Lokacija: Ljubljana / Križanke / Slovenija
Datum: subota, 14.07.2012
Duran Duran je ime koje i danas izaziva snažne i iskričave emocije među brojnim ljubiteljima glazbe. S plejadom hitova poput »The Relfex«, »Hungry Like The Wolf«, »A View To a Kill« »Notorious«, »Rio« i »Wild Boys,« da spomenemo samo neke, te s više od sto milijuna prodanih ploča, ove se novoromantične legende s pravom mogu podičiti titulom ultimativnog pop rock sastava osamdesetih. Uostalom, britanski majstori glazbenog glamura i novovalne osjetljivosti, koji su se za razliku od svojih ‘kolega’ Spandau Ballet, što su 1987. kod nas bili čak dvaput, ovaj put prvi put javili u Sloveniji, uopće ne trebaju neko pompozno predstavljanje. O tome su najbolje svjedočile legije glazbenih sladokusaca i nešto manje zagriženih koncertnih posjetitelja koji su se našli usred ljubljanskih Križanki, predvođeni četrdesetogodišnjakinjama kojima pri pogledu na Simona Le Bona i dalje počne brže kucati srce. Križanke su pucale po šavovima još prije nego što su ‘divlji dečki’ stupili na pozornicu, zahvaljujući divljenja vrijednom broju ljubitelja kvalitetnog pop rocka, što se kod nas inače događa samo kad se pojavi neki Halid Bešlić ili Dino Merlin.
Večer se činio, tako reći, idealnim za buđenje nostalgije za osamdesetima, jer su Duran Duran uz predstavljanje hitova s aktualnog studijskog albuma »All You Need Is Now« (2011) imali, kao i posljednjih godina, u pripremi zbirku svojih najvećih uspješnica. Sve bi bilo gotovo savršeno da u ulozi predgrupe nisu nastupili potpuno neprikladni LeeLooJamais, koji su većinu ljubitelja dobrog pop rocka ostavili objješenih nosova, oborenih ušiju i pospanih očiju, a povrh svega imali su i očajno loše ozvučenje, što se u Križankama nažalost prečesto događa i bendovima puno većeg kalibra. Kako god, tijekom pretjerano dugog čekanja na dolazak Simona Le Bona, Nicka Rhodesa, Johna i Rogera Taylora te pratećeg gitarista Doma Browna, koji je zamijenio originalnog člana Andyja Taylora, u društvu preostale dvoje pratećih drugova, pjevačice Anne Ross i udarača/tenor saksofonista Simona Willescrofta, činilo se da će legendarno Plečnikovo arhitektonsko dostignuće od vreve i grozničave erupcije rasprsnuti u paramparčad. Odmah na početku treba spomenuti da se sva četvorica originalnih članova i dalje mogu pohvaliti mladenačkim izgledom, iako se vidjelo da je LeBon, otkako je skinuo svoju glamuroznu uniformu, posljednjih godina uzgojio pristojan trbuščić. S druge strane, John Taylor na basu i dalje je mršav kao čačkalica, pa ne čudi što je lik Dantea iz popularne japanske serije videoigara »Devil May Cry« baziran na njemu, dok se Nick Rhodes za klavijaturama i dalje ponosi obaveznom frizurom ‘kanarinca’, a žilavi Roger Taylor i dalje jednako zagrijano mlati po bubnjevima kao prije tri desetljeća.
Za početno zagrijavanje odabran je mračni i spori »Before The Rain«, skladba s posljednjeg albuma »All You Need Is Now« tijekom čijeg su izvođenja na ekranu slijedili prizori ruske Oktobarske revolucije. Dugogodišnje privrženike na njihovu radost nisu dugo držali gladnima, jer su već u idućem trenutku zlatnim hitom osamdesetih »Planet Earth« pobrinuli za onu pravu, očekivanu atmosferu, kad je okupljena masa disala kao jedno s članovima benda i njihovim pratećim drugovima. Za još veći delirij potom je pobrinuo odlično izveden »A View To a Kill«, kojeg se većina glazbenih, ali i filmskih ljubitelja od sredine osamdesetih sjeća kao naslovnog standarda posljednjeg Jamesa Bonda s Rogerom Mooreom u glavnoj ulozi. Le Bon je cijelo vrijeme oduševljavao svojim ekspresivnim pjevačkim pristupom i stalno brinuo da publika aktivno sudjeluje. Pomalo grotesktno ispalo je to što je tek iz trećeg pokušaja, nakon dvojice Hrvata, pronašao nekog junaka iz Slovenije, koji je na kraju na pozornici malo djetinjasto nešto deklamirao. Uostalom, to nije bio Le Bonov posljednji ‘zabavljački’ umetak te večeri. Vječni nostalgičari i neizlječivi romantici dodatnu su infuziju novoromantične briljantnosti dobili i kroz odlično izvedene zlatne standarde »The Reflex« i »Hungry Like The Wolf«. Pomalo urnebesan incident dogodio se usred koncerta Nicku Rhodesu, jer je čovjek malo pomiješao redoslijed izvedbi i počeo svirati uvodne taktove evergreena »Save a Prayer«, dok je na redu bila »Girl Panic!« s aktualnog ostvarenja. Le Bon ga je samo čudno pogledao uz riječi »what the hell is goin’ on«, nakon čega su se brzo pribrali i izveli korektnu verziju općenito prilično prosječne skladbe, koju su malo začinile zabavne projekcije glamuroznih manekenki među kojima je bila i Simonova žena Yasmin.
Gospoda iz Duran Duran dakle i dalje se kunu u mjestimice pomalo kičast glam i pomp modnog svijeta, dok su postkoncertne ekscese, ulaskom u zrele godine, kako se čini, ostavili iza sebe. »Save a Prayer«, koji je došao na red odmah poslije, bio je još jedan pobjednički trenutak večeri, koji je mnoge među okupljenima duhom vratio u osamdesete. Ozvučenje je u blizini miksete cijelo vrijeme bilo na pristojnoj, posve solidnoj i zadovoljavajućoj razini, što je za Križanke svakako veliko postignuće. »Come Undone« i »Ordinary World«, jedini Duran Duran hitovi iz devedesetih, podsjetili su nas na »The Wedding Album« (1993), koji je predstavljao rijedak komercijalni uspjeh nakon kraja osamdesetih. Suvereno izvedena »Astronaut« (2004) klasika »(Reach Up For The) Sunrise« također je publiku podsjetila na još jedan od onih rijetkih, spomena vrijednih Duran Duran standarda, nastalih nakon kraja zlatnog razdoblja.
Pompozni »Notorious« također je spadao među bolje izvedene klasike te večeri. Koncert je, kako se i očekivalo, dosegnuo vrhunac uvijek vatrenim standardom »Wild Boys«, u koji su stare lisice na lukav način ubacile glavni motiv klasika Frankie Goes To Hollywood »Relax«, što je na kraju ispalo iznenađujuće dobro. Lijepo je bilo čuti da su Duran Duran odali počast tom kultnom, a danas, osim među šačicom sladokusaca i nostalgičara, gotovo posve zaboravljenom novovalnom sastavu, koji je u karijeri izdao samo dva albuma. Jedina velika zamjerka odnosi se na apsolutno preveć razvučen »Girls On Film« u bisu, koji su sasvim nepotrebno razvukli u plesnu točku za skandiranje publike i dugotrajna predstavljanja članova benda i gostiju. Za konačni trijumf nostalgije za osamdesetima pobrinuo se veliki koncertni finale »Rio«, mega hit od čijeg izlaska ove godine prolazi točno trideset godina. Dok se izvodio, u pozadini su se vrtjele raketne eksplozije i raznolike karnevalske slike, koje su na temperamentan način začinile kraj odlične koncertne večeri.
Nastup novoromantičnih legendi usred Križanki unatoč ne baš obećavajućim očekivanjima uspio je u svakom pogledu i iznenadio čak i najveće skeptike, koji su možda pogrešno zaključili da se legendarni kolektiv za ‘podalpske Balkance’ neće optimalno potruditi i iz sebe iscijediti najbolje. Duran Duran su dakle u svom prvom nastupu pred slovenskom publikom, u kojoj nije manjkalo brojnih hrvatskih i talijanskih privrženika, bili odlično raspoloženi, a onih nekoliko tehničkih pogrešaka koje su se dogodile tijekom nastupa, osobito što se tiče pojedinih vokalnih interpretacija, na kraju su ispale jedva vrijedne spomena. Svi oni koji su najljepše godine svoje mladosti proveli u osamdesetima konačno su doživjeli tako dugo iščekivano prvorazredno druženje s jednim od svojih glavnih glazbenih heroja, koji su ih još jednom podsjetili na neka puno nevinija, davno minula vremena.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Before the Rain
2. Planet Earth
3. A View to a Kill
4. All You Need Is Now
5. The Reflex
6. Come Undone
7. Safe (In the Heat of the Moment)
8. Girl Panic!
9. Save a Prayer
10. Notorious
11. White Lines
12. Ordinary World
13. Hungry Like the Wolf
14. (Reach Up for the) Sunrise
15. Wild Boys / Relax / Wild Boys
—bis—
16. Girls on Film
17. Rio
