Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavač: Discipline Global Mobile
Izlazak: 1970
Ocjena: 5/5
Moćni grčki bog mora Posejdon očito je 1970. pošteno uzburkao brod originalnih King Crimson. Tek što se slegla prašina nakon prve, fenomenalne ploče “In the Court of the Crimson King” (1969), koja je, među ostalim, i službeno označila rođenje progresivnog rocka te grupi priskrbila kultni status, King Crimson su već iduće godine ponovno šokirali glazbeni svijet. Ovaj put s teškim zadatkom pred sobom: ponoviti uspjeh izvanrednog debitantskog albuma uz male, ali radikalne promjene u postavi.
Grupu je naime nakon kraja prve turneje, krajem 1969., napustio genijalni multiinstrumentalist Ian McDonald (kasnije osnivač AOR benda Foreigner), dok je bubnjarski posebnjak Michael Giles već jednom nogom bio u njihovu zajedničkom solo projektu McDonald & Giles te se na ovoj ploči pojavljuje samo kao “sezonski” glazbenik.
Ni uvijek izvrsni pjevač i basist Greg Lake nije mogao odoljeti pozivu Keitha Emersona i ovo mu je bila posljednja ploča s King Crimson prije osnivanja legendarnih ELP.
Nakon McDonaldova odlaska bend je dakle bio takoreći pred raspadom, i pravo je čudo da su uspjeli ostati na okupu i izdati djelo koje je za neke čak jače od legendarnog prvijenca.
“In the Wake of Poseidon” općenito u mnogočemu slijedi glazbeno ozračje i uspješan recept s prve ploče. Glazbeno i stilski, barem u prvom dijelu ploče, nema nekih posebnih odmaka u odnosu na prvijenac, što je zapravo neobično za ovaj bend, ali zato u drugom dijelu nailazimo na neke od njihovih najavangardnijih skladbi, koje čine bitnu razliku između ove i prethodne ploče.
“In the Wake of Poseidon” je dakle upravo zahvaljujući nekim novim avangardnim elementima još nepredvidljivija ploča od prvijenca i zato prava poslastica za glazbene sladokusce.
Nakon svih peripetija Frippu, Sinfieldu i Lakeu, jedinim preostalim članovima originalne postave, ipak je uspjelo okupiti sjajne “session” glazbenike i tako učvrstiti postavu. Ističe se osobito genijalni flautist i saksofonist Mel Collins (ex-Circus), koji je već tada bio vrlo traženi “session” glazbenik i jedini glazbenik (uz Frippa i tekstopisca Sinfielda) koji je ostao član postave i nakon ove ploče. Frippov bivši školski kolega Gordon Haskell umjesto Lakea pjeva na predivnoj baladi “Cadence And Cascade”. Fripp ga je pozvao na suradnju i na njihovoj trećoj ploči.
Čak se tri skladbe bave utjecajem okoline na čovječanstvo i obrnuto (“Pictures Of The City” (originalno “A Man A City”), “Cadence And Cascade” te “Cat Food”), dok su cijela trilogija “Peace”, naslovna skladba i “Devil’s Triangle” (originalno “Mars”) posvećeni miroljubivosti. Bend je dakle ponovno stvorio odličnu ploču, koja je u mnogočemu bila nadogradnja neponovljivog prvijenca, ali nešto avangardnija.
Fripp nikad nije bio pod utjecajem nekog rock banda, osim možda Beatlesa. Već je na ovoj ploči prvi put počeo koristiti mellotron, koji je prije bio u domeni multiinstrumentalista Iana McDonalda. Postao je nešto sofisticiraniji. Ima i puno akustične gitare (trilogija “Peace”). Fripp je nakon kraja ploče skoro postao član Yes. Na sreću obiju strana, to se naravno nije dogodilo.
Greg Lake, inače pjevač i basist, ovaj put samo pjeva, jer mu se tada već žurilo k ELP-u. Njegove je dužnosti na basu stoga preuzeo Peter Giles. Još jednom je potvrdio zašto je bio najbolji pjevač u povijesti banda. “In the Wake of Poseidon” je njegova posljednja ploča prije odlaska k ELP-u. A ako ću pošteno, malo mi je žao Lakea, jer u ELP-u, kojim dominiraju Emersonove orguljaške vragolije, po mom mišljenju nekako nije imao ulogu kakvu pjevač njegova kalibra zaslužuje.
Frippu je ovaj put uspjelo pozvati na suradnju i obojicu braće Giles s njegova prvog projekta “The Cheerful Insanity of Giles, Giles & Fripp” (1968). Iako je Michael Giles, inače originalni bubnjar, ovdje samo kao session bubnjar, jer Fripp do nastanka ploče nije uspio pronaći primjerenu zamjenu za njega (tražio je jazz bubnjara!). Ponovno potvrđuje zašto je bio jedan od najboljih bubnjara svojeg vremena, unatoč tome što je ostao široko previđen. Nešto što je dugo pratilo i većinu njegovih izvrsnih nasljednika. U vrijeme nastanka ploče Michael je jednom nogom već bio u projektu “Mcdonald & Giles”, inače malo poznatom projektu koji je izdao samo jednu ploču, a čije su glave bili on i bivši član Ian McDonald.
Michaelov brat Peter bio je 1968. član legendarnog projekta Giles, Giles & Fripp, prije nego ga je pri osnivanju King Crimson zamijenio Greg Lake. Tehnički je po mom mišljenju bio nešto dotjeraniji basist od Lakea. Danas je član 21 Century Schizoid Banda, koji svira stare skladbe King Crimson.
Mel Collins, koji je došao iz banda Circus, uspješno je zamijenio Iana McDonalda. Za razliku od njega, njegovo je sviranje saksofona bilo sklonije nižim sekvencama. Mel je već tada bio jedan od najtalentiranijih sezonskih glazbenika i svakako velika dobit za bend. Kasnije je postao poznat i po suradnji s Alvinom Leejem, Camel, Brand X i Alanom Parsonsom, a danas zajedno s Peterom Gilesom uspješno nastavlja ostavštinu starih King Crimson kao član 21 Century Schizoid Banda
Cijenjeni klasični skladatelj Keith Tippet, glavni član simfonijskog banda Centipede, službeno nikad nije bio član King Crimson, no unatoč tome ga mogu ubrojiti među službene članove banda jer je s bendom surađivao i na sljedeća dva albuma, dok je Fripp povremeno surađivao s njegovim bendom. Pobrinuo se za wagnerijansku magiju naslovne skladbe i unio lucidnost i složenost svojim sviranjem klavira na odličnoj “Cat Food”.
Basist i pjevač Gordon Haskell bio je stari Frippov kolega još iz ranih glazbenih dana. Fripp ga je pozvao u svoj band nakon što je Lake prijevremeno napustio band usred 1970. Ubrzo potom postao je novi pjevač i basist te pjeva na sljedećoj ploči “Lizard” (1970). Njegov je glas dublji i ne tako melodičan kao Lakeov, ali je odradio odličan posao na “Cadence And Cascade”. Stvoren je za dramatiku i mene ponekad malo podsjeća na Petera Gabriela. Kasnije je izgradio uspješnu solo karijeru.
Duhovni otac banda i autor najneobičnije i najinteligentnije poezije u povijesti progresivnog rocka Peter Sinfield i ovaj put zaslužuje čestitke. Sve čestitke na izvanrednom lirskom konceptu o zalasku i usponu nove ere čovječanstva, iako ga većina ni danas ne razumije. King Crimson su tada bili band koji je bio doista blagoslovljen tako izvanrednim tekstopiscem kakav je bio Sinfield. Istina je da su tada on i Fripp bili jedini članovi grupe u pravom smislu riječi, dok su ostali imali više status sezonskih glazbenika.
Prethodna ploča bila je prema njegovim riječima posvećena Zeusu odnosno Fridriku II., a ova Posejdonu.
Uvodni intro “Peace-A beginning” kratka je, lagana Lakeova vokalna uvertira koju prati Fripp na akustičnoj gitari. “Peace” je svojevrsna središnja trilogija, podijeljena na tri segmenta, koja konceptualno povezuje ploču u cjelinu. Po ozračju je mirovnjačka elegija, aktualna u sva vremena.
Slijedi je nagli udar s “oblačnog neba” uz “Pictures of a City”. To je prekrasna, udarna uvodna skladba i primjeren duhovni te stilski nasljednik “shizoidnog čovjeka 21. stoljeća” s prethodnog albuma. Prvotno nazvana “A Man A City”, a inspirirana prljavštinom u predgrađima i sirotinjskim četvrtima New Yorka, gdje je band dobio tu inspiraciju tijekom svoje prve turneje po SAD-u. Tekst govori o problemima moderne urbanizacije i zagađenja zraka. Sjajna kombinacija rocka, zapravo ranog heavy metala, i jazza. Lakeov je vokal ovdje razvučen do kraja i čim dođe do sjajnog Frippova solaža, kojemu slijedi pravi okršaj Collinsova saksofona i Gilesovih bubnjeva, nastaje pravi brzinski klimaks različitih vibracija, koji se potom usred skladbe opet smiri te na kraju ponovno izbije svom snagom. Odlična skladba koja će oduševiti sve glazbene sladokusce koje nije strah eksperimentiranja i koji obožavaju fuziju jazza i rocka.
Vokal Gordona Haskella na baladi “Cadence and Cascade”, koji je nakon ove ploče naslijedio neponovljivog Lakea na mjestu pjevača i basista, odiše iznimnom toplinom. Na ovoj skladbi isprva uopće nisam skužio da nije riječ o Lakeovu vokalu, što znači da je Haskell svoju misiju odlično obavio. Kako je odličan pjevač, pokazuje se i na “Posejdonovu” nasljedniku, albumu “Lizard”. “Cadence and Cascade” predivna je balada u stilu “I Talk To The Wind” s prethodnog albuma. Puno je Frippove akustične gitare i odličnog Mela Collinsa na flauti, u pozadini se čuje i ksilofon. U Sinfieldovu se tekstu opet krije dublje značenje. Netko je jednom tvrdio da je taj tekst samo proizvod lošeg ukusa jer po njegovu govori o “groupies”, ali kad sam posjetio Sinfieldovu web stranicu, spoznao sam njegovo dublje značenje. Jade je naime ime za rijedak tirkizni kamen, dok Cascade znači riječne brzake. Govori o netaknutosti, djevičanstvu prirode, što je u skladu s cjelokupnim ekološkim ozračjem koje prožima ovaj album.
Naslovna skladba, “In the Wake of Poseidon”, jedna je od najboljih skladbi u povijesti banda (inače moja najdraža uopće), a ujedno i njihova najzanemarenija skladba. Zašto nikad nije bila na njihovim koncertnim setlistama, veliko je pitanje za sve nas. Svaki put kad je čujem, žmarci mi prolaze niz leđa. Skladba govori o novom, nadolazećem, svijetlom dobu Vodenjaka koje bi trebalo preporoditi ovaj naš propadajući i bolesni svijet. Ovaj romantični ep po mom je mišljenju najprevidenija skladba u povijesti banda i silno je želim čuti uživo, iako znam da je to danas praktički nemoguće. Ovdje se iskažu doslovno svi instrumentalisti, osobito skladatelj Keith Tippet i flautist Mel Collins te naravno Fripp na mellotronu, kojeg je ovdje na pretek. Ambijent doista djeluje kao da ste se našli usred hladnog, uzburkanog oceana, pred prijestoljem legendarnog kralja mora, koji je trozubom rasjekao dno oceana. Svakako jedan od najboljih epova u povijesti banda. Wagnerijanski glavni motiv uz opsežnu uporabu mellotrona donekle podsjeća na “Epitaph” i naslovnu skladbu prethodne ploče. Naravno, ne treba zaboraviti ni “Libra’s Theme”. Čini se da je i Wagner bio jedan od Frippovih duhovnih očeva.
“Peace-A theme” kratka je, jednostavna, ali vrlo lijepa Frippova instrumentalna skladba odsvirana na akustičnoj gitari. Općenito se majstor Fripp te godine svim srcem i dušom posvetio akustičnoj gitari (to je najuočljivije na njihovoj sljedećoj ploči) i iako danas više ne poseže za njom, što je zapravo šteta, tada je bio poznat kao jedan od najboljih akustičnih gitarista.
“Cat Food” je svakako skladba koja se najviše razlikuje od svega što su prije stvorili na svom prvijencu i ovdje otpada svaka usporedba s prethodnim skladbama. Groteskna i nagruvana jazzovska “humoreska” na račun plastične hrane kojom se hrani moderna civilizacija prava je zabava i donekle opušta inače prilično ozbiljno ozračje ploče. Ova skladba predstavlja najveći odmak u odnosu na prethodnu ploču i pokazuje da se stil banda već tada stalno mijenjao, odnosno “evoluirao”. Skladba pokazuje i smisao banda za crni humor, a njezin zappinski refren doista daje misaonu poveznicu s ranije spomenutim umjetnikom. Jazz fuzija, dakle. Briljantni, mjestimice lucidni klavir Keitha Tippeta uvijek će vam izmamiti žmarce. Sjajna skladba koja najočitije predstavlja napredak banda u odnosu na prethodnu ploču. Zasluge za pisanje pripale su i bivšem članu Ianu McDonaldu. “Cat Food” je inače izašao kao singl zajedno s instrumentalnom b-stranom “Groon” (odlična, nagruvana improvizacija), ali nije doživio neki bitan komercijalni uspjeh, no zato je najreprezentativnija skladba ovog albuma i najbolje pokazuje napredak banda. Singl verzija ove skladbe i ranije spomenuti instrumental “Groon” nalaze se na najnovijem remasteru ploče, koji je prošle godine izašao kod izdavača Discipline GM.
Dulji konceptualni opus “Devil’s Triangle”, originalno nazvan “Mars”, poznatog njemačkog klasičnog skladatelja Gustava Holsta iz njegove “Suite planeta”, prvi je studijski instrumental grupe, s konceptom “đavolskog trokuta”, a ujedno zapravo jedina “obrada” u povijesti grupe (ako se to uopće može nazvati obradom, jer se ovo djelo grupe prilično razlikuje od Holstova izvornika “Mars the Bringer of War”). Izaziva pravo mračno ozračje Danteova pakla i mjestimice zvuči izravno zlokobno. Nakon uvoda donekle se razlikuje od prvotne verzije skladbe koju je band pod imenom “Mars” svirao na svojim koncertnim nastupima prije izlaska ove ploče. To je jedina skladba u njihovoj povijesti koja je podijeljena na tri segmenta. Nešto slično su kasnije u strukturama svojih skladbi uvelike prakticirali ponajprije Yes. Fripp najprije u uvodnom dijelu nazvanom “Merday Morn” na mellotronu “diktira” svojevrstan vojni marš, koji se kasnije u drugom dijelu, “Hand of Scarion”, što ga najavljuje neka vrsta ratnog trubljenja vikinškog roga, pretvara u vožnju dugim i mračnim tunelom kroz podzemne ponore paklenog rata. Na kraju, u zadnjem dijelu “Garden of Worm”, cjelokupno ozračje dovodi već do trenutka ludila, kad iznenada sva napetost popusti. Skladba je po ozračju mračna do te mjere da pored nje čak i njihovi vršnjaci s “mračne strane” Black Sabbath ispadaju smiješno. Neke ova skladba može dovesti na rub živčanog sloma, a druge duhovno pročistiti. King Crimson su ovu skladbu u najrazličitijim oblicima puno svirali u ranom razdoblju. Remek-djelo za sva vremena.
Akustična tema se kao “Peace-An end” na kraju ponovno ponavlja. Svjetlo na kraju mračnog prodora zasja svom snagom. Najbolji mogući zaključak ploče s odličnim Lakeovim refrenom. Najviše mi se pak sviđa završna poruka, koja je ujedno i glavna poruka cijele ploče: “you look everywhere but not inside you”. Za istinom (osobnim mirom, ljubavlju, slobodom) gledamo posvuda, samo ne u sebi, što je obično glavna tragedija čovječanstva.
Neka spomenem još jednu od najboljih naslovnica koje sam ikad vidio, autora-mistika Taama De Jonga. Predstavlja 12 ljudskih arhetipova i ujedno suprotnosti (svaki ima svoju suprotnost). Na naslovnici tako vidimo (prema Sinfieldovu konceptu) među ostalim grčkog boga Dioniza (u tekstu nazvan “Madman”, nasmijano crvenolično lice-hedonist), božicu Demetru (ozbiljna tamnokosa žena s mjesecom-drevna mudrost, sile prirode), Hada (rogati bradonja s kacigom, (simbol) bog podzemlja-rat i smrt), svjetlokosu djevojčicu s ključem (simbol čistoće, nevinosti), harlekina (hrabrost), crnca (Slave), starca s naočalama (“Cold Plato Spawn”, hladni zametak racionalizma-znanstvenik) i staricu-žanjicu (Harvest Hag, predstavnica starih znanja, konzervativka, opire se napretku), Hekatu (Midnight Queen, vještica, žena s plavom kosom), boga mora Posejdona (starac s krunom), mudraca odnosno astronoma (muškarac sa šiljastom kapom i zvijezdama) i Majku Prirodu (spokojno, usnulo lice u travi).
“In the Wake of Poseidon” bio je prvi studijski album grupe koji sam kupio i još je uvijek moj najdraži, odmah iza besmrtnog “In the Court of the Crimson King”. Vrlo dobar nasljednik albuma kojeg je bilo teško naslijediti. King Crimson mogu s pravom biti ponosni na ovaj album, koji je u mnogočemu čak nadmašio svojeg komercijalno daleko uspješnijeg prethodnika. Glazbeno, stilski i porukom. “In the Wake of Poseidon” je ujedno još jedno remek-djelo koje vjerno i stilski slijedi prethodnika. Nažalost, ujedno je i jedan od najzanemarenijih albuma grupe, koji će očito zauvijek ostati u sjeni slavnijeg prethodnika. Neka većina kritičara govori što god hoće, istina je da zapravo nikad nisu bili zadovoljni nijednim njihovim sljedećim albumom, jer su uvijek očekivali da će biti takav kao njegov prethodnik, a ako ne, onda su im predbacivali da se ponavljaju, što je potpuno netipično za ovu grupu. “In the Wake of Poseidon” bio je najbliži tom principu, pa većini kritičara opet nije bio po volji, iako i danas vrijedi za njihov komercijalno najbolje plasirani album, jer se plasirao na 4. mjesto ljestvice najviše plasiranih albuma te godine.
Postava
Greg Lake – vokal
Robert Fripp – gitara, mellotron, devices
Michael Giles – bubnjevi
Peter Giles – bas gitara
Keith Tippet – klavir
Mel Collins – saksofon & flauta
Gordon Haskell – vokal na ‘Cadence And Cascade’
Peter Sinfield – tekstovi
Produkcija
Robert Fripp & Peter Sinfield
Popis skladbi
1. Peace – A Beginning (0:49)
2. Pictures of A City(including 42nd at Treadmill) (8:03)
3. Cadence and Cascade (4:27)
4. In the Wake of Poseidon (incl. Libra’s Theme) (7:56)
5. Peace – A Theme (1:15)
6. Cat Food (4:54)
7. The Devil’s Triangle (11:39)
a) Merday Morn
b) Hand of Scairon
c) Garden of Worm
8. Peace – An End (1:53)
Trajanje albuma: 40:56
Bonus skladbe na reizdanju DGM (2004):
9. Cat Food [Single Version][Edit]
10. Groon [Single B Side]
