Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Camel
Izdavač: MCA Records
Izdanje: 1973
Ocjena: 5/5
Zašto Camel, jedna od najoriginalnijih i najkreativnijih grupa simfonijskog prog rocka, nepravedno ostaje najzanemarenija grupa tog žanra, meni nikad neće biti potpuno jasno. Iako su praktički kroz cijelu karijeru radili fenomenalnu glazbu, nikad nisu okusili komercijalni uspjeh ni pozornost kakvu su imali Yes, Genesis, Pink Floyd, Jethro Tull ili ELP. Je li tome možda kumovala činjenica da je njihov prvi album, naslovljen jednostavno “Camel”, s naslovnicom na kojoj plače deva u vlaku, izašao relativno kasno, kad je prog rock scena bila na vrhuncu popularnosti? Camel su doduše počeli aktivno djelovati još 1971., ali njihov prvi album izašao je dvije godine kasnije, dakle u vrijeme kad je već vrvjelo svakojakih prog remek-djela poput “Larks’ Tongues In Aspic” (King Crimson), “Tales From Topographic Oceans” (Yes), “Selling England By The Pound” (Genesis), “Brain Salad Surgery” (ELP) itd.
Za razliku od većine grupa iz tog žanra, Camel su u svom ranom razdoblju bili stabilna postava. Spajali su simfoniku, neke elemente jazza, virtuoznost i melodičnost. Uz to su se skromno odnosili prema sebi i izbjegavali medijsku pozornost koja je pratila većinu srodnih grupa. I upravo su si tako stekli kultni status i potpunu lojalnost vjernih fanova koji ih slijede i danas. Mogu reći da je riječ o jednoj od rijetkih starih i legendarnih grupa u čijoj diskografiji nisam čuo nijedan loš album, odnosno ni jedan jedini “trenutak slabosti” u karijeri. Doduše, i oni su svoja najbolja djela stvorili u 70-ima, ali svoj zvuk i integritet nikad nisu prodali. To si nikad nisu dopustili, čak ni po cijenu mogućeg većeg komercijalnog uspjeha i prepoznatljivosti.
Camel su već tada iznenađivali svježinom, originalnošću, vlastitim zvukom i glazbenim elementima, unatoč povremenim paralelama između gitarske (pa i vokalne) tehnike gitarista i pjevača Andrewa Latimera i Davida Gilmoura (Pink Floyd). Iako su uvijek bili malo bliži simfonijskom progu nego canterburyju, Camel su praktički stajali na granici između ta dva smjera. Njihova tri vokalista s ove ploče (dakle Latimer, klavijaturist Peter Bardens i basist Doug Ferguson) nikad nisu bili pjevači “prve lige” niti karizmatični u stilu Petera Gabriela (Genesis) ili Petera Hammilla (Van Der Graaf Generator), ali su se unatoč tome odlično uklopili u glazbeni koncept. Sva trojica imala su i vrlo melodične i prepoznatljive vokale. Većinu vokala obično je otpjevao gitarist (kasnije i flautist) Andy Latimer. Općenito, jedna od njihovih značajki jest da vokala nikad nije bilo previše i da su radije imali duge instrumentalne dijelove.
“Slow Yourself Down”, koja otvara ploču, zvuči gotovo kao jazz fusion. Pomalo čak podsjeća na ranog, nekomercijalnog Santanu. Zvuči naime prilično nebritanski, čak malo egzotično, tropski. I upravo je to kvaliteta koja je bitno razlikovala Camel od ostalih grupa britanskog simfonijskog prog rocka. Istodobno su i oni u sebi imali dosta keltske magije, ali i karakteristične melankolije srodnih grupa. Već na ovoj skladbi Camel pokazuju da su izvanredni glazbenici. Tada tek 18-godišnji bubnjar Andy Ward pokazuje svoju jazzersku vještinu brzih i udarnih prijelaza na bubnjevima koji oduzimaju dah. Spaja dakle sjajnu tehniku i snagu. Andy Latimer (na ovoj skladbi i vokal), čije su solaže i originalni rifovi čista perfekcija koja prati cijeli album, slijedi njegov ritam, a nadopunjuju ga Fergusonov poskočni bas i Bardensovi “čarobni trikovi” na melotronu i orguljama.
“Mystic Queen” je epska balada. Pjeva je basist Doug Ferguson. Latimerova solaža u njezinu srednjem dijelu, da napomenem, ovaj put doista zvuči vrlo “floydovski”, kao da je s Gilmourom sjedio u istim školskim klupama. To je inače nešto što je činjenica i što sam već na početku spomenuo, da su Latimera upravo zbog slične gitarske tehnike (pa i vokala) rado uspoređivali s Gilmourom, a Camel s Pink Floydima (“pojeftinjenim” Pink Floydima). Što zorno svjedoči o kvaliteti tog sjajnog i zanemarenog gitarista. Ja sam mišljenja da je Latimer uopće najzanemareniji prog gitarist. Nažalost već pokojni Peter Bardens također je majstor (njegova solo ostavština vrijedna je pozornosti) koji će vam oduzeti dah svojim izvanrednim orkestralnim harmonijama (u toj je fazi rado koristio i VCS3 sintesajzer, koji je tada, među ostalim, “sviđao” i Peteru Sinfieldu (ex-King Crimson, ELP) i već spomenutim Pink Floyd). “Mistična kraljica” doista zvuči vrlo mistično.
Slijedi izvrsni instrumental “Six Ate”, gdje do izražaja posebno dolaze prije spomenuta tehnička izvrsnost, izniman sluh grupe za melodiku i kombinacija jednog i drugog. Camel su bili sposobni iz prstiju sipati izuzetno brze solaže, maštovite rifove, a istodobno napraviti i odličan instrumental koji ima glavu i rep. Latimer ovdje pokazuje neke od najoriginalnijih i najduhovitijih rifova koje sam ikad čuo. Bardensove orguljaške dionice i melotron čista su bajka. Grupa ovdje zvuči tako uigrano kao malo koji rock bend koji sam ikad čuo, puno više kao jazz fusion bend, što nije čudno jer je ritam linija Camela potpuno jazzerska. Malo je grupa koje se već na svom prvom albumu mogu pohvaliti tako izvrsnim instrumentalom.
“Separation” je opet skladba drugačijeg tipa. Zvuči naime prilično više hard rockerski, ima čak i metalske rifove. Latimerov vokal je ovdje vrlo solidan i ekspresivan i dopušta si čak malo dramatike. Njegovi gitarski rifovi ovdje su posebna priča. I tu slijedi moja, doduše pomalo pikantna, primjedba na račun jedne poznate grupe. Reći ću da je neki vrlo poznati i važan metal bend ovdje “posudio” ili barem dobio ideju za glavni motiv, odnosno i za rif i za ritam, na svojoj skladbi “Phantom of the Opera”. Ako ne vjerujete, poslušajte drugi dio “Separation”, i ja sam bio šokiran kad sam prvi put uočio tu priličnu sličnost. Samo što Camel sve odsviraju i zaključe još za stupanj brže. Heh, ako sam malo šaljiv, kao Iron Maiden na jazzu!
Slijedi njihova himna “Never Let Go”, koja ima sjajan, mističan uvod, a otpjevao ju je klavijaturist Peter Bardens. Izašla je i kao njihov prvi singl i ima sve kvalitete sjajnog progresivnog mini epa. Ima divan refren, sjajan Latimerov rif. Najbolji dio dolazi na kraju, kad ponovno slijedi mističan Latimerov rif, a za njim dramatični Bardensov melotron. Pa onda za kraj još jedna kraća, monumentalna metalska solaža koje se ne bi posramio ni Dave Murray (Iron Maiden) ni Brian May (Queen). Fenomenalno! Sjajan završetak. Bez sumnje jedna od njihovih najboljih skladbi i klasik koji je postao sastavni dio njihovih koncerata.
Dramatika se opet malo smiruje uz “Curiosity”, koja je opet malo više jazzerski obojena. Jako mi se sviđa mistični i sanjivi Latimerov refren prije nego što slijedi njegova i Bardensova solaža. Isto tako, Fergusonov sanjivi i mistični vokal prilično je prikladan izbor za ovu skladbu, koja zvuči doista kao neka simfonija iz snova.
“Arubaluba” je odličan instrumental i vjerojatno vrhunac cijele ploče. Bardensova VCS3 synth pratnja (koja usput stvara zvukove valova i žubora) stvara ukusnu zvučnu zavjesu, a njoj se pridružuje brzinom i do u nulu uigrano jurišanje ostalih glazbenika.
Bože, ne mogu se načuditi Wardovu bubnjanju. Činele naprosto odnosi. Inteligentno i udarno istodobno. O Latimerovim akrobacijama na ovoj skladbi samo to da ih treba čuti na vlastite uši i ne može ih se opisati riječima. Majstor je pač majstor. Neka ne zaboravim ni Fergusonovo melodično prakticiranje basa. Nije baš Chris Squire (Yes), ali je ipak basist kakvog bi poželjela svaka progrock grupa. I Bardens ovdje na orguljama po mojem mišljenju pokazuje svoje najbolje trenutke na ploči, koji se mogu mjeriti s najvećim klavijaturistima tog vremena. Doista, uz “Arubalubu” bez problema zamišljaš oaze usred pustinje na kojima se pase krdo deva, iako i dalje ne znam što znači naslov skladbe i htio bih to jednom doznati.
Neka napomenem još da je produkcija na ovom posljednjem remasteru iz 2002. doista odlična i velik skok u odnosu na originalni snimak. Skok u produkciji je dakle golem i pridonio je tome da sam sada tu ploču napokon čuo u pravom svjetlu, dakle kao remek-djelo, što nedvojbeno i jest.
Uz to svakako treba spomenuti i bonus skladbe koje, za razliku od većine sličnih reizdanja, zaslužuju svu pozornost. Prvo je tu singl verzija odlične “Never Let Go”, koja je naravno drugačija verzija jer je skraćena za potrebe singla.
19-minutna instrumentalna kompozicija “Homage To The God of Light”, doduše Bardensova solo kreacija s njegove tadašnje solo ploče (dakle nikad nije izašla na nekoj Camel ploči), zacijelo je ono najbolje što nudi ovaj odlični remaster. Ovaj instrumentalni ep, odsviran uživo 29. listopada 1974. u londonskom Marquee Clubu, prava je poslastica za sve fanove Camela, simfonijskog proga, canterburyja i jazz fusiona i svojevrstan unikat koji svjedoči i o tome kako je bend zzajedničkom šalom odsvirao dug, raznolik i zanimljiv ep uz koji slušatelju ni na trenutak ne pada pozornost na drugu stranu. Camel doduše nikad nisu stvorili ep slične dužine, ali ta Bardensova solo tvorevina bila je iznimka i zacijelo vrhunac tadašnjih koncertnih nastupa grupe.
“Camel”, i danas potpuno previđena ploča čak i od strane fanova progresive, dakle je jedan od najboljih debija u prog rocku, remek-djelo nepravedno jedne od najzanemarenijih rock grupa svih vremena. Obavezna kupnja za sve fanove simfonijskog prog rocka, ali i canterburyja. Oni koji je još niste čuli, uopće ne znate što propuštate.
Postava
Andy Latimer – gitara, vokal (1 & 4)
Doug Ferguson – bas gitara, vokal (2 & 6)
Peter Bardens – klavijature, vokal (5)
Andy Ward – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Dave Williams
Popis skladbi
1. Slow Yourself Down (4:45)
2. Mystic Queen (5:53)
3. Six Ate (5:57)
4. Separation (4:54)
5. Never Let Go (6:20)
6. Curiosity (5:52)
7. Arubaluda (6:26)
Trajanje albuma: 40:07
Remasterizirano izdanje iz 2002. sadrži dvije bonus skladbe:
8. Never Let Go (single version) (3:36)
9. Homage To The God Of Light (Live 10-29-1974) (19:01)
