Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Emerson, Keith
Izdavač: Edel Records
Izdanje: 2008
Trajanje: 51:21
Ocjena: 4/5
Legendarni klavijaturistički čarobnjak vratio se nakon doista dugo vremena s novim samostalnim izdanjem na kojem surađuje sa svojim dugogodišnjim suradnikom, etabliranim gitaristom i pjevačem Marcom Bonillom (u dosadašnjoj karijeri surađivao je s nizom više ili manje poznatih glazbenih imena, primjerice s Glennom Hughesom). Riječ je o njegovu prvom studijskom projektu nakon (drugog) raspada ELP-a krajem 90-ih i prvom pravom samostalnom izdanju nakon raznih filmskih projekata (posljednji na tom području bila je glazba za animiranu seriju “Iron Man”, davne 1994. (studijsko izdanje, 2001). Dok se o “Emerson Plays Emerson” (2002) teško može govoriti kao o pravom studijskom izdanju.
Keith na svom novom izdanju, u svakoj pojedinoj kompoziciji, dokazuje da se vratio svojim progresivnorockerskim korijenima i stvorio album na koji su njegovi pristaše gladno čekali čitav niz godina, barem od posljednjeg ELP-ova studijskog izdanja “In The Hot Seat” (1994), koje je ostavilo prilično slab dojam. Sve kompozicije plod su njegove zajedničke suradnje s Bonillom, koji ga je izvrsno nadopunio, i u skladateljskoj i u instrumentalnoj ulozi. Dugogodišnji ljubitelji legendarnog klavijaturista konačno će doći na svoje, jer je riječ o vrlo dobrom izdanju koje od početka do kraja blista raznolikošću, virtuoznošću i energičnošću; to je onaj pravi simfonijski progresivni rock najbolje, iskonske škole. Da bi ELP u slučaju eventualnog ponovnog okupljanja bili sposobni stvoriti nešto slično, po mom se mišljenju može samo sanjati.
Keith kroz cijeli album dokazuje da je i dalje u sjajnoj formi kao jedan od najvećih klavijaturističkih virtuoza svih vremena i, za razliku od većine svojih klavijaturističkih vršnjaka koji već godinama u studiju nisu stvorili ništa oduševljavajuće, duhovit skladatelj s nizom novih aseva u rukavu. U pojedinim se kompozicijama na albumu mogu pronaći brojne paralele s njegovim prošlim ostvarenjima, i iz vremena s The Nice i s ELP-om, što je nekako razumljivo, jer su Keithov prepoznatljiv stil sviranja i zvuk klavijatura uvijek bili u središtu svih njegovih dotadašnjih glazbenih projekata. Na albumu je upotrijebio gotovo sve vrste klavijatura koje su mu priskrbile slavu jednog od najvećih u svom zanatu te, za razvoj simfonijskog progresivnog rocka, nedvojbeno najvažnijeg klavijaturista. Uz standardni klavir kojim u kompozicije unosi mnoge elemente klasične glazbe, tu su naravno i stare dobre hammond orgulje, razne vrste moog sintisajzera (tzv. moog modular), korg sintisajzer te još poneka sitnica.
Bonilla je izvrstan pjevač s vokalom čija melankolična boja poprilično podsjeća na onu koju je u svojim najboljim danima posjedovao Emersonov nekadašnji kompanjon Greg Lake. Ništa lošiji, ako ne i bolji nego u pjevačkoj ulozi, jest u ulozi gitarista, gdje, ako ga se već uspoređuje s Lakeom, ovoga tehnički pregazi uzduž i poprijeko. Emerson mu prepušta brojne dramatične gitarske solaže, koje su kod ELP-a bile prava rijetkost. Iako se zna tko je šef, gitara ima poprilično veću ulogu nego što smo bili navikli kod Keithovih prijašnjih postava, i ELP-a i The Nice. Za razliku od Lakea, koji je morao obavljati dvostruku instrumentalnu ulogu, Bonillu je na basu (djelomično) rasteretio vrlo dobri Bob Birch, čije se melodične bas linije cijelo vrijeme albuma jasno čuju. Gregg Bissonette na bubnjevima naravno nije ni slučajno Carl Palmer. I njegov je stil poprilično drugačiji, manje raznolik što se tiče upotrebe različitih udaraljki, no svojim energičnim prijelazima ipak dobro nadopunjuje odličnu ritmičku podlogu.
Kompozicije su međusobno cijelo vrijeme primjereno raznolike i zadržavaju dramatični intenzitet. Energični orkestralni aranžmani i divlje improvizacije srodni su onima kojima je Keith oduševljavao u zlatna vremena ELP-a, samo što ih tu puno intenzivnije nadopunjuju moćne dionice na električnoj gitari. Prvih petnaest skladbi čini konceptualnu suitu zvanu “The House Of Ocean Born Mary”, inspiriranu britanskom novelom o duhovima (autorica Marion Lowndes), dok su posljednja četiri dijela potpuno odvojena ostvarenja. Zanimljivo je da na albumu nema nijedne dulje skladbe. Najduža, “Marche Train”, traje nešto više od šest minuta. Zato je na njemu čak devetnaest skladbi, a mnoge su od njih Emersonove na klaviru utemeljene kraće uvertire koje međusobno povezuju kompleksnije skladbe. Od adaptacija djela klasične glazbe ovaj si je put priuštio samo obradu “Malambo From Estancia Suite” u izvornoj izvedbi slavnog argentinskog skladatelja Alberta Ginastere. Ginastera je bio jedan od rijetkih skladatelja klasične glazbe 20. stoljeća s kojim se Keith dobro razumio, a njegovim pravim pristašama bit će posve suvišno spominjati da je Keith davno, davno prije adaptirao dio Ginasterine suite “Toccata” za jednu od skladbi koje su izašle na ELP-ovoj klasici “Brain Salad Surgery” (1973). Već uvodni “Last Horizon” s Emersonovim vragolijama na hammondkama i moog modularu te motivom koji više nego očito podsjeća na dio legendarne ELP-ove suite “Tarkus” očarat će sve njegove dugogodišnje pristaše.
Odlična su i oba dijela “Miles Away”, gdje Bonilla svojim melodramatičnim pjevanjem i slasnim gitarskim dionicama odlično nadopunjuje Emersonove virtuozne čarolije. Dodajte tome masivne bubnjarske prijelaze i unatoč modernoj produkciji će vam se na tren učiniti da slušate neko od ranih ELP-ovih ostvarenja. Na vrlo dobroj “Marche Train”, koja sadrži izvrsnu gitarsku solažu, može se analizirati kako dobar učinak može imati veća uloga električne gitare uz uobičajeno isticanje klavijatura i da se stari dobri Keith na stare dane doista promijenio što se tiče prihvaćanja uloga pojedinih instrumenata u svojoj glazbi. Ne manjka ni dobre mjere uobičajenog ELP-ova pompa kroz raznovrsne prijelaze između veličanstvenih i dramatičnih klavijaturističkih dionica. Lijep su primjer “3rd Presence”, gdje imamo posla s prepoznatljivom pompoznošću Keithovih crkvenih orgulja na deseti potenciju, i kompleksni “Finale”, gdje zablistaju svi najbolji virtuozni elementi Keithova benda.
Keith vrlo dobrim novim studijskim izdanjem dokazuje da je ponovno u odličnoj formi. Njime, očekivano, nije stvorio ništa novo, ali mu je potpuno uspjelo dočarati poprilično te magije koja je u 60-ima i 70-ima oplemenjivala njegova najbolja izdanja. Nakon vrlo dugog predaha od simfonijskog progresivnog rocka to je nedvojbeno nezanemariv dosežak koji će ući u anale kao jedno od boljih izdanja koja su u tom žanru izašla 2008. godine. Za tako uvjerljive kompozicije puno zasluga ide i izvrsnom Bonilli, bez kojeg Keithu zasigurno ne bi uspjelo stvoriti do sada svoje najbolje samostalno studijsko izdanje. Usporedbe s ELP-om nameću se same od sebe kroz cijeli album, što je ujedno i njegova najveća vrlina i najveća slabost, jer će mu neki zamjeriti da su se Emerson i društvo previše trudili oponašati slavna vremena velikana progresivnog rocka. Iskreni ljubitelji ELP-a pak će slušajući ga biti u sedmom nebu, jer nešto ovako dobro Keith sa svoja dva nekadašnja drugara nije stvorio još od “Works Volume One” (1977). Stari vuk je opet dokazao da i u progresivnom rocku majstori i pioniri žanra danas još uvijek mogu štošta naučiti svoje učenike.
Postava
Keith Emerson – veliki koncertni klavir, hammond C3 orgulje, moog modular sintisajzer, korg OASYS sintisajzer, orgulje, dijatonska harmonika, reaktor, slide frula, prateći vokal
Marc Bonilla – vokal, gitara, bas gitara, usna harmonika, reaktor
Bob Birch – bas gitara
Gregg Bissonette – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Travis Davis – bas gitara na The Parting, vokalne harmonije
Joe Travers – bubnjevi na The Art Of Falling Down
Keith Wechsler – židovska harfa na Gametime
Nathanial Bonilla – snimatelj na The Parting
Produkcija
Marc Bonilla and Keith Wechsler
Popis skladbi
The House Of Ocean Born Mary (inspired by a ghost story from Marion Lowndes)
1. Ignition (1:42)
2. 1st Presence (0:37)
3. Last Horizon (2:32)
4. Miles Away Pt. 1 (1:54)
5. Miles Away Pt. 2 (2:15)
6. Crusaders Cross (1:13)
7. Fugue (0:37)
8. 2nd Presence (0:18)
9. Marche Train (6:12)
10. Blue Inferno (1:12)
11. 3rd Presence (1:07)
12. Prelude To A Hope (2:23)
13. A Place To Hide (4:25)
14. Miles Away Pt. 3 (2:31)
15. Finale (5:57)
–
16. The Art Of Falling Down (3:30)
17. Malambo from Estancia Suite (Alberto Ginastera) (5:33)
18. Gametime (2:39)
19. The Parting (4:44
