Journey To The Centre Of The Eye

0 7

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Nektar
Izdavač: Bellaphon
Izdanje: 1971
Ocjena: 4/5

 Početkom 70-ih, kada je britanski progresivni rock ušao u svoje najplodnije razdoblje i kada se tzv. space rock, kojeg su u njegovu najprimitivnijem obliku iznjedrili Pink Floyd sa svojim psihodelično-apsurdnim eksperimentiranjima među kojima su bili i međugalaktički tripovi, koji su gotovo bez iznimke bili plod raznih psihoaktivnih “poticaja”, počeo razvijati u više različitih smjerova, čija je zajednička točka bilo oduševljenje mogućnošću da glazba može odnijeti slušateljevu svijest na razinu zvjezdanog putovanja, a da zbog toga ne mora proći astronautsku obuku. Glavni akteri tih glazbenih galaktičkih ekskurzija bili su prije svega britanski intergalaktički “sokolovi” Hawkwind, koji su tada još uvijek vjerovali u ključnu ulogu zabranjenih supstanci i u svoje svemirske tripove miješali i erotske vizije. S njemačke strane bare puno su profinjenijim pristupima, kroz odmak od tradicionalnih krautrock zvukova i zaokret u posve vlastitom smjeru, tada već kultni Tangerine Dream, a nešto kasnije i Eloy, koji su pak cijelo vrijeme jednim okom škiljili prema svijetu simfonijskog proga. Negdje između, na srednjem putu i tako reći na rubu opskurnosti, tada su se našli i Nektar, izvorno britanska grupa koja je (ponajprije zbog nižih poreza) već nekoliko godina prije izlaska njihova prvijenca djelovala u njemačkom Hamburgu. Ta vezanost uz tadašnju njemačku krautrock scenu imala je na njihov zvuk barem toliko važan utjecaj koliko i Pink Floyd, grupa s kojom Nektar dijele najviše zajedničkih točaka.

Unatoč tome, nakon izlaska prvijenca nipošto se nisu ograničavali samo na psihodelične ekspresije, nego su povremeno svirali i odličan art rock, kakvim se kroz višeglasne vokalne harmonije i duhovite gitarske pasaže, koje su se oplođivale na hard rocku i bluesu, ne bi posramili ni takvi majstori kao što su bili Uriah Heep ili Wishbone Ash. Povremeno ih je mamila i simfonika. Ta razdvojenost između space rockerskih galaktičkih putovanja i prizemljenih hard rockerskih ekspanzija pratit će ih kroz većinu karijere, a njezine se zasnove pokazuju već na prvijencu. Glavna pokretačka snaga grupe je bez sumnje jedinstveni gitarist i pjevač Roye Albrighton, uz bubnjara Rona Howdena i danas jedini originalni član grupe i po mom mišljenju jedan od najzanemarenijih gitarista svih vremena, koji je uvijek znao na pravim mjestima unijeti potrebne začine da je zvučni nektar mogao biti jednako sladak (epski i melodičan) kao i gorak (opskuran, mračan i sirov). Njegovi tvrdi rifovi i često plačne pasaže bili su uz višeslojne klavijature odličnog Allana Freemana bitan sastojak grupe, koja je već svojim prvim, kriminalno zanemarenim albumom upozorila da je riječ o iznimno ambicioznom i hrabrom kolektivu, koji je svoj izraz podredio otkrivanju još neotkrivenog, preko okvira i ograničenja tradicionalne rock glazbe.

“Journey To The Centre Of The Eye” za prvijenac je zamišljen kao iznimno ambiciozan uradak, koji krasi zanimljiv znanstvenofantastični koncept, koji je više nego očito nadahnut filmskim remek-djelom 2001: Odiseja u svemiru, što je vidljivo i na naslovnici koja prikazuje jedan od ključnih prizora iz filma. Iako zbog te sličnosti nije riječ o tko zna kako izvornoj priči, Nektar su je dobro zamijesili i uspješno spojili s hladnoratovskom paranojom, upozorenjem na potpuno uništenje i ljudskom transcendencijom preko granica tijela i uma. Glazba i tekstovi pripovijedaju priču o astronautu koji se kao posljednja nada čovječanstva, koje je tik pred nuklearnim ratom, svemirskim brodom upućuje na znanstvenu ekspediciju kako bi u dubinama svemira pronašao civilizaciju koja bi svojim znanjem mogla spasiti čovječanstvo od konačne katastrofe (Prelude, Astronauts Nightmare). Na putovanju ga uz pomoć svjetlosne brzine odnese daleko u dubine svemira, preko granica našeg Sunčeva sustava (Countenance, The Nine Lifeless Daughters Of Sun, Warp Oversight). U to vrijeme, kada ostane još samo posljednji preživjeli član posade, zalazi kroz tajanstvenu maglicu u obliku oka, gdje počinje doživljavati neobičnu evolucijsku promjenu (The Dream Nebula Part 1 & 2). Njegovo tijelo i um počinju u nekoliko sekundi doživljavati evoluciju kakvu će čovječanstvo možda prijeći kroz tisuće godina. Pritom vidi i vlastitu prošlost i budućnost te prošlost i budućnost Zemlje i svemira i spoznaje sve razmjere svojeg uma (It’s All In The Mind). S vremenom njegovo fizičko tijelo propada, a um i duh prelaze na najvišu moguću razinu egzistencije (Burnt Out My Eyes). Kad dosegne najvišu točku egzistencije, spoznaje da je i um kao temeljni ljudski gradivni element izgubio svaki smisao i kako je time besmislen postao njegov put (Void Of Vision). Iako ima moć da bi mogao spasiti čovječanstvo od samouništenja, odlučuje ga prepustiti njegovoj sudbini kad spozna koliko je ono beznačajno u usporedbi s beskonačnim dubinama prostora i vremena. Time spoznaje svoje novo poslanje, postaje učenik “više sile” (ako hoćete, boga) i time jedan od astralnih promatrača stvorenja (Pupil Of The Eye, Look Inside Yourself, Death Of Mind).

Nektar su tada, kao začetnici u spajanju koncepta s glazbenom atmosferom,
mogli potpuno zabrljati, no na kraju im je uspjelo stvoriti poruku snažan uradak koji i danas iznenađuje svojim brojnim psihodeličnim odklopima, koji slušatelja lako premještaju iz jedne strane svijesti prema drugoj. Opća atmosfera albuma prilično je melankolična, fatalistična, opskurna i trenutačno čak mračna, čime se prilično razlikuje od svojih, puno pozitivnije usmjerenih nasljednika. Snažni psihodelični elementi i opskurni zvukovi gitare i klavijatura dodatno naglašavaju ton fatalističke atmosfere. Na albumu prevladavaju uglavnom kraći, psihodelično natopljeni i međusobno prelijevajući instrumentali, koji umjesto nekih dužih tvorevina, epskih proporcija, povezuju koncept. Kao glavni vokalist Albrigton je na veselje svim ljubiteljima melodičnih vokalnih harmonija u stilu Uriah Heep ili Wishbone Ash.

Putovanje u dubine galaksije počinje s “Prelude”, pravim psihodeličnim uzlijetanjem, gdje kraljuju opskurni psihodelični zvukovi na orguljama i gitari, kojih se ne bi posramio nijedan bend iz zlatne ere psihodeličnog rocka. “Astronauts Nightmare” je sa svojim melodramatičnim prijelazima i opskurnim zvukovima cijelo vrijeme negdje na granici između psihodelične sanjarije, koju stvaraju orgulje, i brutalnih provala na gitari. Oboje se učinkovito prelijeva s ekspresivnim vokalom, koji je isprva proveden kroz efekt, a kasnije zalazi u melodične linije. Dramatičan zvuk hammond orgulja kroz koji režu sirove hard rockerske dionice na gitari i ritmu skrbi za atmosferu napetosti i iščekivanja skorog kraja jednog razdoblja. Na “Countenance” upada još orkestralni sloj melotrona, koji dodatno naglašava atmosferu osamljenosti i izgubljenosti u svemiru. Albrighton ne štedi orgazmične solaže dok ritam drndi nekamo prema beskonačnosti potpune praznine, koja odražava astronautovo duševno stanje kad shvati da je ostao sam usred svoje nemoguće misije. Središnji, iznimno tužni motiv, gdje plačne linije gitare, orgulja i sintisajzera tvore neopisivo tužnu atmosferu, na albumu se još nekoliko puta ponovi. “The Nine Lifeless Daughters Of Son” zrači i ljepotom i opskurnošću, gdje orgulje bruje kroz opskuran ritam rezgetavog basa Dereka Moorea (koji skrbi i za melotron) i pred sobom razarajućih Howdenovih bubnjeva. Za to vrijeme sirove gitarske pasaže režu kroz psihodeličnu zanesenost. “Warp Oversight” je potpuni psihodelični, po atmosferi gotovo jezoviti odklop i pravi kaos, gdje Nektar nizom apsurdnih zvukova najavljuju ključni trenutak priče. “The Dream Nebula (Part 1)” predstavlja važan klimaks albuma, kad astronaut zalazi kroz maglicu i počinje doživljavati svoju veliku promjenu. Na početku možemo čuti otkucaje srca (slično kao pred kraj Odiseje 2001). Potom upada marširajući galop bubnjeva, opskuran gitarski rif i melodičan vokal koji stupnjuje dramatiku. Na tom se mjestu postavlja pitanje zašto su tu skladbu odvojili na dva dijela, jer su si međusobno prilično slični. “The Dream Nebula (Part 2)” naime nastavlja gdje je završio prvi dio, samo što donosi još više suptilnosti. Zanimljivo kako lijepo prelaze preko naoštrenog ritma i opskurnog, psihodeličnog motiva na gitari u prelijepu melodiju, koja stvara taman pravi kontrast. Time počinje “It’s All In Mind”, koja je jedan od vrhunaca albuma. Na tom mjestu Nektar prvi put jasno demonstriraju i svoj izniman smisao za stvaranje sočnih simfonijskih aranžmana na melotronu. Potom se opet predaju potpunoj opskurnosti i skrenu u tamne hard rockerske gitarske pasaže, kojih se ne bi posramili ni neki Black Sabbath. Ti opskurni zvukovi opet izražavaju onaj osjećaj praznine i izgubljenosti u beskonačnosti svemira. “Burnt Out My Eyes”, jedino djelo na albumu epskih proporcija, možda je najsočnije i najpunije djelo na njemu. Puno u smislu sadržavanja integralnih motiva, koji će postati sastavni gradivni elementi većine Nektarova zvuka i ubuduće. Iznimno lijepe i melodične linije Freemanovih klavijatura i kroz efekt provedeni vokal, koji zrači neizmjernu bol, odvode nas na sam vrhunac ovog galaktičkog putovanja. Atmosfera i struktura stalno se mijenjaju i iako se osjećaju utjecaji svih prije spomenutih bendova, Nektar uspijevaju iscijediti svoj posve vlastiti zvuk. Uz hard rockerske i psihodelične opskurnosti prvi put jasnije demonstriraju i odlične vokalne harmonije, u kojima će u idućim godinama postati pravi prvaci. Potom opet slijedi neopisiva opskurnost, koju unosi gakajuća gitara, provedena kroz wah-wah efekt, orgulje koje zvuče kao da ih svira sam vrag i pakleni ritam (tu na pamet padaju neka djela Van Der Graaf Generator, najvećih majstora takvih ekspresija). Instrumentalna kataklizma završava potpunim kaosom, kad se tijelo astronauta raspada na atome kako bi se iz njega podigla unutarnja energija. Na tom mjestu opet nakratko upadaju epske vokalne harmonije, koje se ipak naglo prelijevaju u iznimno opskuran “Void Of Vision”, gdje njihova sličnost s Barrettovim Pink Floyd postaje naprosto zapanjujuća, ponajviše zbog vokala i klavijatura. Potom opet upadaju ezoteričke vokalne harmonije, koje je donekle očiste od opskurnosti. Izniman sličnosti s ranim Floydima nije kraj ni na psihodeličnom remek-djelu “Pupil Of The Eye”, opet ponajviše na račun boje vokala, dok upotreba orgulja mjestimice čak podsjeća na prvu verziju Deep Purple. Albrigton se tu opet izživljava na wah-wah efektu čime opet povećava srodnosti s Uriah Heep. “Look Inside Yourself” je emocionalni vrhunac albuma, kad se astronaut zaokupi spoznajom da je njegovo poslanje i putovanje postalo besmisleno te da je nadišao i sva ograničenja fizičkog tijela i ljudskog razmišljanja. Na tom mjestu zavlada gotovo transcendentalna atmosfera, koju najbolje izražava iznimno srdačan vokal. Završno otkrivenje “Death Of Mind”, gdje se izmjenjuju epske sekvence između vokalnih linija, valovanja melotrona, orgulja i gitare te jurišajući proto metalski ritmovi, trenutak je kad zacvjetaju sve najbolje odlike grupe. Ludo čovječanstvo se uništilo, no pojedinac je u međuvremenu doživio najveće moguće prosvjetljenje da bi mogao promatrati rođenje novih oblika života.

Iako će Nektar ubuduće znatno napredovati i napraviti carski rez s psihodeličnom opskurnošću na račun veće melodičnosti, ovaj njihov izvrsni prvijenac nedvojbeno ima svoje čari, koje nisu samo posljedica odličnog suzvučja glazbe, tajanstvene atmosfere i inteligentnog koncepta, koji ih je uz Eloy istaknuo kao najintelektualniju grupu space rocka. Nektar nikad više nisu zvučali tako tužno i fatalistično kao na ovom albumu, jer su psihodelične odklope s vremenom zamijenili duhoviti art rock s mnogim elementima hard/blues rocka kojima su se za malenkost nešto više “prizemljili”. Bez obzira na to što danas ostaje sve zaboravljeniji, negdje u dubinama glazbenog svemira, “Journey To The Centre Of The Eye” klasik je space rocka i jedan od najboljih prvijenaca bilo kojeg prog rockerskog izvođača. S druge strane, u budućnosti će stvoriti nekoliko boljih albuma predvođenih svojim dvama najvećim remek-djelima “Remember The Future” (1973) i “Recycled” (1975). Nektar će tako iz albuma u album postajati sve zreliji, zvučno profinjeniji i sve psihodelične opskurnosti prvijenca postat će stvar prošlosti. Unatoč kraćim, usputnim pristajanjima na čvrsto tlo (koja iskreno rečeno obično ne spadaju među njihove najbolje trenutke), ipak će i dalje istraživati beskonačne tajne svemira.

Postava

Roye Albrighton – vokal, gitara
Derek “Mo” Moore – bas-gitara, melotron
Allan “Taff” Freeman – melotron, klavir, orgulje, prateći vokal
Ron Howden – bubnjevi, udaraljke
Keith Walters – statični slajdovi
Mick Brockett – tekuća rasvjeta

Produkcija

Dieter Dierks, Peter Hauke i Nektar

Popis skladbi

1. Prelude (1:27)
2. Astronauts nightmare (6:22)
3. Countenance (3:30)
4. The nine lifeless daughters of the sun (2:41)
5. Warp oversight (4:28)
6. The dream nebula (2:14)
7. The dream nebula part II (2:25)
8. It’s all in the mind (3:22)
9. Burn out my eyes (7:48)
10. Void of vision (2:01)
11. Pupil of the eye (2:46)
12. Look inside yourself (0:53)
13. Death of the mind (2:52)

Trajanje albuma: 42:49

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići