktnih motiva, lijepo začinjenih melodija i raznobojnih raspoloženja koja potpuno nesmetano prelaze jedno u drugo. Dečki nigdje ne razvlače pjesmu nekim razvučenim solažama “bolesnog natezanja” i time joj ne oduzimaju konzistentnost. Joj, prejoj! A dodana je i flauta. Tu su dečki iznenađujuće pustili u prvi plan i Johna Myunga, čija bas gitara negdje na sredini pjesme počne zujati i zveckati kroz pjesmu.
Pjesme su raznolike. O jasnom i čvrstom stilskom fokusu sastava ovaj put ne možemo govoriti. Pozitivno je to što su Dream Theater iz sebe izbacili izuzetno zreo album, što je Rudessova integracija u sastav konačno nekako urodila pravim plodom jer tip ovaj put nosi jednu od integralnih uloga u zvuku Dream Theater, Petrucci se konačno više ne producira solažama i njegova gitara stoji u izrazu sastava konstruktivno i konačno ravnopravno, Portnoy je standardan, manje na dvostrukom bas pedalu nego u prošlosti, a više na činelama i prijelaznim bubnjevima, James LaBrie, pak, kao što je već rečeno, nakon kriminala koji je napravio na “Train Of Thought” žari vokalom kao već dugo ne. Dakle, Dream Theater je konačno uspjelo iz sebe izvući pravu kombinaciju svega. Lijepu slagalicu slušljivih melodija, uvjerljivih raznobojnih raspoloženja, bez pretencioznih solističkih ispada, zato ploča nosi pravi “feel” i uvjerava. Dream Theater tako polako ipak postaju zrelo profinjeni, što se u duh sastava obično useli tek s godinama. Sve to zadržava Dream Theater kao jednu od središnjih figura na području današnjeg progressive rock zbivanja u svijetu glazbe.
Postava
James LaBrie – vokal
Mike Portnoy – bubnjevi, prateći vokal, udaraljke
John Petrucci – gitara, prateći vokal
John Myung – bas gitara
Jordan Rudess – klavijature, “continuum”, “lap steel guitar”
Produkcija
John Petrucci & Mike Portnoy
Popis skladbi
1.The Root Of All Evil (8:07)
2.The Answer Lies Within (5:26)
3.These Walls (6:59)
4.I Walk Beside You (4:29)
5.Panic Attack (7:16)
6.Never Enough (6:33)
7.Sacrificed Sons (10:42)
8.Octavarium (24:00)
Trajanje albuma: 75:46
