Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Electric Light Orchestra
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1971
Ocjena: 4/5
“The Electric Light Orchestra” bio je prvijenac legendarnih britanskih art rockera Electric Light Orchestra. U Americi je izašao pod imenom “No Answer”, što je bila posljedica telefonskog nesporazuma nakon što ih je njihova izdavačka kuća za američko tržište pitala za ime albuma, a nije razumjela ni posve jednostavnu informaciju da “bend na to pitanje ne odgovara”. “The Electric Light Orchestra” bio je ostvarenje višegodišnjih vizija Roya Wooda i Jeffa Lynnea, dvojice vrhunskih glazbenika i multiinstrumentalista koji su već krajem 60-ih sanjarili o bendu koji bi spojio elemente melodičnog rocka po uzoru na (kasne) Beatlese s višeslojnim orkestralnim aranžmanima tipičnima za klasičnu glazbu. Njihov se prvijenac oblikovao oko temelja benda, a njega je činio trio u sastavu Roy Wood na vokalu, gitari, basu, klarinetu, čelu i još štošta drugome, Jeff Lynne na vokalu, gitari, basu i klavijaturama te bubnjar Bev Bevan. Sva trojica već su surađivala u legendarnoj psihodeličnoj grupi The Move, a novo rođenje pod imenom Electric Light Orchestra označilo je početak ostvarivanja njihovih visokih umjetničkih ambicija. Tijekom snimanja ovog albuma pridružili su im se još svirač roga Bill Hunt i violinist Steve Woolam. Originalni basist Rick Price nije dobro prošao jer je Wood njegove originalne dionice do izlaska albuma posve prebrisao vlastitim bas linijama.
“The Electric Light Orchestra” zasigurno je najprogresivnije rockovski usmjeren album u povijesti benda, koji se osim brojnih simfonijskih aranžmana na gudačima, puhačima i klavijaturama ponosio i nizom avangardnih, mjestimice prilično mračnih glazbenih elemenata. Tako je predstavljao posve jedinstven proizvod u njihovoj cjelokupnoj diskografiji, pogotovo u usporedbi s kasnijim arena/pop rock izdanjima i elegantnom, perfekcionističkom produkcijom, kakva je postala zaštitni znak benda nakon što je Lynne preuzeo uzde. Prog rock eksperimentalizma kroz mračne orkestralne aranžmane na gudačima i mutne dionice na gitari i klavijaturama ovom albumu nije nedostajalo pa je kao takav po izlasku zacijelo oduševio sve one koji su se kleli u eklektični prog s primjesom mračnosti u stilu King Crimson, Gentle Giant ili Van Der Graaf Generator. S druge strane, ELO su već ovdje pokazali izniman osjećaj za stvaranje iznimno ukusnih simfonijsko-rockovskih melodija te posebnu opsesiju Wooda i Lynnea ostavštinom (kasnih) Beatlesa. Od njih su crpili inspiraciju ponajprije kad je riječ o boji vokala i oblikovanju melodija dostupnih široj publici, koje na ovom albumu često dolaze nakon gudačkih i puhačkih avangardnih mračnjaštava. Lynne je više puta, bez trunke skromnosti, istaknuo da su ELO glazbeno nastavili ondje gdje su Beatlesi stali i da su mu takve usporedbe jako laskale. Ta srodnost s “bubama” bila je kroz cijelu njihovu karijeru uvijek istodobno blagoslov i prokletstvo jer su se kritičari rado o nju okomili i u negativnom smislu.
Album otvara ELO klasik “10538 Overture”. Ona je izvorno bila zamišljena kao singl za The Move, no kasnije je postala prvo djelo koje su Wood i Lynne objavili pod imenom ELO nakon što se Wood počeo igrati čelom u studiju i njegovom upotrebom toliko oduševio Lynnea da su odlučili dodati i gudačke aranžmane. Ovu izvrsnu simfo rock skladbu odlikuje moćan i inovativan gitarski rif, kojem se kasnije pridružuje mračan zvuk gudača (čelo, violina i rog) i beatlesovski vokal. Orkestralni aranžmani na gudačima lijepo obogaćuju glavnu melodiju i guraju je u širu dimenziju izvan uobičajenih rock okvira. U vokalnim linijama Wood i Lynne se često izmjenjuju, a Wooda se prepoznaje po nešto ekscentričnijoj boji glasa. To je istodobno bila njihova prva skladba i singl koji se probio na britansku ljestvicu deset najuspješnijih singlova te godine. Slijedi ga znatno mračniji i barokno začinjen “Look At Me Now”, u kojem prevladavaju sumorne dionice na gudačima i Woodove pomalo naporne vokalne linije. U njemu ima poprilično ritamskih i vokalnih mrkanja prema beatlesovskom klasiku “Eleanor Rigby”. Cijela stvar nakon nekog vremena počne zvučati kao glazba iz kakvog psihodeličnog horora. “Nellie Takes Her Bow” nastavlja sa simfo rock ekscentričnošću po Woodovu i Lynneovu receptu. Ovaj put na nešto suptilniji način, jer osim ekscentričnog teksta sadrži nježne dionice na Lynneovu klaviru i solidne gudačke aranžmane. Nakon prvog prijelaza ipak skreće u posve avangardnom, gotovo kaotičnom smjeru, nakon kojeg slijedi orijentalno obojena dionica s mnoštvom energičnih dionica na violini i odličnom upotrebom udaraljki.
Ambiciozni avangardno-simfonijski instrumental “The Battle Of Marston Moor (July 2nd 1644)”, u kojem je Wood odsvirao i udaraljke, krase brojni barokni i pastoralni aranžmani, srodni onima koje bismo kasnije našli u glazbi barokno nastrojenih prog folk bendova poput Gryphon. Dramatične gudačke dionice i bas linije stvaraju mračnu atmosferu. Uspješno dočaravaju ozračje spomenute povijesne bitke u kojoj su Cromwellovi parlamentarci odnijeli svoju prvu pobjedu nad rojalistima. Slijedi odličan instrumental “First Movement (Jumping Biz)”, puno romantičnije usmjereno ostvarenje s mnoštvom ukusnih pastoralnih dionica na akustičnoj gitari i gudačima te s iznimno dinamičnim Bevanovim bubnjevima. Zabavna engleska ekscentričnost nastavlja se s odličnim “Mr. Radio”, koji je izvorno bio zamišljen kao drugi singl, ali nikad nije izašao u takvom obliku. To je skladba koja je već nagovijestila buduću, profinjeniju ELO orijentaciju, nastupilu nakon Woodova odlaska. Duhoviti simfonijski aranžmani koji se prelijevaju s glavnom melodijom na gitari i Lynneovim vokalom izuzetno su ugodni za uho. Lynne ovdje priča priču o jednom prilično jadnom tipu kojeg je ostavila žena. Svoj je gubitak kompenzirao tako da mu je najbolji i jedini drug postao radio.
Zatim slijedi najveća avangardna mračnjaština na cijelom albumu, “Manhattan Rumble (49th Street Massacre)”, sa žmarećom i sumornom atmosferom na gudačima, puhačima i klaviru te marširajućim ritmom. Skladba kojom se kao podlogom za neki od svojih groteskni filmova ne bi posramio ni Frank Zappa. Kaotična i mračna atmosfera s marš ritmom nastavlja se i u uvodu u “Queen Of The Hours”, koja se kroz upad Lynneova sarkastičnog vokala iznenađujuće prevali u melodično i razmjerno dostupno ostvarenje s mnoštvom dramatičnih simfonijskih dionica. Da su King Crimson i Beatlesi ikad surađivali, vjerojatno bi izašlo nešto slično ovoj skladbi. Za kraj slijedi lijepa pastoralna balada “Whisper In The Night”, koju se može tumačiti i kao svojevrsnu Woodovu oproštajnu pjesmu, jer je nakon izlaska ovog albuma spakirao kofere kad mu je dosta bilo Lynneovih hirova. Njegov specifični, pomalo “patnički” ekscentrični vokal prate lijepi orkestralni aranžmani i dodatne Lynneove vokalne harmonije. Nakon hrpe mračnih avangardnih simfo rock ostvarenja album se ipak završava na nježan način.
“The Electric Light Orchestra” je, unatoč tome što nije toliko dostupan uradak kao većina njihovih kasnijih albuma, vrlo dobar prvijenac koji zauzima sasvim posebno mjesto u ELO glazbenoj ostavštini. Ljubiteljima progresivnog rocka to je vrlo vjerojatno bio čak i njihov najdraži uradak, dok pristaše kasnijih arena/pop rock izdanja za njega zasigurno neće imati previše pohvalnih riječi. Žanrovski neutralan slušatelj i ljubitelj raznolike glazbe time se neće pretjerano opterećivati i znat će jednako cijeniti obje strane ovog albuma – avangardnu i melodično rockovsku. “The Electric Light Orchestra” ostaje najeksperimentalnije ELO ostvarenje i posve jedinstveno po ravnomjernoj upotrebi Woodovih (avangardnijih) i Lynneovih (beatlesovskijih/melodično rockovskih) ideja. S tim pristupom bilo je gotovo odmah nakon Woodova odlaska i osnivanja vlastitog benda Wizzard. Nesuglasice oko buduće ELO orijentacije narasle su naime do te mjere da je Wood morao napustiti bend još prije izlaska drugog albuma, a Lynne je od tada bio apsolutni poglavar ELO-a, koji je istodobno stvarao sve njihove skladbe i često odlučivao o budućnosti članova benda. Unatoč njegovoj dobronamjernoj, ali apsolutnoj vladavini, taj se smjer pokazao ispravnim, a kasnije i iznimno uspješnim, kad je bend postao jedna od glavnih stadionskih atrakcija. Lynne je još godinama stvarao ELO albume pod progresivnorockovskim utjecajima (uvijek se držao njihove izvorne simfonijske agende koja ih je činila posebnima) sve dok ga komercijalni uspjeh nije odveo u gotovo potpuni pop rock, pa i disko vode, što je ujedno značilo i početak njihova zalaska.
Postava
Jeff Lynne – vokal, gitara, bas gitara, klavir, udaraljke
Roy Wood – vokal, bas gitara, klarinet, čelo, oboa, slide gitara, udaraljke
Bev Bevan – bubnjevi, udaraljke
Bill Hunt – francuski rog
Steve Woolam – violina
Produkcija
Roy Wood, Jeff Lynne
Popis skladbi
1. 10538 Overture (5:30)
2. Look at Me Now (3:16)
3. Nellie Takes Her Bow (5:58)
4. The Battle of Marston Moor (July 2nd, 1644) (6:02)
5. First Movement (Jumpin’ Biz)(2:58)
6. Mr.Radio (5:02)
7. Manhattan Rumble (49th Street Massacre) (4:21)
8. Queen of the Hours (3:21)
9. Whisper in the Night (4:48)
Trajanje albuma: 39:56
