Frames

Kamo u današnjem vremenu, prepunom i zasićenom inventivnom logikom progresije i vječnog kretanja, može zalutati rekonceptualizacija glazbenih okvira? U oceanu zvukova i slika imaginarij je teško dopunjavati a da dopunjavanje ne zazvuči kičasto, suvišno i izopačeno do te mjere da crvena nit takvog zadiranja u napredno postane nalik laboratorijskom eksperimentu i tek teško udahne punim plućima. Sličnim se dilemama može baviti svatko tko glazbenom stvaralaštvu pristupa iz kuta logične kontemplacije i zaboravi na iskonsku intuitivnost, zbog koje plamen evolucijskog napretka u tijelu rocka i danas, nakon više od pola stoljeća inertnog razvoja od prvih trzaja rađanja, gori mladenačkom energijom i elanom. Dio te glazbene evolucije nedvojbeno su i momci iz Manchestera – novodobno etiketirani progresivci Oceansize, koji su nizu od dva dosadašnja dugometražna proizvoda, prvijencu Effloresce i albumu Everyone Into Position, dodali treću ploču sa značajnim naslovom – Frames, ili po naški okviri. A gdje se nalazi inventivnost u DNK križanju utjecaja poput Pink Floyd, Mogwai i My Bloody Valentine? U tome što neopterećeno lebde nad maglicama kaspijskog mora svoje podsvijesti i jednako verističnno zvuče u fazi tišine, nježne akustike kao i u fazi implozija trenutka, koji sve više nalikuje rođenju supernova. Ne ide bez poetike nastajanja, a lavovski dio tendenciozne vehementnosti rezultat je međuljudske kemije, dok duboku mehaniku fragmentarnih komadića glazbenog itinerarija u kohezivnu masu jedinstva povezuju poruke zamotane u prikrivene slojeve vokalnog ekskurza suzdržanog frontmena, pjevača Mikea Vennarta. Spoj utjecaja pod kojima su se glazbeno razvijali Mike Vennart, gitarist, vokalist i glavni tekstopisac, gitarist i vokalist Steve Durose, treći gitarist i klavijaturistički rapsod, koji niže zvučne slike u zajedničku bajku, Gambler, basist i drugi klavijaturist Steve Hodson te bubnjar Mark Heron, lako je označiti kao konceptualizirani purizam samosvojnog ritma i melodike, koja je u svojoj srži već čuvena, ali nikako ustajala.

Tom načelu slijedi i nova ploča Frames, koja, slično prethodnicima, nadograđuje zvučnu kulisu post-Radioheadovskog svijeta, u koji su svoje čelične prste vješto utkali i Tool, Porcupine Tree, A Perfect Circle te deseci glazbenih eksperimentatora, zahvaljujući kojima je alternativa postala mainstream, a progresija prirodno stanje umjetničkog duha. Album se otvara kristalnim ponavljanjem minimalističkog četverotonskog rifa. ‘Commemorative____T-Shirt’ je uređena cjelina istodobnog supostojanja melodije i ritma, koja svoju energičnost crpi iz nizanja zvučnih klastera. Prvi je dojam da podsjeća na A Perfect Circle i samo čekaš trenutak u kojem će iz zvučnika zapuhnuti Maynardovi vokali. Umjesto toga, nakon više od tri minute javlja se meditativni Vennartov vokal, kojeg ništa ne može smesti u njegovu letu po orbitalama nad prostranstvima prikrivene ironije i intelektualizma. Među sinapsama tvojih polijenih mozgova. Izlijevanje emotivnog balasta kontrolirano je i stupnjevano na način na koji je refren tek nastavak toka misli kitice. San je jedinstvena cjelina koja se nadovezuje na trenutke prije. Važno je samo stanje postajanja, a ne gdje si krenuo. Oceansize su u tom elementarnom posezanju za beskonačnošću zaboravili vrijeme i prostor. Kreiraju svoj svijet i vrijeme, koji su prostrani poput oceana, ispod kojeg grgolje magmatski izbacivači lave, vulkani strasti, koja je zakrivena i prikrivena. Riječ je o igri s ušima i umom, a u trenutku predaje uključen si u lanac beskonačnog toka misli. Slušatelj postaje dio kulise i dio igre koju postavljaju artisti, kreatori svog imaginarnog svijeta. Treba samo zatvoriti oči i otvoriti uši. Iako ne znaš kamo put vodi, to te ne opterećuje, jer zaboraviš i ulaznu točku. ‘Unfamiliar’ je konglomeratno spajanje koje se nastavlja kao beskonačna nit. Početak je tek nastavak. Nema parola. Riječ je o neprekinutoj cjelini kristalne hladnoće i užarene topline utješnog “Ne brini. Ostavi brige iza sebe…”. ‘Trail Of Fire’ logičan je korak u nizu epohalnog razdvajanja uma, intuitivnosti i prelaska u polustanje između sna i budnosti. Hipnotični ritam udaranja klavirskih čekića o žice te širenje cjeline bubnjevima, vokalima i postupnim raspirivanjem svilenih niti dočarava fraktalne slike plavih, zelenih, žutih i crvenih plamenova, što tinjaju pod slojevima suzdržane senzualnosti. Igra prirode i kontrola nekontroliranog. ‘Savant’ se uvlači u cjelinu poput sjene, koja ipak ne zamagljuje viziju. Riječ je o sadržajnoj nadogradnji i koraku naprijed od otvorenih horizonata stupnjevane geneze. Predivan splet instrumentalija počinje orguljaškim stupnjevanjem katarzičnog. Jesi li doživio umnu erekciju? Oceansize su majstori nizanja klišejskih slika koje nadrastaju prolaznost. Porcupinovski ‘Only Twin’ ne zasljepljuje lažnim odijevanjem u tuđe perje. Biće koje je procvalo astralno je i ima zamagljene rubove, a posjeduje stihijsku ljepotu i magnetizam iskrenosti. Nestajanje je dio tog postojanja i bogovi su se ovaj put odlučili pustiti suzu truda nad gotovo posušenim virom života te mu uliti nove vode epskog višeglasja. Tom načelu slijedi i ‘An Old Friend Of Christies’, koji je rustikalni dio ploče. Akustika i orgulje dočaravaju sakralnu dimenziju u hramu duhovnog smirenja. Kao da klizimo u stanje blage postapokaliptičnosti, kojom vladaju Red Sparowes. Kaotični rez brutalnosti prekida crvenu nit usnulih slika i dočarava paklenu stranu uzburkanog mora. ‘Sleeping Dogs And Dead Lions’ trenutak je bujnog pesimizma. Magmatske erupcije probile su se na površinu i sanjivi krajolik odjenule u pepeo ludosti. Da pretposljednje djelo ima smisla i ne pokvari cjelinu, pobrinulo se posljednje djelo. Minimalizam je opcija za koju se odlučuju Oceansize. ‘The Frame’ je sigurna luka koja zaokružuje cjelinu ponavljanjem uzorka utkanog u sve slojeve albuma. Nakon divlje vožnje kroz nepoznato stižeš na obalu novog svijeta. Može te i naplaviti na nju, a ako već nije riječ o izumljivanju novog svijeta, Oceansize su te barem komplementarno ispunili i stavili točku na i svojem ovogodišnjem glazbenom ekskurzu. Odisej je stigao u Itaku. Ep je dobio časno završno djelo, a slušatelji koji su ovaj izazov koncentraciji slušali otvorena duha mogu samo s radoznalošću spekulirati kamo bi još mogli zakoračiti na idućem putovanju kroz poluspoznato.

Nedvojbeno je u slučaju fenomena Oceansize riječ o spletu vizije koja nastaje iz trenutka u trenutak. Planetarna konstelacija albuma Frames tek je treći trenutak kreativne groznice kvinteta iz Manchestera, koji nedvojbeno zaslužuje ukrasiti se imenom Oceansize. Nadrasli su život i izdržali test vremena. Nisu izumljivali toplu vodu, ali i ovaj put je riječ o uspjelom eksperimentu i još jednom biseru ocijenjenom desetkom u nizu dragog i poludragog kamenja suvremene progresivne rockerske glazbe. Dovoljno uvjerljiv da će i u budućnosti doživjeti ponovljena preslušavanja, a dečki nakon orkestralnog i sadržajnog zadovoljenja zaslužuju više od samo stajaćih ovacija.