Lokacija: Zagreb / ŠRC Šalata / Hrvatska
Datum: 29.08.2017
Duran Duran danas važe za legende new wavea, nove romantike i mainstream glazbe osamdesetih. Veliki glasnici pop generacije osamdesetih. S više od 100 milijuna prodanih ploča u osamdesetima, ti art i pop rock stilisti nisu učvrstili svoj kredibilitet samo stvaranjem izvrsnih autorskih kompozicija, nego su svojim inovacijama iz temelja utjecali na razvoj glazbene produkcije. Ta je posljedično, osobito u komercijalnom smislu, još izdašnije produbila i proširila poimanje te upotrebu glamura u svijetu glazbenog šoubiznisa.
Nostalgija osamdesetih vratila se. Vratila se opet u blizinu naših slovenskih krajeva. U hrvatsku prijestolnicu Zagreb, gdje su Duran Duran prvi put nastupili 2001. godine. Ovaj put zaputili su se u sportsko-rekreacijski centar Šalata i rasprodali prostor do posljednjeg mjesta. Već mnogo prije koncerta mase su pristizale sa svih strana prema prostoru održavanja, a vrevu je u valu oduševljenja gomile iz minute u minutu bilo sve više, kao što je rasla i napetost koju je izazivala adrenalinska ubrzanost u iščekivanju samog početka koncerta. Duran Duran su sastav generacije koja je svoje tinejdžerske dane provodila u osamdesetima. To su danas već dame i gospoda pred pragom pedesete. No nema te šanse da se sve te dame u Zagrebu nisu opet na dobrih dva sata pretvorile u vrištave curice koje su u sebi probudile sjećanja na svoje zidne postere izvučene iz brojeva časopisa Bravo, u koje su satima i satima zaljubljeno zurile, gledajući svoje prinčeve na bijelim konjima. A svi ti današnji gospodo na koncertu? Oni su se pak opet pretvorili u prave pijetlove, koji su u vrijeme Duran Duran eksplozije osamdesetih prvi put upoznali što je to gel za kosu, pa boja i ostali rekviziti za učvršćivanje i oblikovanje frizura. Svatko je tada htio biti svoj vlastiti Simon Le Bon ili John Taylor,…. Ahhh sjećanja, slatka sjećanja….
Bend je prije gotovo dvije godine objavio novi studijski album naslovljen »Paper Gods« i do dolaska u Zagreb već ga je intenzivno predstavljao na koncertnim pozornicama svijeta. Samo u Sjevernu Ameriku bend je u razdoblju od dvije godine otišao čak triput, na tri odvojene turneje. Nastup grupe u Zagrebu tako je jedan od posljednjih na toj turneji, slijede ga samo još nastupi u talijanskom Trevisu i irskom Dublinu te dva singapurska koncerta u dalekoj Aziji.
»Paper Gods« snažan je album, ne tako »tradicionalno zavodljiv« kao što su za grupu, među postmilenijskim ostvarenjima, »All You Need is Now« (2011) i »Astronaut« (2004). Opet se ponosi nešto većom pop senzibilnošću i posljedično naglašenom, ali za Duran Duran već dobro ustaljenom plesno-ritmičkom kinetikom. Srećom, ne radi se o novom komercijalnom brodolomu, kakvih Duran Duran bilježe uz izdavanje nekih albuma, priličan broj u svojoj karijeri. No većina se na ovom koncertu okupila naravno isključivo zbog nezaboravne plejade hitova iz osamdesetih, koje bilježe prva tri studijska albuma grupe.
Napokon! Prostor na kojem se normalno (tribine plus stajanje) okupi (u rasprodanoj situaciji) nekih 5.500 ljudi i može slobodno uživati na koncertu, bez (klaustrofobičnog) stiskanja i hvatanja zraka. Prije pet godina u Križankama, kad se na tadašnjem koncertu Duran Duran gnječilo preko 4.000 ljudi, ta je prenatrpanost događaju pokvarila zdrav okus. I koncertna produkcija, koja je kod Duran Duran vrlo zahtjevna, ovaj je put došla do znatno većeg izražaja nego prije godina u Križankama, iako je i taj ljubljanski koncert grupe bio vrlo lijep i vrlo dobar. Ovaj put uvjeti su bili optimalni, pa je i koncert u cjelokupnom dojmu bio odličan. Bend je na pozornicu stigao u postavi koja je zapravo bila identična onoj od prije pet godina u Ljubljani, samo što je na ovu turneju poveo ne jednu, nego dvije prateće vokalistice. Uz standardni kvartet John Taylor (bas gitara), Roger Taylor (bubnjevi), Nick Rhodes (klavijature) i Simon Le Bon (vokal), na pozornici su stajali i dodatni članovi, i to višegodišnji turnejski legionari grupe Dominic Brown na gitari te saksofonist i udaraljkaš Simon Willescroft, dok su pozicije pratećih vokalistica zauzimale Anna Ross i Jessie Wagner.
Od zvuka do visoko vibrantnih atmosfera potkrijepljenih pravim atmosferskim dosegom projekcija koje su se vrtjele u pozadini, do mnogobrojnih bojnih prelijevanja intenzivne pozornične rasvjete. Sve je bilo na svom mjestu. Grabežljivost i hipnotičnost zauzele su svoju poziciju nad prostorom. Grupa, koja je te večeri bila vrlo dobro raspoložena, i u izvedbenom je smislu isporučila izvrstan šou. Njega je stupnjevala iz minute u minutu, pri čemu je spektakl dosegnuo svoj vrhunac upravo u bisu s kombinacijom dviju »Rio« klasika Save A Prayer te završne Rio. Prije nastupa među vječnim skepticima rađalo se samo jedno pitanje. U kakvoj se vokalnoj formi nalazi Le Bon? Čovjek je odmah po dolasku na pozornicu otjerao sve nevjerničke misli. Le Bon je isporučio izvrsnu vokalnu predstavu, koju je neprestano stupnjevao, a daha mu nije nestalo ni u završnim činovima koncerta,. Također je pokazao izraziti stupanj senzibilnosti u točkama kao što je Save a Prayer, koja je bila kombinirana s baladnim preludijem Universe Alone. Vokalne harmonije koje su podupirale Le Bona glazbenici su odradili u velikom stilu, naravno, a glavni oslonac karizmatičnom vokalistu bile su obje prateće vokalistice. Ujedno i istinski seksepilne pjevačice!
Bend je na pozornici dinamičan i skokovit. Sva ta energija i visokooktanski »beat«, potkrijepljen fantastičnim bas linijama majstora Johna Taylora, automatski poziva na plesni korak, a publika je nastup grupe naravno pratila i gromoglasnim pjevanjem stihova. Osobito je prednji dio, dakle fan pit, nerijetko podsjećao na razdoblja osamdesetih, kad je popularnost grupe izazivala čak ozloglašenu Beatlemaniju. Kroz publiku su tijekom koncerta nerijetko zavijorili prodorni krikovi djevojaka, i to takvi na rubu delirija i histerije.
Bend je u prvom dijelu vrlo brzo nakon uvodne nove Paper Gods prešao na prepoznatljive klasike, a cijela Šalata otišla je prvi put visoko u zrak uz izvedbu Wild Boys, koju je nasljedila Hungry Like the Wolf, pa dalje Bondova A View to a Kill. U repertoaru nije nedostajala izvrsna art poslastica Come Undone, jedna od najsnažnijih skladbi nastalih u devedesetima, a koja se u svakom trenutku može mjeriti s bilo kojim trenutkom razvikane karijere grupe iz osamdesetih. Središnji dio koncerta bio je namijenjen promociji novog albuma, zato su se dečki vratili na njega. Slijedilo je jedno od najljepših iznenađenja repertoara. Previđena i izvrsna »Rio« skladba Hold Back The Rain. Zaista briljantna skladba, snažan song, u kojem se prvi put čujno zakopala u gitarske fraze i Dominicova gitara. Dominic je majstor na gitari i izvrsno nosi obuću teško uhvatljivog prethodnika Andyja Taylora. Ako ne prije, u to smo se mogli uvjeriti osobito u završnom dijelu regularnog dijela koncerta uz Girls On Film, gdje je briljirao u profinjenom soliranju. Inače, rođenje zvuka i stila koji je obilježio pop estetiku osamdesetih. Sintisajzeri profinjenog Nicka Rhodesa šuštali su i isporučivali svu elementarnu zvučnost osamdesetih.
Svaka sekunda nastupa promišljena je do u tančine. Sve je bilo na svom mjestu. I komuniciranje Simona Le Bona s publikom, koji će u idućoj godini napuniti okruglih šezdeset i izgubio je onaj trbušić s kojim se pozirao u Križankama, a ujedno zadržava izrazito mladenački izgled, kao i samu energiju koju zrači. I na pozornici se ponaša kao nekoć (ili oduvijek). Po svom običaju. Koketno, razbarušeno, ali nevjerojatno zarazno i, naravno, u stilu. Vitki pjevač dakle opet zadržava onaj privlačni šarm uz koji su damama u gledalištu opet konkretno klecala koljena, zastajao im dah i naglo poskakivao srčani puls.
Nema što. Super koncert grupe koja je u super formi. Osjeća se da je glavnina koncertnih nastupa odsviranih u gotovo dvije godine jamstvo izvanredne forme u kojoj se Duran Duran trenutno nalaze na koncertnim nastupima. Grupa je već nakon novog hit singla Pressure Off zasula Šalatu konfetima, no pri kraju koncerta, kad je bend jurišao s razvikanom Rio i gitara u distorziji izdašno stršila u zvučnoj slici, topovi s ispucavanjem konfeta doslovno su preplavili prostor. Zanimljivo je to da se grupa u repertoaru potpuno izbjegla klasičnom albumu »Seven And The Ragged Tiger«, kojeg mnogi ljubitelji grupe smatraju svojim najdražim albumom Duran Duran. Usred (Reach Up for the) Sunrise ukomponirali su refrenski napjev hita New Moon On Monday, no zatim se vratili na završetak izvedbe citirane »Astronaut« skladbe. Taman toliko da su konkretno nadraženi publiku. Mjesec je doduše sjao na nebu, ali bio je utorak, ne ponedjeljak, pa ipak. Barem bi The Reflex morao biti na set listi. To je ujedno i jedina manja zamjerka nastupu, to ignoriranje albuma »Seven And The Ragged Tiger«. Inače vrhunski u svakom pogledu. Duran Duran ostaju pojam profinjenog druženja rocka s pop estetikom u samonikli zvučno-glazbeni artizam. Izvrsno koncertno iskustvo dakle. Publika rasprodanog prostora u Zagrebu bila je dakle potpuno očarana i začarana!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Paper Gods
2. Wild Boys
3. Hungry Like the Wolf
4. A View to a Kill
5. Come Undone
6. Last Night in the City
7. What Are the Chances?
8. Notorious
9. Pressure Off
10. Hold Back the Rain
11. Ordinary World
12. I Don’t Want Your Love
13. (Reach Up for the) Sunrise (uključen dio New Moon on Monday)
14. White Lines (Don’t Don’t Do It) (obrada Grandmaster Melle Mel)
15. Girls on Film (Segue Edit)
—bis—
16. Universe Alone/Save a Prayer
17. Rio
