Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Sabbath
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1975
Trajanje: 43:44
Ocjena: 5/5
Na prijelazu u sedamdesete Black Sabbath bili su na kreativnom i komercijalnom vrhuncu, stvari su se u umjetničkom smislu neprestano penjale po krivulji i napravili su većinu najboljih djela svoje karijere. »Sabotage« bio im je šesti studijski album, koji je nakon neuspjelog pokušaja snimanja u Americi ponovno nastao na domaćem engleskom tlu, gdje je starinski ambijent Morgan Studios odigrao važnu ulogu u njegovoj naravi i strukturi. Ovaj put članovi benda imali su posve jasnu viziju zvukovnog smjera, pa su se na »Sabotage« kroz veću infuziju udarnih pasaža htjeli odmaknuti od progresivnorockovskih tendencija sjajnog prethodnika »Sabbath Bloody Sabbath« (1973).
Prema Iommijevim riječima mogli su nastaviti razvijati tehničnost kroz opsežnu uporabu orkestracije, no prije svega su htjeli napraviti tvrđi, rockerski obojen album. Na »Sabotage« doduše nisu koristili usluge gostujućeg klavijaturista, ali unatoč jasno sirovijoj naravi pojedinih djela ne manjka simfonijskih aranžmana i eksperimentalnih trenutaka, jer su se ovaj put baš svi članovi benda okušali u ulozi klavijaturista. Zloglasni pjevač Ozzy Osbourne zabavljao se sintisajzerom, što je jedva zamisliti, veliki gitarski inovator Tony Iommi ponovno se okušao na orguljama, sintisajzeru i klaviru, basistički čarobnjak Geezer Butler našao se za ‘tipičnim’ prog rock instrumentom melotronom, a čak je i bubnjar Bill Ward ‘svirao’ klavir na 31 sekundu dugoj skrivenoj skladbi »Blow On a Jug«, koja se nalazi na kraju »The Writ«.
»Sabotage« cijelo vrijeme uspješno plovi između tvrdih standarda poput »Hole In the Sky« i »Symptom of The Universe« te mekših, eksperimentalnije usmjerenih dosega predvođenih skladbama »Supertzar« i »Am I Going Insane (Radio)«, što je svojevrsni logičan stilski nastavak prethodnog albuma. Taj se smjer Black Sabbathu u svakom pogledu bogato isplatio, jer »Sabotage« spada među najbolja ostvarenja njihove duge karijere.
Čudnovato-komična naslovnica plod je bizarne modne propasti koja se dogodila tijekom fotografiranja i zorno svjedoči zašto ih brojni takozvani glazbeni kritičari, koji su više držali do vanjskog izgleda nego do glazbenog sadržaja, ni tada nisu shvaćali ozbiljno. Najviše se svakako ističe Bill Ward u crvenim tajicama svoje žene i Ozzyjevim gaćama, da bi lakše prikrio svoju muškost, dok su gotovo jednako smiješni Ozzy u kimonu s izgledom zapadnoeuropskog gaya usred Tokija te Geezer sa štapom za hodanje i hlačama do gležnjeva. Iommi u bijeloj košulji i trapericama ispao je daleko najviše ‘normalan’. Naravno, sva četvorica bili su okićeni velikim križevima, što je još pojačalo okultnu auru koja je Black Sabbath pratila od početaka. Pa, okultne atmosfere ni ovaj put nije nedostajalo na pojedinim ostvarenjima, dok se Geezerovi tekstovi ponovno dotiču mističnih vizija, shizofrenije i društvenih nevolja, dakle gotovo karakterističnih teškometalnih tematika.
Album je nabijen brojnim trenucima u kojima članovi benda u eksperimentalnosti i inovativnosti nadmašuju sami sebe. Uvodna klasika »Hole in the Sky« revolucionarni je teškometalni razarač prve lige, u kojem Iommijev gitarski riff para zrak poput usijanog noža, dok Ozzy vrišti kao da ga za stražnjicu grize stotine šišmiša. Uz svu udarnost, čemu uvelike pridonose Wardovi gusto posijani bubnjarski kroševi, još uvijek je prisutna prava mjera ritmičke suptilnosti na račun Geezerovih melodičnih basovskih linija. Brojne mlađe generacije ovu su klasiku prvi put upoznale tek kao obradu u režiji Metallice, što je svakako bolje nego nikad. Nakon uvodne kataklizme slijedi nagli prijelaz u manje od minute dugi »Don’t Start (Too Late)«, pomalo pastoralno obojeno ostvarenje sa zanimljivim akustičnim gitarskim finesama. Teškorockerska klasika »Symptom of the Universe« zacijelo je najudarnija skladba cijele Ozzyjeve ere, koja je svojim otvoreno brutalnim gitarskim riffom i staccato ritmom ključno utjecala na razvoj takozvanog thrash metala. Ozzy, uvijek raspoložen za raznovrsne lumparije, ponovno puca od nakupljenog bijesa. Geezerov tekst se inače odnosi na njegove snove povezane sa stvoriteljem i nastankom svemira te sadrži i određene mitološke reference. Udarnom uvodnom dijelu slijedi nešto smireniji i akustično usmjeren drugi dio, koji stvari na kraju dovodi u znatno suptilnije vode.
Gotovo deset minuta dugi »Megalomania« jedno je od najeksperimentalnijih, ali i najkompleksnijih ostvarenja u njihovoj karijeri, s Ozzyjem u vokalnoj ulozi potpunog shizofreničara, što odlično odgovara naslovu i tekstu ove kompozicije, koja se više puta, unatoč spretno uklopljenim akustičnim finesama i simfonijski obojenim aranžmanima, pretvori u brutalni kaos s punokrvnim gitarskim riffom i tutnjavim ritmom. Ovo posebno vrijedi za njezin melotronom začinjen završetak. »Thrill Of It All« obdaren je udarno-inovativnim gitarskim riffom te klasičnim Sabbathovim ‘doom & gloom’ kotrljajućim, sporim ritmom, što znači da je riječ o posve reprezentativnom djelu koje odlično hvata mračnu auru benda. Prijelaz u instrumentalnu sekciju sa živahnim umetcima na sintisajzerskim teksturama briljantno je izveden. Tekst, kao što je to često kod ‘bogohulnika’ Geezera, sadrži brojne za religiozne glave neugodne reference.
Mistično-pompozni »Supertzar«, koji zvuči kao glazbena podloga za filmsku interpretaciju Danteova pakla i čistilišta, također je jedan od najneobičnijih eksperimenata njihove karijere, s epskim zborskim vokalnim harmonijama i orkestralnim aranžmanima u režiji producenta i aranžera Willa Malonea kroz koje se šeću Iommijeve razdražene gitarske fraze. Ovo ezoterično obojeno djelo s izvanrednom atmosferom još jednom svjedoči da je pogled članova benda često rado zalazio izvan očekivanih teškorockerskih okvira.
Ništa manje zanimljivo ostvarenje je »Am I Going Insane (Radio)«, koje je bilo svojevrsna uvertira u Ozzyjevu samostalnu karijeru i nepredvidivog pjevača hvata u njegovoj najšizoidnijoj fazi, kad se paranoični vokal odlično uskladi s tekstom o ludilu uz pratnju stupnjevanog ritma i usijanih gitarskih pasaža. Uz završni izluđeni smijeh doista nije teško zamisliti Ozzyja u luđačkoj košulji usred obložene sobe. Završna eksperimentalna poslastica »The Writ« otvara se zveckavom basovskom linijom koju probija nagla eksplozija teškog gitarskog riffa i Ozzyjevo osvetoljubivo raspoloženo pjevanje. Atmosfera je ponovno izuzetno intenzivna, dok tekst pluta između okultizma i sociološke kritike. Tu si priušte niz suzdržanih, ali zanimljivih instrumentalnih umetaka uz uporabu ugodnih akustičnih gitarskih finesa i nježno polaganje sintisajzerskih tekstura. Kratki skriveni bonus dodatak naslovljen »Blow On a Jug« potpuna je zafrkancija u Ozzyjevoj i Billovoj režiji, koja je u studiju najvjerojatnije dodana nakon intenzivnog opijanja.
»Sabotage« je remek-djelo teškog rocka s naglašenim eksperimentalnim faktorom i još jedan sjajan dokument zlatne ere glazbene inovativnosti, kad su se Black Sabbath nalazili na vrhuncu svojih stvaralačkih moći. Nažalost, u sljedećim godinama Ozzyjevi problemi s opojnim tvarima polako su počeli uzimati svoj danak na njihovom stvaralačkom procesu te koncertnim nastupima, a kraj klasičnih Black Sabbath više nije bio daleko.
Postava
Ozzy Osbourne – vokal, sintisajzer
Tony Iommi – gitara, klavir, sintisajzer, orgulje
Terry “Geezer” Butler – bas-gitara, melotron
Bill Ward – bubnjevi, klavir na “Blow On A Jug”
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Will Malone – aranžmani za engleski komorni zbor
Produkcija
Black Sabbath i Mike Butcher
Popis skladbi
1. Hole In The Sky
2. Don’t Start (Too Late)
3. Symptom Of The Universe
4. Megalomania
5. Thrill Of It All
6. Supertzar
7. Am I Going Insane (Radio)
8. The Writ
