Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Korn
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 2007
Na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine 20. stoljeća Korn su bili kamen temeljac novog žanra, koji se u prekooceanskom carstvu buke tek počeo konstituirati. Bili su nešto svježe i što nikad prije nije bilo čuveno, a peterac iz Bakersfielda odmah je osvojio srca masa gladnih nečeg novog. Od tada je proteklo dosta vode, a nakon izvrsnih albuma uslijedile su godine neuspjeha, komercijalizacije i razvodnjenosti cijele srži sadržaja, odlasci važnih članova sastava te glasna medijska blaćenja, nakon kojih su dolazile salve uvjeravanja da će svaki sljedeći proizvod biti povratak korijenima. Sad su ušli u srednje godine, a kriza starenja na osmom neimenovanom albumu truje i mami ih natrag u bezdane tame, iz kojih su nakratko prešli u nešto svjetlije sfere akustičnog hodočašća. MTV Unplugged bio je tek ekskurz i u želji da opet stvore nešto ključno morali su se, nakon što je Brian “Head” Welch napustio tabor prije nekoliko godina, suočiti i s odlaskom bubnjara Davida Silverije. Brod je počeo ozbiljno tonuti, a iz tabora Korna čuli su se samo povici da to ne znači kraj, nego da je riječ tek o blagim promjenama. Krajem srpnja tako dočekujemo izlazak osmog čuda bez imena i sve rečeno pokazuje se lažnim.
Nakon neuspješno započete suradnje s producentom Matrixom, koji je počeo snimati album, odlučili su ugasli magmu u središtu svog svemira potpaliti s Atticusom, a prste nad “veleumom” tisućljeća zadržala je i preostala trojka izvornih članova. Prazninu za bubnjevima puni sam Jonathan Davis, a u pomoć uskaču još i Bad Religionovac Brooks Wakerman te Terry Bozzio. Traženje tla pod nogama ili posljednji zamasi utapajućeg se kadavera?
Već nakon prvog slušanja postaje jasno da su Korn postali zarobljenici vlastite forme i praznog natezanja, koje je pritom strašno, jezivo i mračno. Iz zvučnika pušu beznađe i ludilo. Karneval bizarnih figura zavrti se u plesu ludila i kataklizme implozivnog urušavanja svega što su do sada gradili. ‘Intro’ je klIšejski izljev najdublje patetike i cirkus najavljuje nastavak fiaksalne politike samouništenja. Fanfare gnojenja trube dalje! ‘Starting Over’ dokaz je da Davis radije nego izlijevanju esencije pribjegava otrcanim frazama i nisko hrapavom brundanju. Sustav cjeline diše na umjetna plućа. Srce je elektronski hladno i nezemaljsko. Šira slika lirskog ispovijedanja i kritike postala je agonično zadavanje rana još ne posve zacijeljenom samopouzdanju. Davis se razgrne na pladnju te secira spoznaje o svojim prošlim bitkama s alkoholnom ovisnošću, ovisnošću o drogama te ispovijeda kako ga je iz ravnoteže izbacilo gotovo koban trovanje krvi. Izravan tempo rockerske težine ustupa mjesto očekivanom, a prostor pred zastorom devijantnog prepušta gotovo psihodeličnosti elektronske protkanosti i bojanju minimalističkom pompoznosti. Kisične su maske pokvarile moždane centre za logičnost i erupcije bijesa. Korn postaju dance fenomen. Ezoterika i čudaštvo glavna su vodilja. Uskrsnuće od mrtvih ovdje opjevava organon dušebrižniške etike. Vrijeme istječe. Treba nešto poduzeti.
O teškom rastanku i gubitku središta srčanosti Davis je o prošlosti već propovijedao. Ovaj put ‘Bitch We Got A Problem’ zvuči manje nabrijano. Bliže je štanci i mlitavom oponašanju onoga što bi Korn zaista trebali biti. Kopija originala prevladava nad cijelom slikom. Malo nas probudi Munkyjevo soliranje, koje podsjeća na nešto što bismo prije očekivali kod NIN. S tom razlikom što su Korn industrijskog šunda još nevični i svega je pomalo previše. Nedostaje samo bitno – poruka i sadržaj.
‘Evolution’ je, kako i priliči glavnom i do sada jedinom hitu ploče, prilično savršeniji. Na neki otrcan i grotesktan način. Kako se za novodobne ekologe i pristoji, Davis je tijekom pisanja ove skladbe imao pred očima crne scenarije iz kataklizmičnih najava nobelovca i donedavnog kandidata za predsjednika SAD-a, Ala Gorea. Dakle, treba govoriti i o klimatskim promjenama. Davis doduše uvjerava da se nije spuštao na razinu političkog gnojenja. Radije je riječ o izravnom preispitivanju kakav je svijet koji kao ostavštinu uništenja i otrovnog uništavanja još posljednjih zakrpa zdravog planeta ostavljamo potomcima. ‘Hold On’ najavljuje nešto već čuveno iz kornovske prošlosti.
Prilično novodobnije kornovski zvuči meni najdraža skladba s albuma – ‘Kiss’, koja u cjelinu udahnjuje klavijature što parају tipični Korn groove poput skalpelnog reza stručnjaka za kozmetičku kirurgiju. Korn su postali žrtve onoga što su nekoć poricali. Gotovo beatlesovski zvučeći melotron. ‘Strawberry Fields’ su automatski prizvana slika. Upravo slatkasta baroknost trenutka iskazane krhkosti daje protutežu umjetnom natezanju. Interpretacija Davisa i družine je potresna i puna boli. Pomiču se u maglu zamračenih dijelova depresije. Padaju u trans i daruju nešto iskreno novodobno svoje. ‘Kiss’ spaja i stvara posve nove pejzaže, koji su do sada, sa strane Korna, bili brižno čuvana tajna.
‘Do What They Say’ nastavlja s ciklusom razočaranja. Logika vječnog nametanja nečega neukusnog smeta. Toliko da nakon uvodnog brujanja klavira i hladnih udaraca po željezariji dobijete ideju da je vrijeme da Marilyn Manson i Jonathan Davis snime ploču božićnih dueta, jer klIšeje ćete teško preslušati, a ako već hoće muzti novčiće, neka barem malo više začine svoju glazbenu svakodnevicu blagdanskim ugođajem.
Zato vas na naoštrene kolce pustoši nabijaju u nastavku dramoleta – ‘Ever Be’ težak je poput desetotonskog bloka granita. I poput jednako teške gomile gnoja zatrpava vas već od prvih uvodnih stihova do velikog finala do te mjere da od vas ostane bore malo. Refren je predvidljiv. Neću poricati da ne pali, ali vas nekako baci u stanje depresije kad shvatite da Korn ne namjeravaju otvoriti sve ventile. Sve da se napuni minutaža, zar ne?
‘Love And Luxury’ je humorna štanca koja zvuči otprilike kao da brenkate po gumici iz gaćica i poplesujete na dubokoumne izljeve ispoliranog bijesa zbog Headova odlaska. Brian Head Welch otišao je, a Davis se osjeća ugroženo kao da bi itko htio kovati svoju slavu na njegov račun. Head je susreo Isusa i otišao. Tada su Korn ostali bez glavnog izvora inspiracije i istinski teške i duboke glazbe. Head izdaje knjigu u kojoj, po mišljenju bivših kamerada, nekorektno blati one koji su mu davali kruh i sklonište. KlIšejski? Nedoživljeno i juvenilno? Davis mu u tome ne zaostaje ni za pedalj. Znate već: pametniji valjda popušta …
‘Innocent Bytander’ je klasično novodobno naklapanje Korna, koji se ovaj put mogu pohvaliti čak s nekoliko album fillera. “Enough’s enough!” viče Davis i mi mu možemo samo potvrditi. Glazbi koja je nekoć izazivala duhovnu erekciju sad je po novome potrebno dodati još šaku apaurina i viagre i rezultat će možda biti tu! ‘Killing’ se muči i uz sebe zbog neuvjerljive strukture muči i nas, slučajne prolaznike. Skladba se u izvorniku zvala ‘Trained Response’. Riff je po riječima članova težak kao planina Jahorina, ali više od činjenice da imate pred sobom još jednu umjetnu tvorevinu privlači činjenica da je ono struganje žica koje zvuči najmanje umjetno plod Davisova umešavanja u zvučnu cjelinu s još jednom gitarom. Kod Pearl Jama me Vedder ne smeta kad poseže za gitarom, a kod Korna stvar zvuči prilično smiješno!
‘Hushabye’ je još jedan od ljepših trenutaka pjevne melodike i uši gotovo odmorite na stihovima u kojima Davis shvaća da je riječ o krađi dragocjenog vremena. Munky poseže za mandolinom i u duhu Mediterana uspavljuje vas do te mjere da vas udarac batom po glavi ne smeta previše. Nakon brojalica s prve ploče slijede uspavanke koje su uspavanu i ostarjelu zvijer dovele do velikog finala. ‘I Will Protect You’ zaključuje ciklus u cjelinu primjerenu ovom albumu. Davis je posegnuo za gajdama i zasitio ih efektima. Gotovo se uvjerite da put do kraja nije bio ni tako dušomoran i naporan. A u zappovskoj maniri Bozzijeva bubnjanja careva nova odjeća postaje prozirna na uvid cijelom stvorenju. Siromašne krpice prekrivaju inače prilično ogoljelo staračko tijelo. Vrijeme je za odmor. Vrijeme je za priznanje poraza.
Nakon tri četvrt sata duge litanije prividnog diskurza praznine čovjek se doista zasiti Davisove poetizacije svijeta u maniri “It’s a sickness in the gene pool”. Prozna cjelina raspršila se poput mjehurića od sapunice, a šira, po riječima Korna preko svih dosadašnjih granica seg(a)juća forma izopačeno se raspršila u velikom raspršivanju ideala. Preko pojedinačne pliće seže šira sjena djela kao cjeline. Nema olakšavajućih okolnosti ni jednostavno pamtljivih riffova. Nema sekcijski dorađenih skladbi. Postoji pak nedvojbeno jasna poruka atmosferičnosti i zvuka iznad skladbi. Korn su si iskovali soundtrack propadanja i pražnjenja i labudju pjesmu vrte na vlastitu pogrebu. Žalitelja tragične sudbine nekoć obećavajućeg benda pak je s albuma na album manje.
Postava
Jonathan Davis – vokal, gitara, elektrificirane gajde, bubnjevi (“Love and Luxury”, “Bitch We Got a Problem”, te dodatni bubnjevi na “Kiss” and “Hushabye”)
James “Munky” Shaffer – (7-žičana, 8-žičana) gitara, mandolina, lap steel gitara
Reginald “Fieldy” Arvizu – 5-žičani i 15-žičani bas
Terry Bozzio – bubnjevi i udaraljke
Brooks Wackerman – bubnjevi i udaraljke
Zac Baird – klavijature, orgulje, synthesizer, dodatni instrumenti
Produkcija
Korn & Atticus Ross & Matrix
Popis skladbi
1. Intro
2. Starting Over
3. Bitch We Got a Problem
4. Evolution
5. Hold On
6. Kiss
7. Do What They Say
8. Ever Be
9. Love and Luxury
10. Innocent Bystander
11. Killing
12. Hushabye
13. I Will Protect You
TRAJANJE ALBUMA: 48:47
