Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1969
Ocjena: 4/5
Prve godine nakon odlaska “ludog dijamanta” Syda Barretta bile su za Pink Floyd nedvojbeno iznimno turbulentno razdoblje s neprestanim opsežnim studijskim i koncertnim eksperimentiranjem, koje je uključivalo traženje odgovarajuće, nove zvučne definicije koja bi konačno presjekla sa Sydovim psihodelično-space rock naslijeđem i predstavila ih kao bend s potpuno prepoznatljivom vlastitom glazbenom vizijom i zvukom. Psihodelična šezdesete polako su se približavale svom epilogu, temelji progresivnog rocka već su bili postavljeni, ali jedni od glavnih utemeljitelja svih eksperimentalnih oblika rock glazbe i dalje su se hvatali ukoštac s manjom krizom zvukovnog identiteta.
Na oba prethodna albuma, “A Saucerful Of Secrets” (1968) i “More” (1969), uspjelo im je predstaviti talente Sydova nasljednika, gitarista i glavnog pjevača Davida Gilmoura, koji je uz basista/pjevača Rogera Watersa postupno postao jedan od dvaju ključnih kreativnih nositelja sastava u kojem su tada još uvijek vladali razmjerno demokratski procesi, iako su već tada bili poznati po tome da svaki član u studiju snima zasebno. Oba spomenuta albuma bila su vrhunski uradci psihodeličnog/ranog progresivnog rocka. Pink Floyd su ipak i dalje ostajali kultni, ali relativno opskurni bend, bez primjetnijih komercijalnih uspjeha u inozemstvu, ako se ne uzme u obzir uspjeh njihovih prvih singlova iz Sydova razdoblja. Unatoč tome nipošto se nisu namjeravali odreći neprestanog eksperimentiranja, koje obično nije imalo puno veze s melodičnim i brzo dostupnim oblicima rock glazbe.
Dvostruki album “Ummagumma” bio je bez sumnje najeksperimentalniji, najopskurniji i najavangardniji projekt u njihovoj povijesti. U svom studijskom dijelu bio je nepredvidiva mješavina svih dotadašnjih psihodeličnih eksperimenata, potpuno spontane avangarde i pojedinačnih instrumentalnih talenata članova sastava. Za to izdanje Pink Floyd odlučili su se objaviti ga u obliku dvostrukog projekta podijeljenog na koncertni i studijski dio. Za ono je vrijeme to bio bez sumnje vrlo originalan potez, a istodobno je jamčio siguran uspjeh, jer su svi oni koji se nikako nisu mogli probiti kroz zahtjevni studijski dio našli zadovoljštinu u koncertnim snimkama.
Koncertni dio albuma, koji ujedno predstavlja i prvi dio projekta “Ummagumma”, puno je pristupačniji od studijskog. Zapravo je riječ o njihovu prvom koncertnom albumu, dragocjenom dokumentu tog ranog psihodeličnog razdoblja sastava, koje je upravo tu doživjelo svoj vrhunac. Snimke potječu s nastupa 1969. u Birminghamu i Manchesteru. Među izvedbama uglavnom prevladavaju njihove omiljene space rock stvari iz ranih dana. Na prvom je mjestu uvijek popularna “Astronomy Domine”, jedina izvedba iz Sydova razdoblja (“Interstellar Overdrive”, koju su tada također izvodili, odlučili su iz nedovoljno jasnih razloga izostaviti). Ta se izvedba primjetno razlikovala od Sydova originala jer je uključivala Gilmourov i Wrightov vokal, a prvi se stih tu ponavljao dvaput. Instrumentalna sekcija također je bila proširena, a prije izlaza u završni dio sadržavala je i dulji Wrightov solo na orguljama. Tu se našla i izvrsna izvedba “Careful With That Axe, Eugene”, zanimljive progresivnorockerske instrumentalne skladbe čija je studijska verzija prvi put izašla na kompilaciji “Relics” (1971). Svojim dramatičnim zvukovima orgulja, jednostavnom linijom bas gitare i Watersovim vrištanjem (potonje je postalo njegov prepoznatljiv element na nekim kasnijim floydovskim stvarima) postupno stvara napetu atmosferu, koja se održi i kad se izvedba razvije u dulji instrumentalni jam. Space rock eksperiment “Set The Controls For The Heart Of The Sun” bio je još jedna od tada obveznih koncertnih izvedbi. Ta je verzija bila primjetno razvučena i donosila je nešto više dinamike, osobito kad je riječ o uporabi elektroničkih efekata, a atmosfera je zvučala i primjetno orijentalnije. Završna izvedba avangardnog remek-djela “A Saucerful of Secrets” također se primjetno razlikovala od svoje studijske verzije. Zvukove činela u uvodnoj sekciji zamijenio je bas, ima i više dionica na orguljama te bogatiji završni dio u kojem se postupno, na dramatičan način, uključuju svi instrumenti. Tu je izvrsnu verziju publika primjereno nagradila gromoglasnim pljeskom. Do njihova prvog službenog koncertnog albuma “Delicate Sound Of Thunder” (1988) moralo je proći gotovo dvadeset godina, što se čini naprosto nevjerojatnim. Još čudnije djeluje to da, ako ne računam “Is There Anybody Out There” (2000), taj koncertni dio “Ummagumme” (za sada) ostaje njihova jedina službena koncertna snimka iz Watersova razdoblja.
Studijski odnosno drugi dio albuma bio je izlet u potpuno spontane, iznimno eksperimentalne solo uratke sva četiri člana, a njega bi se najlakše moglo opisati i prijevodom riječi “Ummagumma”, koja je engleski slengovski izraz za seksualne rekreativne aktivnosti. Točno tako zvuči i većina tih kompozicija, koje su zacijelo nastale pod djelovanjem najrazličitijih psihoaktivnih tvari (onih lakših, bez sumnje), iako za to nikad nije bilo nikakvih potvrda od strane članova sastava (a nikad ih ni neće biti). Većina slušatelja koji poznaju samo kasnije, radiju prilagođene uratke ovog benda, taj bi studijski dio zasigurno već nakon prvog slušanja označila kao nešto potpuno neprobavljivo, no glazbeni gurmani brzo će otkriti njegove brojne skrivene čari, koje se kriju ponajprije u pojedinim visokonapetim atmosferičnim trenucima unutar pojedinih potpuno spontanih sekcija. Podijeljene su na četiri dijela, pri čemu je svaki član sastava u njima dobio prostor za predstavljanje vlastitih kompozicija. Ne treba zanemariti ni izvrstan, potpuno unikatan, psihodelično obojen omot dugogodišnjeg floydovskog suradnika Storma Thorgersona, koji prikazuje prostorno izmjenjivanje rasporeda članova sastava, sve dok slika u portretu ne postane posve sitna i nerazaznatljiva. Lijevo uz stolicu može se vidjeti i ploču s glazbom iz filma “Gigi”.
Prvi je svoje eksperimentalne simfonijske vizije predstavio klavijaturist Rick Wright suitom “Sysyphus”, avangardnom četverodijelnom suitom o tragičnom liku iz grčke mitologije koji je osuđen da u podzemlju zauvijek kotrlja stijenu na vrh brda, ali svaki put kad sa stijenom stigne na vrh, ona pada niz brdo (i tako uvijek iznova, bez kraja i konca). Riječ je o iznimno eksperimentalnom i psihodeličnom uratku u kojem Wright izmjenjivanjem simfonijskih aranžmana na klaviru, orguljama i melotronu stvara iznimno raznolike atmosfere. Atmosfera u prvoj sekciji, u kojoj prevladavaju dramatični zvukovi melotrona i orgulja, iznimno je mračna i na dobar način dočarava lik vječnog kažnjenika koji u Hadu mora podnositi paklene muke. Drugi dio, u kojem prevladava nježna melodija na klaviru, znatno je suptilniji. Već pri kraju druge sekcije nastupa opsežna kakofonija s dodatnim avangardnim udaraljkaškim umecima na Masonovim timpanima, otkačenim efektima koji podsjećaju na vrištanje majmuna i Watersovim neartikuliranim ukrasima na basu. Završna, četvrta sekcija zbog tamnih orkestralnih zavjesa na melotronu pomalo podsjeća na neke rane stvari sastava King Crimson, iako međuzvukovi orgulja i efekti nalik oglašavanju ptica pomalo smiruju mračnu atmosferu. Unatoč tome, završni kakofonični zvukovi orgulja i zveckajućih efekata iznimno su srhljivi i potpuno opskurno psihodelični. Sa “Sysyphus” se Wright na albumu ponovno predstavio ne samo kao izvrstan klavijaturist nego i kao iznimni majstor raznolikih atmosfera i tvorac jednog od boljih dijelova ovog albuma. Mračna i napeta, mjestimice čak pomalo epska atmosfera koja oživljava tragični lik Sizifa ono je što ovu potpuno spontanu avangardnu kompoziciju čini tako privlačnom.
Slijedi Watersova solo točka s “Grantchester Meadows”, ugodnom pastoralnom psihodeličnom folk baladom s njegovim pjevanjem i sviranjem akustične gitare. Povremeno se preko posebno snimljenih efekata kroz cijelu skladbu čuje cvrkut ptica, koji stvara dojam kao da je skladba snimljena negdje usred livade. Usred skladbe može se čuti i oglašavanje i let neke previše napete guske. Watersov tekst opisuje pastoralnu idilu tipičnog engleskog sela Grantchester, rodnog mjesta Watersova kasnijeg “najboljeg prijatelja” Davida Gilmoura. Nakon mračnog “Sysyphus” to je bio više nego dobrodošao i opuštajući trenutak albuma, iako ne spada među one Pink Floyd klasike koji se slušatelju zauvijek urežu u srce. Ta je folk balada inače bila tipična za tadašnji Watersov stil pisanja glazbe, što se kasnije vidjelo i na njegovu solo prvijencu “Music From The Body” (1970) te na “If” s idućeg Pink Floyd albuma “Atom Heart Mother” (1970). Pred kraj skladbe nastupa čuveni, ako ne i gotovo legendarni efekt, kad se čuje dosadno, sve glasnije zujanje muhe, koje traje sve do trenutka kad netko ne dokorača uz stube i udari je novinama.
Waters pak ne bi bio Waters da uz najpristupačniji uradak na albumu nije prilog dao i najavangardniji i najopskurniji. Slijedi naime ultra otkačena stvar s ništa manje otkačenim imenom – “Several Species of Small Furry Animals Gathered Together in a Cave and Grooving with a Pict”, koju bez problema mogu označiti kao avangardni vrhunac albuma i glavnog kandidata za najodlepršaniju stvar u povijesti sastava. Taj otkačeni Watersov eksperiment sadrži brojne opskurne efekte, karakteristične za žanr musique concrete, kakav se obično povezivao s nekim uradcima Franka Zappe. U ovom slučaju riječ je o iznimno opskurnoj, potpuno otkvačenoj mješavini zvučnih efekata i Watersovih vokalnih grimasa koje podsjećaju na oglašavanje ptica i raznih glodavaca. Waters je pritom upotrijebio brojne snimateljske efekte pri namještanju brzine i razne manipulacije na mikrofonu. Posebno groteskno ispada njegovo potpuno nerazgovjetno i nerazumljivo vokalno grimasiranje sa škotskim naglaskom (Pikti su bili antički preci Škota i otud ta poteza ima barem malo logike). Na kraju njegova mrmljanja pri pozornom slušanju i usporenoj snimci čuje se “thank you”. Usput se pri usporenom reproduciranju nalazi i “skrivena poruka”, u kojoj se može čuti Waters kako kaže “that was pretty avantgarde wasn’t it?” S tom se tvrdnjom stvarno ne bih mogao više složiti.
Na zanimljivoj, uglavnom akustičnoj kompoziciji “The Narrow Way”, podijeljenoj u tri sekcije, svojih “pet minuta” dobiva i Gilmour, koji ponajprije u prvoj sekciji na akustičnoj gitari nudi nekoliko svojih tipičnih bluesy pasaža. U pozadini se cijelo vrijeme čuju neobični efekti. Druga sekcija, odsvirana na električnoj gitari, znatno je opskurnija i također sadrži brojne psihodelične zvukove. Završna sekcija, koju se može označiti čak i kao jedan od najboljih trenutaka albuma, sadrži Gilmourov prepoznatljivi baršunasti vokal te izvrsnu pozadinu slide gitare, melotrona i klavira. Od svih trenutaka na albumu ovaj je još najbolji uvid u njihovu zvukovnu budućnost, ponajprije zahvaljujući Daveovu vokalu, sanjivim slide pasažama na gitari i eteričnim zvukovima klavijatura, koji su kasnije postali neodvojivi dio zvuka iz njihova najboljeg razdoblja. Zanimljivo je da svaka od triju sekcija ima drukčiji tempo i zvuk. Gilmour je uz uobičajeni vokal i gitaru tu odsvirao i bas, klavir, melotron i bubnjeve te tako uspješno dokazao svoje multiinstrumentalne sposobnosti. Tu bi se kompoziciju moglo označiti kao neku vrstu primjerene ravnoteže između opskurnih avangardnih psihodeličnih efekata i melodičnih instrumentalnih akustičnih pasaža koji prevladavaju na studijskom dijelu albuma.
“The Grand Vizier’s Garden Party” završni je Masonov instrumental u tri dijela i još jedan od avangardnih vrhunaca albuma, jer sadrži niz avangardnih zvukova na njegovim udaraljkama. “Velikog vezira Otomanskog Carstva” Masona u prvoj sekciji nakratko na flauti prati tadašnja supruga Lindy. To je ujedno i najmelodičniji trenutak cijelog instrumentala, jer već s nastupom druge sekcije slijedi niz opskurnih, psihodelično zvučećih udaraljki, koje uglavnom zvuče kao da netko udara o dna kuhinjskih lonaca. Sve skupa zvuči poprilično kakofonično i potpuno spontano, kao stvar trenutne inspiracije, koja nikako ne uspijeva stvoriti pravu atmosferu, kako je to uspjelo većini prethodnih solo kompozicija. Na kraju te sekcije Mason opsežnim bubnjarskim solom ipak pokazuje zašto se danas smatra jednim od najutjecajnijih bubnjara. Posljednji dio kompozicije, a ujedno i studijskog dijela albuma, završava kombinacijom flaute i udaraljki te traje manje od jedne minute. Od svih četiriju sekcija na albumu ova je daleko najmanje zanimljiva i da nije bilo dobrog završnog bubnjarskog sola, ne bih je ni najmanje pogrešao.
“Ummagumma” je bio, barem kad je riječ o studijskom dijelu, bez sumnje jedan od najavangardnijih i najkontroverznijih projekata u povijesti rock glazbe, iznimno opskuran čak i za najrazličitije glazbene eksperimente na široko otvoreno glazbeno razdoblje s kraja šezdesetih. Za Pink Floyd tada nije bilo nikakvih prepreka ni granica da se afirmiraju kao najeksperimentalnija britanska rock grupa tog vremena, a glazbena je zajednica bila i mnogo otvorenija za takve pothvate nego danas te ih je znala i primjereno nagraditi (usprkos svoj njegovoj opskurnosti, to je bio njihov prvi album koji se probio među sto najboljih na američkoj glazbenoj ljestvici, a i na domaćem je terenu postigao vrlo solidan, tada najuspješniji plasman od svih dotadašnjih albuma). To je album koji će kao cjelinu (a ne samo njegov pristupačniji koncertni dio) znati primjereno cijeniti samo glazbeno najotvoreniji slušatelji sa zahtjevnijim ukusom, kakvih danas nažalost nema mnogo. Među njima zacijelo i svi pravi ljubitelji benda. “Ummagumma” nikako nije bila jedno od onih Pink Floyd remek-djela koja pripadaju u svako kućanstvo, no album je, unatoč svim svojim nedostacima, zaslužio važno mjesto među albumima koji su pomogli u definiranju progresivnog rocka i suvremene eksperimentalne glazbe uopće. Na taj način ostaje divan primjer potpune spontanosti i neopterećenosti mišljenjima izdavača ili menadžmenta te proizvod nekih mnogo jednostavnijih vremena.
Postava
David Gilmour – vokal, gitara, orgulje, klavir, bas gitara, bubnjevi, melotron
Roger Waters – bas gitara, vokal, akustična gitara, gong, efekti
Richard Wright – orgulje, klavir, klavijature, vokal, melotron
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke, timpani, efekti
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Lindy Mason – flauta
Produkcija
Pink Floyd (prvi dio), Norman Smith (drugi dio)
Popis skladbi
CD1 (koncertni album):
1. Astronomy Domine (8:29)
2. Careful With That Axe, Eugene (Instrumental) (8:50)
3. Set the Controls for the Heart of the Sun (9:12)
4. Saucerful of Secrets (12:48)
CD2 (studijski album):
1. Sysyphus, Pt. 1 (1:08)
2. Sysyphus, Pt. 2 (3:30)
3. Sysyphus, Pt. 3 (1:49)
4. Sysyphus, Pt. 4 (6:59)
5. Grantchester Meadows (7:26)
6. Several Species of Small Furry Animals Gathered Together in a Cave and Grooving with a Pict (4:59)
7. Narrow Way, Pt. 1 (3:27)
8. Narrow Way, Pt. 2 (2:53)
9. Narrow Way, Pt. 3 (5:57)
10. Grand Vizier’s Garden Party: Enterance, Pt. 1 (1:00)
11. Grand Vizier’s Garden Party: Entertainment, Pt. 2 (7:06)
12. Grand Vizier’s Garden Party: Exit, Pt. 3 (0:38)
Trajanje albuma: 86:11
