Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Dream Theater
Izdavač: Atlantic Records
Izlazak: 2003
Ocjena: 2/5
Ostao sam bez riječi. Toliko agresije kod Dream Theater nije nešto što bi se moglo dogoditi svaki dan. Pa što to, dovraga, nudi vlak najcrnjih misli? Prvo da razčistim nešto što mi jako smeta kod Dream Theater. Glume neke teške intelektualce koji svoju poeziju zamataju u visokoparno propovijedanje. No dok god Portnoy u svojim intervjuima ksenofobično podupire agresivni militantizam SAD-a na tlu planeta Zemlje, toliko dugo će Dream Theater u traženju nekakvih viših duhovnih sfera biti naprosto smiješni. Čak je i Benny Hill pored njih pravi amater.
Petruccijeva gitara nikad nije zvučala tako agresivno prljavo, tako hrskavo. Grupa je sklonost brutalnosti pokazivala već prethodnim albumom “Six Degrees Of Inner Turbulence” (2002). Toliko polutonskog rifanja Dream Theater još nikad nisu poslužili (primjeri As I Am, Honor Thy Father, In The Name Of God). Sam “modernizirani” zvuk i stilski preobražaj grupe pak nikako ne paše pjevaču Jamesu LaBrieu i njegovoj boji glasa. Ovaj put njegovo pjevanje, kad god odluči slijediti poluton gitarskog rifa, podsjeća na usiljeno pseće lajanje ili na Jamesa Hetfielda koji je ustao na lijevu nogu, i to na najcrnji dan u svom životu. LaBrie često pjeva i kroz najrazličitije efekte koji namjerno nagrđuju njegov osnovni vokal, jer dečki igraju na originalnu kartu agresije. Grupa tako iz ploče u ploču postaje sve tvrđa, a istodobno stalno gubi na melodičnosti. Tako ne zažive u punini ni solistički odlomci, odnosno unakrsno supersonično mitraljiranje svih instrumenata, kojih naravno ni na ovoj ploči ne manjka, ali nikako ne dolaze do izražaja. Što znači sljedeće: uz melodičnost, Dream Theater su izgubili i dio svoje složenosti pa u novom ruhu postaju mnogo linearniji, dok višeslojnost, koja je nekoć obogaćivala grupu, neumoljivo gubi na značenju.
Stream Of Consciousness s umetkom “espresso” baroknih solističkih šrapnela na svom kraju predstavlja najmelodičniji trenutak ploče i (vjerojatno samo slučajno) podsjeti nas, i po zvučnoj produkciji, na bolja vremena grupe i njihovu ploču “Awake” (1994). Nešto dinamike u In The Name Of God unose i Rudessovi orijentalni klavijaturski umeci te raznovrstan rad Mikeovih bubnjeva, koji kao podloga ovdje zvuče više kao neka udaraljka, što oživljava zavidan i uzbudljiv kontrast u pjesmi. Zapravo, ritam linija Portnoy/Myung stalno vuče ploču s njezina apsolutnog dna.
Dream Theater ovaj put ne ide gledati kroz prste. Moje osobno mišljenje je da se dečkima više ne da komponirati pa su rekli: “Odžakajmo jedan brzi jamming, ploča će ionako drukčije zvučati, ime imamo, dobro se prodajemo! Hajde, podmetnimo kukavičje jaje, ljudi su ionako glupi!” Nedostaje ideja i volje. Ploča je napravljena na silu, na brzinu i ekspresno nabrijana. Demonstracija potpunog poluton-sjeckanja te inače nadzvučnih solaža, koje ostaju skrivene ušima, nažalost ne uvjerava. Dream Theater trebaju dugu stanku, jer ponudili su krajnje dosadan proizvod koji nikako ne dolazi ni do gležnjeva njihovoj ostavštini između 1989. i 1999.! Ono što Dream Theater rade s novim albumom, mainstreamovci nove generacije obavljaju mnogo bolje i uvjerljivije. Fanovi Metallice i Arch Enemy, uživajte slušajući Petruccijevu umjetnu audiciju za pridruživanje spomenutim bendovima. Laku noć!
Postava
James LaBrie – vokal
John Petrucci – gitara
Jordan Rudess – klavijature
John Myung – bas gitara
Mike Portnoy – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
John Petrucci & Mike Portnoy
Popis skladbi
1. As I Am (7:47)
2. This Dying Soul (11:27)
3. Endless Sacrifice (11:24)
4. Honor Thy Father (10:24)
5. Vacant (2:57)
6. Stream Of Consciousness (11:16)
7. In The Name Of God (14:14)
Trajanje albuma: 68:19
