Power And The Passion
Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 1975
Ocjena: 4/5
Na “Power And The Passion” Eloy su napravili važan stilski iskorak prema profinjenijem i simfonijski obojenom obliku space rocka. Njihov dotadašnji zvuk, koji je u mnogočemu bio pod snažnim utjecajem heavy rocka i počivao uglavnom na interakciji između Bornemannove električne gitare i Wieczorkeovih hammond orgulja, sredinom 70-ih u kontekstu naprednih oblika progresivnog rocka već je zvučao poprilično retrogradno pa je bend morao hitno napraviti još jedan korak naprijed u svom postupnom razvoju od jednog od prvih njemačkih hard rock bendova do svjetski priznatih moćnika space rocka.
“Power And The Passion” bio je njihov prvi konceptualni album, što će s idućim albumima postati već prilično ustaljena praksa i posljedično dovesti i do Frankova razlaza s dotadašnjom inkarnacijom grupe, koja se nije slagala s njegovim naprednim pogledima. Kako i priliči space rock zanesenjacima koji su svojom glazbom i tekstovima slušatelja često pokušavali dovesti do doživljaja gotovo mistične naravi, riječ je o znanstvenofantastičnoj priči o putovanju kroz vrijeme, koja doduše nije ništa posebno, pogotovo ako je usporedim s golemom količinom svakojakih književnih predložaka i filmova nastalih na tu temu, ali se ipak sasvim dobro slijeva s glazbom i atmosferom albuma, a to je ono što najviše vrijedi kod svakog dobrog konceptualnog uratka. Nekako se i dalo očekivati da će se grupa, koja je svoje ime dobila po narodu iz omiljenog Wellsova romana o putovanju kroz vrijeme, prije ili poslije na svoj način uhvatiti i takvog koncepta.
Radnja se vrti oko francuskog dječaka Jamieja, sina nekog genijalno-ludog znanstvenika. Potonji je nitko drugi do izumitelj posebne pilule koja korisnika može odnijeti kroz vrijeme (Introduction). Kad se Jamie jednog dana dosađuje i njuška po očevu laboratoriju, otkrije spomenutu tabletu i uz njezinu pomoć vrati se u srednji vijek, točnije u godinu 1358 (Journey Into 1358). Tamo naleti na zgodnu seljanku Shannie s kojom se brzo upusti u strastvenu vezu, a prije toga je još oduševi pušenjem marihuane, koja crvenobraku djevojku naviklu na težak rad na farmi i lažni katolički moral vrlo brzo posve osvoji (Love Over Six Centuries). Nakon pobune kmetova protiv tiranskog grofa i neuspješnog Shannienog prosca (Mutiny) Jamie završi u tamnici (Imprisonment) sve dok ga uz pomoć nekog rasijanog čarobnjaka ne oslobodi ljubav iz prošlosti (Daylight). Senilni ga čarobnjak potom na Jamiejevu molbu vrati u njegovo vrijeme, gdje se zatekne na pragu crkve Notre-Dame (Thoughts Of Home, The Zanny Magician, Back Into The Present, The Bells Of Notre-Dame). Nikakve metafizike, nikakvih dubokih poruka, samo poprilično jednostavna romantična pripovijest o susretu dvaju potpuno različitih, vremenski razdvojenih svjetova. Frank će u stvaranju znanstvenofantastičnih koncepata u budućnosti doduše još poprilično napredovati, no ipak je riječ o prilično solidnom početku u vrijeme kad su konceptualni albumi u prog rocku doživljavali vrhunac popularnosti.
Što se same glazbe tiče, ne treba zanemariti primjetne promjene nabolje u odnosu na prethodnika “Floating” (1974). Simfonijski aranžmani postali su znatno bogatiji i raznovrsniji jer je klavijaturist Wieczorke napokon proširio upotrebu klavijatura s dotadašnje opsjednutosti hammond orguljama na klavinet, mini moog pa i melotron. Bornemannove gitarske linije mjestimice su još uvijek prilično udarne na heavy rockerski način, ali više ne zauzimaju dominantno mjesto. Tu i tamo, kad se linije orgulja i gitare sudare jedna s drugom, još uvijek izbije na površinu onaj njihov, u ranim godinama posebno očit utjecaj Hensleyevih Uriah Heep, no on je mjestimice već poprilično podređen simfonijskoj profinjenosti koju unosi šarolikost klavijatura. Zvuk gitara također se primjetno obogatio jer se na ovom albumu Franku pridružio još jedan gitarist, Detlef Schwaar. Potonji doduše nije bio toliko nadaren kao Frank, uglavnom se drži ritam gitare, no ključan je u stvaranju nekih višedijelnih, pa i tročlanih harmonija, ponajviše u udarnijim, heavy rockerskim dionicama. Ritam sekcija, koja je i ovdje još uvijek bila u domeni Jansenova melodičnog basa i Randowovih masivnih bubnjeva, po mom je mišljenju usporediva i s ritam sekcijama nekih od najboljih prog sastava tog vremena, iako nije proizlazila iz jazza kao što je to obično bio slučaj u progresivi. Instrumentalnih jamova ovaj je put primjetno manje, a prednost se daje namjerno strukturiranim aranžmanima. Bend je primjetno napredovao u segmentu stvaranja skladbi koje imaju smisla od početka do kraja. Jedina oštrija zamjerka odnosi se na neke dulje psihodelične dionice koje često sadrže govorene riječi. Te psihodelične dionice povremeno ispadnu pomalo monotono, ali to je jednostavno stalnica većine psihodelično obojene glazbe. Unatoč tome “Power And The Passion” ima vrlo dobar protok između pojedinih skladbi, priča u njima uspješno zaživi, a album je dovoljno dinamičan da ga je užitak slušati u svakoj prilici, iako ga ne mogu označiti remek-djelom.
“Introduction” je kratak, ali veličanstven uvod u album, koji sadrži moćan zvuk crkvenih orgulja, melankolične dionice na gitarama te zborske višeglasne vokalne harmonije. Slušatelja uspijeva brzo uvući u atmosferu koncepta i pripremiti teren za njegov dramatični nastavak. “Journey Into 1358”, jedna od najudarnijih stvari na albumu, na početku donosi smiren, melankoličan vokal, bluesy gitaru i nježnu pratnju na klaviru. Nakon te melodične stanke pred užarenom olujom, koju počinje najavljivati iznenadno tutnjanje basa, s prvim prijelazom nastupa udarni rif podložen galopirajućim ritmom i dinamičnim zvukom hammondica, a sve to prate Bornemannovi visoki krikovi, odnosno vriskanje. Tragove te dionice i danas je moguće naći u radu nekih njemačkih heavy metal sastava. Naravno, jako bih pretjerivao kad bih tu solidnu skladbu već proglasio progresivnim metalom.
“Love Over Six Centuries” jedna je od triju opsežnijih stvari na albumu i sadrži snažnu psihodeličnu komponentu. I ovdje nas dočekuje smiren uvod s produkcijski udaljenim, melankoličnim vokalom i bluesy gitarom. To traje sve do trenutka kad nastupi instrumentalna dionica u kojoj se međusobno prelijevaju linije basa, gitare i hammond orgulja. Zvuk hammondica povremeno više nego očito potegne na Hensleyeve Uriah Heep, osobito u interakciji s udarnim linijama gitare i bubnjarskim prijelazima. Slijedi još jedna psihodelično obojena dionica u kojoj se pojavljuju zvukovi mini mooga te dijalog između Jamieja (Franka, koji se poprilično neuspješno trudi prikriti svoj karakteristični njemački naglasak) i Shannie (posebna gošća Mary Davis-Smith). Tu nastupa dio priče u kojem se upoznaju i Shannie priča kako ju je otac htio na silu udati za sina lokalnog plemića, no ona se pobunila i pobjegla. Jamie joj potom ponudi svitak “čudesne trave”, koja je, nakon što je proba, posve osvoji (sve zajedno djeluje kao jeftino veličanje opojnih tvari i da nije riječ o grupi koja je to povezivala sa svojim psihodeličnim izletima, o tom bih dijelu priče napisao nekoliko krepkih). Tom psihodeličnom “sanjarenju” slijedi još jedna udarna heavy rockerska dionica s mnogo “screamova” i udarnim pasažama na orguljama, kojima se pridružuje i bluesy solaža na gitari.
“Mutiny” je još jedna dulja skladba, koja opet sadrži smiren uvod na klaviru, ambijentalne zvukove klavineta i melankoličan, u produkciji udaljeno snimljen vokal. Gitara i marširajući ritam na bubnjevima s vremenom skladbu dovode do dramatične dionice u kojoj kraljuje veličanstven zvuk hammond orgulja. Frank opet ne škrtari sa svojim karakterističnim bluesy pasažama . Skladba potom prelazi u brži tempo preko zvečećeg basa, višeslojnog zvuka klavijatura i solidne upotrebe ritam gitare. Frankov vokal solidno prati veličanstvene linije u interakciji orgulja i gitare. U završnici nastupa još jedan srednjovjekovno začinjen epski motiv na marširajućim bubnjevima i plačnim linijama obiju gitara, gdje se opet čuju neki heavy metal elementi. Zacijelo jedna od triju središnjih skladbi na albumu, koju zaključuje veličanstven orkestralni zvuk melotrona.
Nakon dviju duljih tvorevina slijedi trominutni “Imprisonment”, u kojem se na početku čuju zvukovi tamničarevih koraka i škripanja vrata. Nakon ambijentalnog uvoda na klavijaturama i melankoličnog, produkcijski distanciranog vokala (koji je ujedno Frankov posljednji pokušaj da zvuči slično glasu Iana Andersona iz Jethro Tull) svjedočimo melodičnoj interakciji između gitare i klavijatura. Klavijature u pozadini dobro stvaraju tužnu atmosferu. “Daylight”, izravni nastavak prethodne skladbe, stvar je mnogo bržeg tempa, dramatičnog vokala i dinamičnih bubnjeva. Kataklizmičnu atmosferu skladbe stvara odličan splet gitare, orgulja i basa. “Thoughts Of Home” vrlo je kratka stvar koja sadrži klavinet i melankoličan vokal, a zapravo služi kao neka vrsta pripreme za idući komad. “The Zany Magician”, u kojem na scenu stupa Albert Einstein srednjeg vijeka, otvara se žestokim, heavy rockerskim gitarskim rifom, užarenim pasažama na orguljama i apsurdnim, grimasastim vokalom, koji me najviše podsjeća na neke ispade Rogera Watersa (što je uspješan prikaz psihe smetenog čarobnjaka). Ta skladba, koja se uglavnom drži brzog tempa, zbog tog heavy rockerskog rifa dosta podsjeća na neke stvari Black Sabbath.
“Back Into The Present” je što se tiče same strukture i melodije neobično sličan Uriah Heep klasiku “Love Machine” s albuma “Look At Yourself” (1971). Iako ga ne bih mogao proglasiti čistom kopijom, neke pasaže na orguljama zvuče baš kao da su odande prepisane. Tu se više nego očito čuje koliko su snažan utjecaj Uriah Heep imali na tadašnju njemačku rock scenu. Završni “The Bells Of Notre-Dame”, koji predstavlja kraj Jamiejeve pustolovine, sadrži tamno obojenu atmosferu sa sporim tempom, moćnim zvukom orgulja i pojedinačnim, melodramatičnim bluesy obojenim gitarskim pasažama. Teksture klavijatura dodatno su obogaćene zvukom melotrona. U mnogočemu je ta stvar već najava njihova simfonijskog stila, koji će do punog izražaja doći s idućim albumom.
S “Power And The Passion” Eloy (još) nisu stvorili svoje prvo remek-djelo space rock oblika progresivnog rocka, iako je riječ o vrlo dobrom uratku, zacijelo njihovu do tada najboljem. Eloy su na ovom albumu prvi put pokazali znakove konceptualne ambicioznosti i namjeru da naprave album koji bi se mogao mjeriti i s nekim uradcima majstora britanskog prog rocka. Tu namjeru nije odražavao samo njegov zvučno-konceptualni lik, koji je postajao sve simfonijskiji, nego i prepoznatljiv logo, napravljen u stilu Yesa, koji je od tada ostao nepromijenjen i stalnica većine budućih albuma. “Power And The Passion” mogao bih označiti i kao svojevrstan most između ranih, još heavy rockerski začinjenih Eloy i simfonijsko-konceptualnog zlatnog razdoblja druge polovice 70-ih. Frankove daljnje ambicije vodile su još dalje prema nepoznatim galaksijama, još dalje od utjecaja heavy rocka i prema simfonijsko-ambijentalnim prostranstvima te znanstvenofantastičnim konceptima, što je nakon izlaska ovog albuma dovelo do raspuštanja te inkarnacije grupe i novog početka s drugim instrumentalistima. Krajnji rezultat bio je njihov prvi album koji im je donio širi proboj i jedan od ključnih albuma njihove karijere, ali to je već priča za iduću recenziju.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Detlef Schwaar – gitara
Luitjen Janssen – bas gitara
Manfred Wieczorke – klavijature, melotron
Fritz Randow – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Mary Davis-Smith – glas (3)
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Introduction (1:10)
2. Jouney Into 1358 (2:56)
3. Love Over Six Centuries (10:05)
4. Mutiny (9:07)
5. Imprisonment (3:12)
6. Daylight (2:38)
7. Thoughts Of Home (1:04)
8. The Zany Magician (2:38)
9. Back Into The Present (3:07)
10. The Bells Of Notre-Dame (6:26)
Trajanje albuma: 42:23
Bonus skladba s reizdanja:
11. The Bells Of Notre-Dame