Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Orpheum Theater / Graz / Austrija
Datum koncerta: 06.07.2007
Broj posjetitelja: 1300
Na isti dan kad se dogodio veliki intervju s legendarnim majstorom Ianom Andersonom, što je bez sumnje bio poseban događaj kojeg ću pamtiti cijeli život, održao se i koncert njegova sastava, koji se ovaj put opet zaustavio u našem omiljenom i uhodanom koncertnom odredištu, grazkom Orpheumu. Nakon intervjua, koji je protekao u iznimno opuštenoj i vrlo ugodnoj atmosferi, Aleš i ja imali smo još puno vremena, koje smo iskoristili za razgledavanje nekih lokalnih znamenitosti jer je koncert počinjao tek u pola devet. Tijekom tog vremena otišli smo, među ostalim, i na grad Schlossberg, gdje smo prizivali lijepe koncertne uspomene. Prije četiri godine imao sam naime čast prvi put prisustvovati koncertu Jethro Tull upravo među zidinama tog grada. Taj se nastup u mojoj svijesti zadržao kao njihov najbolji (pogotovo što se atmosfere tiče) i teško će ga ikada netko nadmašiti. Nakon toga sam ih vidio još triput i, iako su na sceni uvijek davali maksimum, zbog očajnih uvjeta koji su vladali ispod pozornice (u Münchenu je bilo kao u kotlu, u Pordenoneu je sve pokvarilo nevrijeme, a u St. Pöltenu smo se opet cmizdrili u sparini i lošem zraku) nikad nisu uspjeli stvoriti takvu magiju kao pri prvom susretu. Ovaj sam put posve opravdano očekivao da će ova večer biti jedno od najboljih druženja s nepokolebljivim trubadurom i njegovim kompanjonima jer nastupaju u već posve domaćem okruženju jednog od mojih najdražih koncertnih mjesta.
Kad smo se otprilike sat i pol prije početka vratili pred dvoranu, ondje se već vrvjelo od ljudi (osim auta sa žalečkom registracijom nije se primjećivala slovenska prisutnost, nijednog poznatog lica, što rječito govori zašto ih organizatori ne smiju pozvati da dođu u naše krajeve, ali to je već odavno opća slovenska značajka kad je riječ o progresivnom rocku). U međuvremenu su domaći (i brojni posjetitelji iz Italije) opet dokazali kako i danas znaju cijeniti legendarne sastave. Dvorana je naime bila nabijena do krajnjeg kapaciteta i koliko god veselila činjenica da Jethro Tull još uvijek mogu napuniti koncertno mjesto (moguće je da je koncert bio i rasprodan) i da se uz brojne parove, većinom srednjih godina, među publikom našlo i nezanemariv broj mladih lica oba spola (o tome je u intervjuu govorio i Ian), zbog toga je i ova večer bila iznimno “vruća” i znojili smo se kao kuhani rakovi. Jethro Tull tako, sasvim nehotice naravno, održavaju tradiciju sparnih koncerata gotovo svaki put kad ih gledam. Na veliko olakšanje, sastav je ovaj put od organizatora zahtijevao zabranu pušenja i time si je još prije nastupa s moje strane zaslužio oduševljeni pljesak.
Nakon te napomene svjetla su se prigušila i u dvorani je zavladalo napeto iščekivanje “skitnice” i njegove klape. Zbog zvuka, i jer se nisam mislio osjećati kao sardina, stajao sam blizu miks-pulta, što se na kraju pokazalo kao vrlo pametan izbor. Nikakva iznenađenja u smislu izvedbi ovaj put nisam očekivao. Popis izvedbi bio je potpuno identičan onome u Pordenoneu (s time da su ovaj put uspjeli odraditi i bis). Na pozornicu su izašli s pedantnom točnošću. Svjetla su u tom trenutku osvijetlila Iana, koji je i ovaj put bio u svojoj tradicionalnoj “gusarskoj” nošnji, i gitarista Martina “Lancelota” Barrea, drugog glavnog stupa sastava. Za zagrijavanje su i ovaj put krenuli s još danas omiljenom “Some Day The Sun Won’t Shine For You” (This Was, 1968), seljačkim blues-country rockom kojim su iznenađivali tijekom invazije britanskog blues rocka u drugoj polovici 60-ih. Ian je opet oduševio energičnim obrađivanjem usnih harmonika uz koje je bistrio dah, dok se Martin nakratko ponovno pretvorio u blues gitarista. Na “Living In The Past” (Living In The Past, 1971) prvi su put do većeg izražaja došle i odlike ostalih članova sastava, osobito novog klavijaturista Johna O’ Hare, što se odrazilo i u većem unosu simfonijskih aranžmana u odnosu na uobičajenu verziju te klasike.
Ian nas je zatim “vremenskim strojem” opet povukao nekoliko godina naprijed. Iako je riječ o jednom od najdugovječnijih sastava s zavidnom kilometražom, i njima se s vremena na vrijeme dogodi kakav propust, koji naravno prebrode kao pravi profesionalci. Na početku folk-rockerske akustične poslastice “Jack In The Green” (Songs From The Wood, 1977) stari dobri irski patuljak za tren je pobrkao pojmove. Dok je Ian svirao uvodnu melodiju na akustičnoj gitari, on je nestrpljivo počeo svirati dionicu koja je trebala doći na red tek puno kasnije. No to se naravno događa i najvećima pa nije pokazao nikakvu nelagodu, nego je mirno pričekao svoj trenutak. Ian je tako, kao što je već odavno njegova tradicija, i ovu večer između pojedinih izvedbi prosipao šaljive anegdote, koje su se od zadnjeg puta tek neznatno razlikovale. Ipak se i dvorana opet tresla od smijeha. Koga te anegdote ne nasmiju, sigurno će ga nasmijati njegova scenska predstava, koja obično uključuje niz izbuljenih pogleda dok puše u flautu ili poskakuje na jednoj nozi. Unatoč zavidnoj dobi, čovjek je još uvijek iznimno vitalan, a svoju mladenačku živahnost dokazivao je i komičnom uporabom flaute kao falusnog simbola tijekom razigranog lupanja nogama po pozornici.
Koliko se dobro sa svojim sastavom odupire pritisku godina dokazao je i potpuno novi instrumental “Donkey And The Drum” (nadahnut omiljenom pivnicom Johna O’ Hare), koji bi trebao izaći na njihovu novom albumu na koji čekamo već osam godina. S elementima orijentalne glazbe i jazza, “magarac i bubanj” će, čini se, postati dostojan bratić skladbama kakve Ian rado piše posljednjih deset godina. Nijedan Tull nastup ne smije proći bez epske klasike progresivnog rocka – “Thick As A Brick” (Thick As A Brick, 1972), pa makar je uvijek skrate na samo 11 minuta. Iako se Ian dobro snašao u vokalnoj izvedbi, jer starije klasike već odavno ne može otpjevati kao nekoć, kao instrumentalisti ponovno su se predstavili u jednoj od najjačih formi. Uz niz solističkih dionica (na ksilofonu, a i kroz zamjetnu solističku dionicu bio je vrlo aktivan i novi basist David Goodyear) stvorili su i iznimnu harmoniju i protok energije između pozornice i publike, koja nije skrivala oduševljenje odličnom izvedbom.
Svoju glazbenu svestranost ponovno su potvrdili izvrsnom izvedbom gotovo zaboravljenog baroknog instrumentala “Pastime With Good Company” (nekoć poznatijeg pod imenom “King Henry’s Madrigal”; originalnu verziju možete naći na reizdanju albuma Stormwatch, 1979). Ian i ekipa nakratko su se ponovno pretvorili u elizabetanske srednjovjekovne trubadure i, iako bih uz to radije čuo nešto s “Minstrel In The Gallery” (1975), moram im priznati da su priredili jednu od boljih izvedbi večeri. Ipak je naslov najbolje izvedbe večeri po mom mišljenju i ovaj put odnijela vječnozelena “Mother Goose” (Aqualung, 1971), koju su i ovaj put proširili zanimljivim akustičnim umetcima i dodatnim dionicama na Ianovoj flauti. Divovski bubnjar Doane “Big Boy” Perry, kojemu je to bio posljednji nastup prije godišnjeg odmora u rodnoj Kaliforniji (do jeseni će ga zamijeniti James Duncan), i ovaj se put prihvatio malih bongo bubnjeva, dok su Martin i John prihvatili svirale, što je Ian opet iskoristio za svoju tradicionalnu opasku “da veličina nije važna, zar ne, cure (na račun zamjetno kraće klavijaturistove svirale)….ah, očito ipak jest” (nakon što se jedna od posjetiteljica nije složila s njegovom tvrdnjom).
Ian je, kao poznati ljubitelj istočne Europe, “Sweet Dream” (Stand Up, 1969) predstavio kao uspavanku kakvu u Ukrajini (na prethodnom koncertu bila je Estonija) sviraju djeci prije spavanja. “Sweet Dream” je sa svojim užarenim rifom sve prije nego uspavanka i sastav se tada prvi put pobrinuo da se tlo pod mojim nogama počne pošteno tresti od skakanja publike. Tijekom izvedbe instrumentalne klasike “Bouree” (Stand Up), koju Ian danas rado naziva i porno jazzom, dogodilo se veliko i vrlo ugodno iznenađenje, na koje je Ian doduše upozorio već tijekom intervjua. Ian je na pozornicu pozvao posebnu gošću na flauti, koja nije bila nitko drugi doli simpatična gospođica Tinkara Kovač. S Ianom su se tijekom nastupa, svatko na svojoj flauti, odlično složili i u solističkim duelima, pri čemu je i Tinkara nekoliko puta “frknula” posve u Ianovu stilu. Moram priznati da sam simpatičnu Tinkaru, koja je pokazala izvrsno vladanje puhačkim instrumentom o kojem se sam baš ne razumijem, zamišljao kao znatno ekstravagantniju glazbenicu, no očarala je posve profesionalnim pristupom i pokazala primjerenu mjeru poštovanja prema legendama. Tinkarin je nastup sastavu bez sumnje udahnuo posebnu energiju i dodatnu motivaciju. Stari lisac se nakon jednog od najboljih trenutaka večeri strastveno oprostio od krasne mladenke s kojom je surađivao i na njezinu novom albumu, a oduševljenju publike nije bilo kraja. Iako su mnogi željeli da se vrati još na koju izvedbu, Tinkara se uputila na zasluženi odmor.
Da ne bi previše otplivali u klasicističke i jazzovske vode, nastavili su trilogiju izvedbi s Ianova najomiljenijeg albuma – “Stand Up”. S “Nothing Is Easy”, koju je Ian najavio rekavši da “bi im još i Status Quo zavidjeli na ritmu, ali ih srećom nema ovdje”, vratili su se hard rockerskim korijenima. Tada je na red došla i Martinova solo točka, solidni instrumental “After You After Me” (Stage Left, 2005). Martin je svoj “zvjezdani” trenutak dobro iskoristio da za “poglavičina” odsustva dokaže zašto je jedini glazbenik koji je u sastavu gotovo jednako dugo kao Ian i zašto je jedan od najboljih rock gitarista svog vremena, koji je inače u srcu jazz gitarist. Izbor melodramatične “Farm On A Freeway” rječit je dokaz zašto je i “Crest Of A Knave” (1987) jedan od najvažnijih Tull albuma, koji ih je ponovno vratio među “žive” i donio im kontroverznog grammyja za najbolji heavy metal sastav godine (Ian je na taj račun ispričao već toliko šala da ga ovaj put nije spomenuo). Film “West Side Story” i njegov glavni junak John Wayne opet su oživjeli u izvedbi Bernsteinove “America”, koju Tull sviraju po aranžmanu što ga je napisao legendarni Keith Emerson (The Nice, ELP). Uz “Bouree” bila je to još jedna sjajna obrada iz svijeta klasične glazbe kojom se sastav načas rasteretio nekih klasika koje svira od pamtivijeka.
Jedna od tih prastarih klasika, koje moraju svirati svake večeri, naravno je “Aqualung”, koji su za ovu turneju domišljato nadogradili vrlo zanimljivim instrumentalnim uvodom i odličnim aranžmanom na flauti. Ian ga je u šali najavio kao “Stairway To Aqualung” (ponekad ga najavi i kao “Smoke On Aqualung”). Nakon što su očarali iznimno osvježavajućim, akustično obojenim i jazzom začinjenim uvodom, koji je naravno sadržavao središnji motiv, prešli su na standardnu “hard rockovsku” verziju, koja unatoč općoj izloženosti još uvijek izaziva erupciju nevjerojatne energije i pravo ludilo u publici. Da je “Aqualung” najvažniji album u njihovoj povijesti, s kojeg obično sviraju najviše skladbi, potvrdila je i klasicistički obojena suita “My God”, Ianova ciničnа burleska na račun organiziranih religija. Uz završno solističko napuhavanje flaute Iana je i ovaj put “zaboljelo u trbuhu” te je glasno zastenjao, što je naravno opet bio jedan od njegovih komičnih poteza.
Za kraj regularnog dijela odsvirali su još hladnoratovski “Budapest” (Crest Of A Knave), jedan od najboljih eposa iz svoje bogate riznice. Ovaj put nije bilo ni kiše ni zadimljenog zraka pa se “priča s istočne strane” i po atmosferi vrlo dobro posrećila. Uslijedio je vrlo kratak oproštaj i obvezni bis s posve očekivanom “Locomotive Breath” (Aqualung), njihovom najpoznatijom klasikom, koja je unatoč svojoj općoj izlizanosti jedan od najmagičnijih trenutaka koncerta Jethro Tull te poziv na nezaboravnu vožnju vlakom. Zanimljivo je da Tull svoje nastupe više ne zaključuju snimljenom zdravicom “Cheerio” i bacanjem balona prema publici, što je bila njihova dugogodišnja tradicija. Očito je Iana za nekoliko godina prošlo hvatanje balona, a njihovu su praksu sada za neko vrijeme posudili Marillion.
Jethro Tull su i ovaj put poslužili koncertom vrhunaca i posve opravdali svoj legendarni status. Pa, što drugo nego savršenstvo i očekivati od tako nepokolebljivih glazbenika, kojima se sijedina godina jedva primjećuje, a njihov vođa po pozornici još uvijek skače kao kakav mladić. Ako je nastup u Pordenoneu pokvarilo nevrijeme, a u St. Pöltenu je atmosferu narušilo loše prozračivanje organizatora i skraćeni popis izvedbi, ove su večeri po mojoj ocjeni ponudili svoju drugu najbolju predstavu otkako ih pratim po koncertima. Ian, inkarnacija karizme i uspravnosti, sa svojom je ekipom opet posve očarao i ponudio neke od najboljih melodija iz vremena kad su ljudi još znali cijeniti glazbu, koju i danas krasi izuzetna izražajna snaga i kroz koju s lakoćom zrače slike o kojima govore pojedina djela. Ianu bih rado još jednom ponudio dodir ramenom (s obzirom na to da se ne rukuje) za tako dobru predstavu, kad ovaj ne bi bio potpuni profesionalac jer se s njim osobno može susresti samo s novinarskom akreditacijom ili posebnim pozivom. Jednostavno ne nalazim dovoljno riječi da opišem svu tu karizmu i nepokolebljivost koju je (sa svojim sastavom) sposoban stvoriti kako na pozornici tako i izvan nje, što je potvrdio i intervju, koji bi u nekim posebnim okolnostima sigurno mogao trajati i dva dana.
Setlista
1. Some Day The Sun Won’t Shine For You
2. Living In The Past
3. Jack In The Green
4. The Donkey And The Drum
5. Thick As A Brick
6. Pastime With A Good Company
7. Mother Goose
8. Sweet Dream
9. Bouree
10. Nothing Is Easy
11. After You, After Me
12. Farm On A Freeway
13. Aqualung
14. America
15. My God
16. Budapest
—dodatak—
17. Locomotive Breath
Galerija slika
