Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: 25.08.2017
I onda je stigao drugi dan prvog (i povijesnog) izdanja festivala »Motörcity« u sjevernoj Primorskoj, točnije na idiličnoj lokaciji ušća Tolminke i Soče, gdje se zapravo odvija paket najvažnijih festivalskih događanja koja se godišnje zbivaju u Sloveniji, općenito, kad vagaš programsku kredibilnost i (osobito žanrovsku) dosljednost njihove glazbene ponude.
Na pozornici su petnaest minuta do sedam kasno poslijepodne udarili slovenski hardrockeri Stray Train. Bend koji je u relativno kratkom vremenu djelovanja odmjerio nekoliko izvanrednih koraka na putu prema općoj prepoznatljivosti, svjestan činjenice da je slovensko tržište za apetite i viziju grupe daleko, daleko preusko. Stray Train probili su se na međunarodnu scenu. Odskočnu dasku za to dao im je izvrstan i lukavo dotjeran studijski prvijenac »Just ‘cause you got the monkey off your back doesn’t mean the circus has left town«, koji su objavili prošle godine, što ih je odnijelo na, ako se ne varam, čak 40 zajedničkih koncerata s grupama Blues Pills i Kadavar. Broj 40 ni ne djeluje »strašno« dok mu ne pribrojiš činjenicu da je tih četrdeset koncerata odsvirano u samo 43 dana. Doista vrijedno svakog poštovanja.
Bend sam napokon prvi put ugledao i na koncertnoj pozornici. Napokon mi se pružila ta prilika. Stray Train čini ekipa izvrsnih i iskusnih glazbenika: Luka Lamut (vokal), Jure Golobič (gitara), Boban Milunović (gitara), Niko Jug (bas-gitara) i Luka Čadež (bubnjevi). Takvu kompaktnost poslužili su i nastupom u Tolminu, i to od prve do zadnje sekunde. Tražena visoka razina uigranosti, međusobnog osluškivanja, prave dnevne radne kemije na pozornici, željenog i vještog iskorištavanja pozornice te igre na snagu, pri čemu je inicijativu naravno preuzimao Luka Lamut s vokalom skrojenim po mjeri stila kakav njeguje grupa. U tom smislu moramo priznati da grupa kova Stray Train u Sloveniji danas krvavo nedostaje. Hard rock danas u Sloveniji svira manjina. U slučaju Stray Train riječ je o grupi koja postavlja iznimno naoštrene i našiljene gitarske rifove, koje prožima znatnom mjerom elemenata bluesa. Zapravo je u stilu moguće osjetiti utjecaje legendarnih rock grupa sedamdesetih, no Stray Train imaju zvuk namjerno malo moderno zaprljan, »razderano garažiran«, i gitarski niže zvučeći. Luka Lamut impresionirao je svojom izgrađenom scenskom pojavom i (općenito za slovenske glazbene domete i prilike) izuzetno ugodnim i dotjeranim »hardrockovskim« vokalom, koji ima lijepu mjeru autoritativne melodičnosti uz dodanu hrapavost, a na trenutke i pravu mjeru sofisticirane osjetljivosti. Boban i Jure dodavali su u mid-eight dionicama izvrsno i izbrušeno soliranje, pri čemu su inicijativu i pažnju preuzimale Jureove nesluteno virtuozne eskapade. Kompaktna i nagroove-ana ritam sekcija dodaje onu točku na »i« savršene kredibilnosti i suverenosti scenskim nastupima grupe, koja je uz sve pokazala i punu mjeru srčanosti i zauzetosti. Bend je na pozornici predstavio kombinaciju skladbi aktualnog i nadolazećeg novog studijskog albuma, koji je već snimljen, ali je najavljen za službeno izdanje ovog prosinca. Šesnaest točaka, sat i petnaest minuta kompaktne i nevjerojatno zarazne predstave, u kojoj su se redom izmijenile sljedeće autorske točke: Soulseller, Wish I Could Be Free, Wanderman, Electrified, Heading for the Sun, Days Gone, Green Card Paradise, Emona, Blues From Hell, Blow, My Baby’s Ride, Mad Machine, No Easy, House of Cards, Give It Away i završna Man or a Stone. Na koncerte Stray Train dakle definitivno ćemo još doći. I to s velikom radošću!
Slijedio je nastup razuzdane postave koja je također u samo nepune tri godine napravila enormne korake u probijanju u žarište aktualnog glazbenog pulsa. Osobito u Sloveniji, a usput je prošla i vatreno krštenje skupljanja i razmjene iskustava na višemjesečnom »lutanju« po SAD-u. To su naravno Prismojeni profesorji bluesa, koji su u nastavku pozornicu zapalili s vrhom pune šake špas teatra. O Prismojenima profesorjima bluesa na RockLineu smo napisali puno, ali nikad dovoljno, jer takva je i njihova bit. Oni su nepopisan list papira. Kad god stoje na pozornici, ne znaš što će zadesiti posjetitelja njihova koncerta. I dalje s izuzetnom spretnošću isporučuju svoj šarmantni aksiom: »Očekuj neočekivano!« Tako je Julijan nekoliko puta tijekom koncerta ljubazno zamolio posjetitelje da razumiju malo produljene stanke između skladbi, koje grupa treba za usputno oglašavanje, te činjenicu da jednostavno ne može najaviti kamo će u svim tim svemirskim improvizacijama grupu odnijeti neka od njihovih skladbi. Jam # 32 (nadam se da sam broj pravilno uhvatio), gotovo nadobvezna, ali u preko 20-minutni »solistički vrtuljak« zavezana Ragin Mad sa studijskog prvijenca. U jednoj od točaka bend je na pozornicu pozvao hrabru puhačicu Robertu, koja vlada sviranjem na lijevak, pri čemu domaći rekvizit proizvodi zvuk trube. Roberta, koja je svojim talentom već dan prije »dražila« publiku, kad ju je Hans Theessink osobno pozvao s pozornice jer su on i Evans trebali solo na saksofonu, utrčala je na pozornicu na izričiti poziv grupe, a inače je »boravila« u obitelji toskanskih picopeka, koji su imali svoj dom lijevo od platoa (gledano prema pozornici). Simpatična i na početku malo stidljiva, ali nevjerojatno srčana Roberta svojim je smislom za improvizaciju dakle ugodno i skladno začinila jednu od točaka nastupa grupe. Bend je predstavio i novi materijal (skladba Vigilante) te najavio skori izlazak novog studijskog albuma. U jednoj od skladbi izvrsni usnoharmonikaš Miha Erič sjeo je na rub pozornice i uzeo u ruke lap steel gitaru, čije se milo jecanje naravno savršeno slilo s ostalim građevnim elementima zvučne slike. Vokale dijele uglavnom trojica u grupi (pa i sva četvorica), a ovaj put FTP Mihe Ribariča nije došao na red. U tom je smislu nevjerojatno koliko su dobro dečki proučili podjelu vokalnih uloga na Mihu i Julijana Eriča te osobito zanimljivog interpreta Zlatka Đogića, za kojeg misliš da mu je susjed neki žvakač duhana nastanjen u najzabačenijem dijelu američke savezne države Teksas. Ludo. To se ne da opisati riječima, to morate vidjeti i doživjeti uživo. Zlatko ostaje nevjerojatni kombinator teške kategorije prvorazrednog spajanja bubnjanja i izuzetne vokalne interpretacije. A to još nije sve. Prismojeni profesorji bluesa stupnjevali su svoju izvrsnu predstavu tako da je ona svoj krešendo dosegnula baš u završnom dijelu. Iznenada je na pozornicu uskočio Miha Erič odjeven u »okrvavljenu« pregaču, s maskom na glavi, vitlajući visoko iznad sebe motornom pilom. Pravi mali Chainsaw Charlie bluesa. Apsolutno Mihina točka. Teatralno i vokalno. Pozornica je postala Miha Erič. Šaljivosti grupi ne nedostaje, a Prismojeni profesorji bluesa svjesni su da je kroz nastupe stalno treba umetati takve teatralne trenutke, jer je to pravo jamstvo neprestane velike privlačnosti njihovih nastupa. Grupa inače svojom izuzetno intenzivnom scenskom predstavom podjarmi publiku u tren oka. Tome treba dodati zarazno simpatičnost sve četvorice članova ekipe, njihovu izuzetnu srčanost i predanost magiji glazbe, pa je to tako snažno i uvjerljivo da im taj element jednostavno otvara vrata do srca svakog kušača njihovih koncertnih predstava. Bend djeluje narodski, da bolje ne može. Na koncertu u Tolminu Prismojeni profesorji bluesa dokazali su još jednom da nije riječ samo o jednom od najposebnijih i izvedbeno najdotjeranijih scenskih izvođača, koji se u tim elementima još uvijek skokovito razvija, nego i o ekipi kojoj ne nedostaje izrazite hrabrosti u koketiranju s »ekstremima« u njegovanju samog špas teatra (Miha i njegov trenutak s motornom pilom). U zraku je tijekom nastupa cijelo vrijeme visjelo pitanje kad će Julijan početi dražiti ljude nekom od Hendrixovih točaka. Zveckanje po prigušenim žicama ubrzo je najavilo da se odlučio za izvedbu Hendrixove Voodoo Chile. Završni čin koncerta još je jednom potvrdio da je Julijan proučio Hendrixa u svim detaljima. To bi morao doživjeti sam Jimi, da mu je suđeno još putovati planetom. Izvedbeno. Zvučno. I vokalno, i u smislu samog gitarskog stila i pristupa. Ludo. Razuzdano, neobično i iskustvo koje oduzima dah i zrak. Bend koji se ne može dovoljno pohvaliti samo opisom u nekoliko rečenica koncertnog izvješća i bend koji te doslovno dovede do spoznaje, kao da svaki put kad ih se primiš opisivati, dobiješ osjećaj da o njima zapravo prvi put u životu pišeš.
Chris Thomas King važio je za glavnog nositelja drugog dana festivala. Tamnoputi multiinstrumentalist i silno cijenjeni glazbenik međunarodne scene stigao je u Tolmin bez svoje prateće ekipe. Nastupio je u režiji »jedan čovjek«. U prvom dijelu uglavnom je izvodio komade u kojima su mu, uz vokalnu interpretaciju, društvo pravile akustična gitara i usna harmonika. U svemu čega se dotaknuo mogla se izlučiti profinjena mješavina delta bluesa, country folk glazbe, soula a nije bilo teško ni zaključiti da bi se Kingovim napjevima izvrsno pridružio i ženski gospel zbor. Chris Thomas King negdje na sredini predstave prešao je za klavir i pokazao i svoje majstorstvo vladanja tim instrumentom, pri čemu je naravno zadržao svu kompaktnu sljedivost i crvenu nit izvedenih točaka. Tijekom koncerta publika se malo raspršila, čovjek je to primijetio i potrudio se prenuti malobrojne promatrače da se aktivnije uključe u njegov nastup. U obraćanjima nije zaboravio temeljito prošvrljati ludost poteza novog američkog predsjednika, što niti ne čudi. Ostavimo politiku radije na miru. Čovjek koji će za nekoliko dana povesti svoj već 27. studijski glazbeni projekt nazvan »Hotel Voodoo« slovi kao svojevrsni otac koji je spojio blues s hip-hopom (rapom), no na tom samostalnom koncertu, bez prateće ekipe, to nije ni dolazilo do izražaja. U sjećanju je ipak ostao unikatni Kingov »Oooh-Ooooh« napjev kojim je više puta punio prijelaze između pojedinih točaka svog nastupa. Odsvirao je i Hard Tme Killing Floor Blues, koju je nekoć davno izvodio Skip James, te I Am A Man of Constant Sorrow (autor Dick Brunett). Obje su točke povezane s filmom »O Brother, Where Art Dou?« u kojem u jednoj od glumačkih uloga nastupa i Chris Thomas King. Tako među ostalim nije manjkalo ni toga. Osjećajno, snažne emocije, vokalno proživljeno i jedinstveno. Iako je King priredio zaista lijepu predstavu, pokazalo se da je u solo režiji pretvrd orah za posjetitelje. Tako ih je pred pozornicom bilo manje nego što bi izvođač njegova kova zaslužio. Nadajmo se da se čovjek vraća. Idući put u pratnji svoje postave.
Iako se program drugog dana na pozornici »B.B. King« već zaključio, u glazbenom smislu događanja još nije bilo kraja. Baš na ušću Tolminke i Soče, to jest na obali, svoj su koncert u režiji »Tiho« najavili slovenski art rockeri Dan D. Intimno i tiho dakle. Režija Tiho zastupljena je potpunom restrukturiranošću aranžmana kojima su se Dan D dotaknuli nekih od najvidljivijih i najprepoznatljivijih skladbi svog bogatog opusa (uključujući hitove). Grupa je u tu svrhu izradila domaće, to jest »kućne« instrumente te je uz uključivanje ostalih »egzotičnih« instrumenata uključila i nekoliko izuzetno zabavnih i zanimljivih ručno izrađenih izuma, kakvi se već rađaju u mašti glazbenog umjetnika. Povezanih boca (iznenadila je ona od Radenske još iz vremena kad je to bila slovenska tvrtka) bilo je ovaj put osjetno manje nego 2012. i 2013., kad je turneja Tiho doživljavala svoj procvat. Obra je tako ovaj put kod kuće ostavio tubu, a u Za naju punca zamijenilo ju je njegovo sviranje na češalj. To znači da se Dan D danas izvedbe koncerta u režiji Tiho laćaju samo iznimno, na želju promotora ili ako postoji dokazan veći interes za nešto takvo. I to druženje s grupom donijelo je ništa manje nego veliko koncertno uživanje okupljenim sladokuscima. Ne samo da su Dan D još jednom pokazali kako taj uglađeni kvintet još uvijek spaja i povezuje izuzetno drugarstvo koje grupu drži zajedno kroz godine, nego i koncert nevjerojatno vedrog i zabavnog raspoloženja, koji je ponudio izvrsnu dnevnu formu te iskusne grupe. Intimnu atmosferu pojačavala je i posebna scenska rasvjeta sa žaruljama postavljenima otprilike metar iznad tla, pri čemu su rasvjetljivači mogli neprestano korigirati odnosno prilagođavati njihovu svjetlosnu jakost. Tomislav Jovanović “Tokac” s bisernicom, mandolinom, Marko Turk “Tučo” s ukulelom, bisernicom, mandolinom, Boštjan Grubar s melodikom, zvončićima, vokoderom, Nikola Sekulović s poluakustičnim basom bez pragova i Dušan Obradinović “Obra” na cajonu, kongama, tarabuki, činelama te češlju, uz sve su to koristili i golemi arsenal rekvizita koji spadaju u obvezni kuhinjski pribor. Šaljivo, razigrano, iskričavo i kao uvijek. S vrhom pune šake pozitivnih vibracija i zabave. Ljudi su to odmah osjetili i energija suradnje na relaciji publika-grupa bila je izuzetno kompaktna. Skladbe su Dan D tako preinačili. Neke toliko izrazito da si ih u odnosu na original jedva razvezao. I ritmički, pri čemu pažnju primjerice preuzima skladba Čas, odvezena u salsa ritmu. Pa i u smislu samog melosa, pri čemu je primjerice skladba Tiho na trenutke povukla u melosu i na »arabeske«. Ukratko. Oni koji su turneju »Tiho« slučajno propustili, ovaj su put na ušću definitivno nadoknadili propušteno. Za dobru energiju naravno je cijelo vrijeme brinuo i izuzetno vedro raspoloženi Tokac, koji je na početku pitao ima li netko pri ruci kakav dobar džoint, a kasnije ga je tijekom špila i dobio, pri čemu se djevojci iz publike koja ga je darovala nije zaboravio srdačno zahvaliti. Domaće je domaće. Bolju robu ne dobiješ. Svi to znamo. To su činjenice.
Dan D odsvirali su sljedeći repertoar, redom: San San, Počasi, Rekli so, Plešeš, Pozitivne misli, Polna Luna, Kozlam, Moj problem, Kamn, Voda, Love Song, Čas, Tiho, Tvoje je vse, Daj mi daj, Jutranja, Za naju punca.
Potez integracije Dan D na prostor programa pokazao se vrlo mudrim činom, koji je produljio ludovanje u noć, a ponuđači pića posljedično su prodali i koje pivo i koktel više. Ambijent pak prvorazredan za takvu vrstu intimne sofisticiranosti kakvu donosi režija »Tiho«. Prekrivene vrbe, sive johe, veliki jasenovi koji se klanjaju ušću obiju rijeka i klimajući ih pozdravljaju, izmaglice koje se uzdižu nad vodenom površinom i mame u tajanstvenu mamljivu mističnost odjevenu u sjaj zraka mladog mjeseca. I glazba. Glazba, glazba. Posvuda. Tiho je nastupila subota i treći dan festivala.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
