Izvođač: IQ
Izdavač: Giant Electric Pea
Izdanje: 2000
Ocjena: 4.6/5
Nakon vrhunca karijere (dvostrukog konceptualnog izdanja Subterranea) IQ su lako mogli upasti u kreativnu krizu. Mogli su pokušati ponoviti ono što su stvorili na Subterranei. Srećom, IQ su tada bili na vrhuncu snage i nije im nedostajalo kreativnog naboja. Odlučili su se ne ponavljati, nego pokušati stvoriti nešto novo.
Orford i Holmes opet su preuzeli uzde predprodukcije i produkcije. Holmes je kao producent ponovno dao važan doprinos kvalitetnom i dinamičnom zvuku ploče, koja zvuči novo i svježe, a opet ne previše sterilno.
Službeno The Seventh House nije konceptualno djelo, no određeni elementi sugeriraju da bi barem djelomično moglo biti riječ o konceptualnom izdanju. Neke se melodije više puta vraćaju kroz album (primjerice, jedna melodija na The Seventh House i Guiding Light je ista), a povezani su i neki vokalni dijelovi. Ipak, Peter Nicholls tvrdi da album nema neku priču, nego da je, ako je već riječ o konceptualnom albumu, veza puno mutnija i nedorečenija.
Već početak ploče nagovještava da neće biti riječ o tipičnom IQ izdanju. Nakon uvodne klavijaturske melodije čini se da slijedi nekakav techno, ali IQ vrlo brzo upadaju u prepoznatljive uzorke. Wrong Side of Weird izuzetno je strukturno kompleksna stvar u kojoj se već nazire nešto heavy, gotovo metalski zvuk, koji će neke sljedeće skladbe tek učvrstiti.
To se primjerice događa već na Zero Hour, koja se doduše počinje prilično polako, ali usred pjesme Holmes odsvira nekoliko oštrih metalskih rifova, nakon čega slijedi instrumentalni dio koji vrhunac dosiže kad se ostalim instrumentima pridruži moćni mellotron.
Slično kao kod Gates of Delirium (Yes), i na The Seventh House riječ je o apsurdnosti i besmislenosti rata. Otvarajući gitarski dijelovi snažno podsjećaju na Hackettov rad u Genesisima u vrijeme Selling England by The Pound. Kasnije zagrme i jače hard rock gitare koje skladbu odvode u novi dio. Orford svira nekoliko izvanrednih klavirskih dijelova i solaža na sintisajzeru, a ne nedostaje ni karakterističnih Holmesovih gitarskih interludija. Slično kao i na drugim stvarima s ovog albuma, i ovdje se ponavlja uvodna melodija, samo što je sada odsvirana s više oštrine i sirovosti. Posebno blista Nicholls, koji u vokalne dijelove izlijeva svoje srce.
Zero Hour od početka daje naslutiti da će biti riječ o više pop stvari, vrlo kvalitetnoj, ali ipak popu. Sjajna Holmesova gitara u završnom instrumentalnom dijelu srećom skladbi dodaje upravo ono što joj je nedostajalo.
Shooting Angels zvučno najmanje pripada albumu. Riječ je o prilično neuspjelom pokušaju stvaranja pop glazbe. Nekoliko je dijelova zanimljivo, ali inače je stvar poprilično dosadna i bez inspiracije. Ni saksofon ni Nicholls ne mogu spasiti ovu pjesmu.
Za kraj slijedi poslastica, koja počinje jednom od najljepših vokalnih i klavirskih melodija uopće. Dijalog između Orforda i Nichollsa iskren je i pogađa te ravno u srce. Skladba je lako mogla završiti nakon tri minute, ali IQ su željeli stvoriti nešto više od samo prekrasne balade. Mnogi bi drugi sastavi u nastavku pokvarili dojam koji su stvorili izvrsnim uvodom, ali IQ nastavljaju izvrsno. Nema popuštanja, ima mnogo tipičnih IQ-ovskih izmjena ritma i tempa, a na kraju se vraća predivna otvarajuća melodija.
Kao i na Subterranei, sastav se i ovaj put pomalo odmiče od neo zvuka. Ima više simfonijskih dijelova, nešto elemenata progresivnog metala, eksperimentalne i ambijentalne glazbe, klasike,… Ukratko, IQ su opet odstupili od već uhodanih uzoraka i ponovno stvorili nešto izvorno, a ipak su zadržali prepoznatljiv stil.
Ovaj se put na albumu najviše ističe Mike Holmes, koji svojim sjajnim tečnim linijama dodaje i neke metalske elemente. Utjecaj Stevea Hacketta i dalje je primjetan, ali prisutno je i koketiranje s progresivnim metalom. Orford nije mnogo u prvom planu, no njegove su klavijature izuzetno važne jer njima često stvara atmosferu. Nema toliko soliranja kao prije, njegovi su dijelovi nenametljiviji i profinjeniji. S obzirom na to da je The Seventh House heavy izdanje, nije čudno da je doprinos Johna Jowitta gotovo jednako snažan kao Holmesov. Njegove su bas linije brze, udarne i ponekad oštre, ali uvijek na mjestu. Iako Paul Cook nije tehnički najsavršeniji bubnjar u branši, za IQ je kao stvoren. Njihova glazba ne treba bubnjarsku ludnicu a la Mike Portnoy, nego je poželjniji suzdržan stil. Budući da Orford ni ovaj put nije ništa dodao na flauti, na nekoliko je komada opet prisutan stari prijatelj Tony Wright na saksofonu, koji dodatno osvježava ionako svježe zvučnu glazbu. Za kraj ostaje doprinos Petera Nichollsa, koji se sa svakim albumom poboljšava. Njegov je glas poput vrhunskog vina – što je stariji, to bolje pjeva.
Na Seventh House Peter Nicholls opet dokazuje vrhunske sposobnosti, ne samo kao vokalist nego i kao tekstopisac. Njegove kombinacije ljubavnih motiva, metafizike, gubitka, boli i ponečeg još nikad nisu zvučale tako tečno. Opet ima dosta dijelova koji su mi nerazumljivi, ali na to sam kod njega već navikao. Radije se koncentriram na dijelove koje mogu odgonetnuti, a ostale ostavljam na miru. Ionako je i sam veliki gospodin Nicholls rekao da ponekad ni sam ne zna što želi poručiti.
U odnosu na ostala izdanja, The Seventh House ponešto je više gitarski usmjeren, pa uopće ne čudi da je to album koji se Martinu Orfordu ne sviđa previše. Možda su upravo takve “nepravde” pridonijele njegovu odlasku iz sastava (doduše tek 2007.). Vjerojatno su se frustracije gomilale, jednom mu je prekipjelo i jednostavno nije mogao dalje. Unatoč zadrškama gospodina Orforda, ja ipak smatram da je ovdje riječ o vrhunskom izdanju koje se može mjeriti sa svakim drugim iz njihove diskografije. Već bih samo zbog naslovne skladbe i Guiding Light album mogao nazvati remek-djelom, a uz to tu su još izvrsne The Wrong Side of Weird, Erosion i Zero Hour. Samo Shooting Angels nema pravog naboja, ali što je nekoliko minuta prema tri četvrt sata užitka.
Postava
– Peter Nicholls: glavni i prateći vokal
– Martin Orford: klavijature, prateći vokal
– Mike Holmes: gitare, klavijature
– John Jowitt: bas, prateći vokal
– Paul Cook: bubnjevi i udaraljke
– gost: Tony Wright: saksofon
Produkcija
Mike Holmes
Popis skladbi
1. The Wrong Side Of Weird (12:24)
2. Erosion (5:43)
3. The Seventh House (14:23)
4. Zero Hour (6:57)
5. Shooting Angels (7:24)
6. Guiding Light (9:58)
Trajanje albuma: 56:49
