Izvođač: Oldfield, Mike
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1973
Trajanje: 48:50
Ocjena: 4.5/5
S ovim albumom počela je glazbena karijera Mikea Oldfielda. Nakon nevjerojatnog prodajnog uspjeha njegova prvijenca, život mu se potpuno promijenio. Mladić koji je poprilično dugo stvarao sada već znameniti Tubular Bells preko noći je postao superzvijezda. Tubular Bells je tjednima ostao na prvom mjestu engleskih ljestvica, a broj prodanih primjeraka za progresivni album je nevjerojatan (nekoliko milijuna). Štoviše, još je nevjerojatnije kad pomisliš da je glazbu napisao sedamnaestogodišnji, neiskusni glazbenik. Jasno je da glazba ima određenih nedostataka, ali to sigurno vrijedi za većinu prvijenaca.
Već samo pogled na omot može ti oduzeti dah kad vidiš koliko instrumenata svira taj engleski multiinstrumentalist sramežljive naravi. I ne samo da svira sve te instrumente, nego je na gotovo svima majstor, kao što pokazuje već na ovom albumu.
Prvo djelo počinje znamenitim dijelom iz filma “The Exorcist”. Do otprilike sredine pjesma dolazi do vrhunca. Neke melodije su zaista lijepe, a samo skladanje i aranžman iznimno su zreli za takvog mladića. Na nekim dijelovima teme su malo previše razvučene. To je ujedno i glavni problem ovog albuma. Drugi problem je to što Oldfieldovo sviranje na trenutke zna biti pomalo divlje. Ponekad bez ikakvog razloga odjuri u solažu. To bi se moglo pripisati nedostatku iskustva ili jednostavno mladenačkom entuzijazmu. Kad sam album slušao još nekoliko puta, njegove divlje solaže smetale su mi sve manje, jer te njegova zanesenost povuče za sobom. Te mladenačke ludosti na kasnijim albumima više nema (pogotovo na Ommadawn), što je i dobro i loše. Dobro zato što se više posvetio skladanju, a loše zato što se vidi da je izgubio onaj mladenački entuzijazam i nevinost koju glazbena industrija oduzima mnogim kvalitetnim glazbenicima. Zadnji dio je najnapornije mjesto na cijelom albumu, jer se osam minuta svira manje-više ista melodija, tijekom koje se predstavljaju svi instrumenti na ploči.
Drugo djelo mi je draže. Oldfield se ne zadržava predugo na jednoj melodiji, a same melodije su savršenije izvedene nego u prvom dijelu. Jedina smetnja na toj skladbi je dio koji Oldfield zove “Caveman”, odnosno “Pećinski čovjek”. U tom segmentu prisutno je naporno brundanje pećinskog čovjeka koje kvari vrlo dobru melodiju skrivenu ispod tog urlanja. U tom dijelu Oldfield prilično uspješno spaja razne utjecaje u melodijama koje se brzo smjenjuju jedna za drugom. Zanimljiva je i njegova obrada “Sailor’s Hornpipe” na kraju, gdje pokazuje da nedvojbeno spada među najbolje gitariste u poslu. Za one koji možda ne poznaju folklornu glazbu, to je pjesma iz crtića Popaj (ne Popeye The Sailor Man).
Album je više puta prerađivan (Tubular Bells 2, 3, 2003), ali nijedan ne dočarava takvu atmosferu kao izvornik. U originalu je također neka nevinost i razigranost u melodijama i stilu skladanja, koja je jednostavno simpatična. Čini mi se i pomalo glupim toliko puta preraditi jedan album, kao da Oldfield nema dovoljno novih ideja pa se radije oslanja na staru slavu i stare zamisli.
Čini mi se nevjerojatnim da je takav album bio tako uspješan na ljestvicama. Da danas pokušaš prodati CD s tek dvije skladbe od po više od dvadeset minuta, prodaja bi vjerojatno bila katastrofalna. Ali sedamdesetih je bilo drukčije. Neke su izdavačke kuće čak poticale eksperimentiranje. Ako su sastavi poput Emereson, Lake and Palmer i Yes mogli prodavati milijune primjeraka, zbog čega to ne bi mogao i novajlija sa samosvojnim stilom u kojem kombinira rock, folk, jazz, klasiku te još mnoge druge stilove.
Tubular Bells je album koji je Mike Oldfield napisao dok se zatvorio u svoju sobu čekajući da prestane mamino ludovanje. Njegova majka imala je naime neku psihičku neuravnoteženost, a ako tome dodaaš još i alkoholizam, jasno je da je Oldfield imao prilično teško djetinjstvo. Glazba mu je pomogla da prebrodi sve te traume. Nije ni čudo da u Tubular Bells ima podosta ljutitih trenutaka. U trenucima skladanja razvio je idealistički odnos prema glazbi, ali nakon završetka promotivnog koncerta sve je to otišlo k vragu. Vlasniku Virgin Recordsa Richardu Bransonu čak je rekao da se osjeća kao da je izgubio dio sebe.
Jedan od najboljih prvijenaca.
Postava
– Mike Oldfield: gitare, klavijature, bas-gitare, udaraljke, vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
– Steve Broughton: bubnjevi
– Lindsay Cooper: bas
– Mundy Ellis: zbor
– John Field: flaute
– Sally Oldfield: zbor
– Vivian Stanshall: predstavljanje instrumenata
– Manor Choir: (2)
– Nasal Chorus: (1)
Produkcija
MikeOldfield, Simon Heyworth
Popis skladbi
1. Tubular Bells 1 25:00
2. Tubular Bells 2 23:50
