Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: year
Ocjena: 4.5/5
“Burnt Weeny Sandwich” bio je prvi od dva posthumna albuma koja su izašla nakon raspada Frankove originalne prateće postave The Mothers Of Invention (drugi je bio “Weasels Ripped My Flesh”, koji je također izašao iste godine). Majstor je oduvijek imao more ideja, a mnoge od onih koje je uspio realizirati često su mu ostajale na zalihi u studiju pa ih je objavljivao još dugo nakon što su već bile snimljene. Neobičan (no, za Frankove tradicionalno apsurdno-burleskne dosjetke i nije baš tako neobičan) naslov albuma odnosi se na Frankov omiljeni zalogaj za unikatnog zidara avangardno rockerskih arhitektura njegova kova – hebrejsku verziju hot doga u lepinji, preliven senfom. Mogao bi se odnositi i na zvučni sadržaj albuma jer su sve instrumentalne eksperimentalne kompozicije stisnute između dvije burleskne doo-woop obrade (koje su ujedno samo dvije od inače iznimno rijetkih obrada u Frankovoj bogatoj stvaralačkoj karijeri).
Puno prostora na “Burnt Weeny Sandwich” svojim instrumentalnim doprinosima zauzima multiinstrumentalist Ian Underwood, inače Frankov dugogodišnji miljenik i, uz Dona “Sugarcanea” Harrisa, koji na ovom albumu svira violinu, jedini član ove postave The Mothers Of Invention kojeg je Frank zadržao i za svoje buduće projekte. Na albumu sudjeluje i već pokojni gitarist Lowell George (Little Feat), koji je bio član Frankove postave tek nekoliko mjeseci jer ga je Frank navodno izbacio zato što je napisao i htio da zajedno sviraju pjesmu “Willin”, koja je u tekstu govorila o upotrebi droga. Nijedno od djela na ovom albumu nije prije izašlo na nekom drugom Frankovu izdanju, tako da je riječ o posve samosvojem i regularnom studijskom uratku koji u mnogočemu nagovještava Frankov tadašnji zaokret prema jazz fusionu, od ranije karakterističnih avangardno-psihodeličnih apsurdnih pirotehnika s obiljem političkih i društvenih satira. Na ovom se albumu, ne samo zbog izostanka satiričnih tekstova nego i zbog kompozicijske naravi pojedinih instrumentalnih dionica, osjeti znatno manje onog Frankova karakterističnog apsurdnog humora nego što je to inače slučaj kod velike većine njegovih uradaka. Neka djela, ponajprije obje dulje skladbe na albumu, odsvirana su gotovo bez ikakvih burleskih elemenata, što je u Frankovu slučaju stvarno poprilično iznenađenje. Većinom prevladavaju instrumentali koji se baziraju na živopisnoj apstraktnoj mješavini eksperimentalnog rocka i unikatne sinteze klasične glazbe i jazza, ako izuzmem obje prije spomenute duhovite doo-woop obrade na početku i kraju albuma. Većina instrumentala na albumu preljeva se jedan u drugi pa, osim uvodne i završne burleske “Burnt Weeny Sandwich”, iako to službeno nije, izgleda kao konceptualni album, što se inače rado dogodi tijekom slušanja većine Frankovih uradaka koji nisu bili zamišljeni kao takvi, a ipak sadrže neku konceptualnu zamisao. Na “Burnt Weeny Sandwich” tako si pojedini slušatelj kroz vlastito audio iskustvo iz međusobno povezanih instrumentalnih kompozicija može stvoriti neku imaginarnu priču o Igorovim neobičnim praznicima u Berlinu i o maloj kući u kojoj je nekoć živio.
Uvodna “WPLJ” burleskna je parodija na popularnu pop skladbu doo-woop sastava The Four Duces s iznimno blesavim tekstom o “limunovu soku”, koja je došla kao naručena za Frankovo ismijavanje klišeja popularne glazbe 50-ih, što su dosegnuli vrhunac na albumu “Cruising With Ruben And The Jets” (1968). Sadrži naime takoreći sve doo-woop klišeje kojima se tako rado rugao: pljeskanje rukama, jednolični plesni ritam, jednosmjerne puhače i groteskno blesave prateće ženske vokale s onim tipičnim, patetičnim “doo-woop” refrenima. U završnici se javlja i bubnjar i “Indijanac” grupe Jimmy Carl Black, koji u svojoj tradiciji na španjolski počinje “mlatiti praznu slamu”. Šašavi instrumental “Igor’s Boogie, Phase One”, kraći od minute, posvećen jednom od Frankovih središnjih utjecaja, klasičnom skladatelju Igoru Stravinskom, avangardna je mješavina jazza i klasike koja se izravno preljeva u “Overture To a Holiday In Berlin”, još jednu kraću instrumentalnu burlesku u kojoj za smijeh brinu namjerno razbacani puhači, neugođene klavijature i posve izbrkan ritam s nizom nepredvidljivih udaraljki. “Theme From Burnt Weeny Sandwich” još je jedna zanimljiva mješavina jazza, klasike i avangardnog rocka, koja sadrži gotovo slobodno jammanje među pojedinim instrumentalistima. Uz malo more raznovrsnih udaraljki oduševljavaju ponajprije Frankove sočne dionice na gitari, koje daju lijep uvid u to kako dobar gitarist je bio već u ranom razdoblju svoje karijere.
“Igor’s Boogie, Phase Two” nastavak je Igorova “boogieja”, kraći od minute, koji bi zahvaljujući apsurdnim, kvakćućim puhačima s lakoćom pripadao u neki psihodelični crtić. “Holiday in Berlin, Full-Blown” prvi je od dva glavna instrumentalna vrhunca albuma, na kojem Frank i njegova postava napokon doista zasjaju u ulozi izvrsnih improvizatora i tkalaca nepredvidljivosti. Kompozicija je ujedno puna burleskno-melodičnih dionica na puhačima i gitari, koje su puno bliže nekom avangardnom hibridu jazza i klasične glazbe nego rocku. Osim ukusnih puhačkih aranžmana posebno oduševljavaju Frankova duhovita šprudlanja na gitari, odsvirana s iznimnim osjećajem i dušom, nečim što će njegovim današnjim gitarističkim učenicima, ili bolje rečeno imitatorima, uvijek nedostajati. Na širini upotrebe raznovrsnih udaraljki i šarolikosti ritamske linije u ovoj skladbi Franku bi mogao zavidjeti i mnogi eksperimentalno nastrojeni jazz glazbenik tog vremena. Slijedi “Aybe Sea”, koja sadrži iznimno lijepe i melodične simfonijske dionice na klavijaturama (ponajprije orguljama) i gitari, koje čak stvaraju blago mističnu atmosferu, za Frankova djela obično poprilično netipičnu.
Središnje djelo albuma, više od 18-minutnu jazz rock fusion kompoziciju “The Little House I Used To Live In”, mirne duše mogu označiti kao jedno od Frankovih najvećih progresivnorockerskih instrumentalnih remek-djela iz ranog razdoblja njegove karijere, koje bi trebalo biti po ukusu i ljubiteljima jazz fusiona i simfonijskog prog rocka. Taj složeni zvučni kolaž sastavljen je od različitih dionica koje su snimljene zasebno i kasnije spojene, a sadrži i poprilično neobičan takt od 11/8 (neobične taktove Frank je inače često koristio kroz većinu svoje karijere). Uvodna dionica sadrži dotjeranu Underwoodovu jazzističku solažu na klaviru, nakon čega slijedi energičan prijelaz s poplavom udaraljki, gitarskih improvizacija i razbacanih puhača, a sve je podupreto izuzetno navijenim ritmom. Najviše simpatija s moje strane unutar te kompozicije zaslužuje sanjalačka, dulja solaža na violini (ona zvuči gotovo kao gitara) u izvedbi Dona “Sugarcanea” Harrisa, od koje se doista možeš prste poližati. Zatim slijedi dionica sa zanimljivom klavirskom solažom Dona Prestona. Završnu solažu na orguljama nije odsvirao nitko drugi nego sam Frank, koji se, iako je multiinstrumentalist, obično rijetko našao u ulozi klavijaturista. Ta završna dionica, koja sadrži potpunu jazz fusion “pirotehniku”, očito je snimljena uživo jer na kraju sadrži pljesak publike i Frankovu šaljivu primjedbu prije izvedbe njegova omiljenog djela “Brown Shoes Don’t Make It” (Absolutely Free, 1967), da “svi u ovoj dvorani nose uniformu i neka se ne pretvaraju da nije tako”. Kad se nakon tih riječi netko želi skinuti, Frank mu poručuje neka “nikako ne ošteti svoju odjeću”. Slijedi još završna “Valarie”, obrada slatkaste balade doo-woop ikona Jackie and the Starlites, u kojoj si Frank i njegovi kamerade priuštaju još jednu čvrstu burlesku na račun saharinskih doo-woop klišeja. Frankov sarkastični vokal i namjerno neugođena, namjerno patetično suzava višeglasja pobrinut će se da burleska i ovaj put uspije. Najveća ironija kod svih tih doo-woop odnosno pop rock parodija oduvijek je bila ta da bi The Mothers Of Invention pod šefovanjem nekog drugog, a ne Franka, po mom mišljenju mogli biti i poprilično uspješan pop rock bend.
“Burnt Weeny Sandwich” izuzetno je ukusan, pošteno razburkan desert od brojnih različitih nadjeva, koji je nužan poslije-objed za sve privrženike Frankovih ranih godina i originalnih The Mothers Of Invention, ali i kasnijeg jazz fusion razdoblja jer sadrži više nego očit uvid u sljedeću glazbenu fazu Frankove karijere. Obje dulje kompozicije bez sumnje spadaju među vrhunce njegovih dana s originalnom postavom njegove prateće grupe. Osim uvodnog i završnog doo-woop “kruhova kraja” ovog obloženog “zagorjelog falusnog sendviča” eksperimentalno rockerskih specijaliteta, riječ je o jednom od onih Frankovih homogenijih albuma, na kojem se osjeća kompozicijska povezanost većine djela, koja ne sadrže ranije tako karakteristične i brojne avangardne odklone ni društvenu satiru, pa bi kao takav trebao biti po guštu većini ljubitelja eklektičnog progresivnog rocka. Njegov kronološki partner “Weasels Ripped My Flesh” opet je bio sasvim druga pjesma, koja se toliko više svidjela svima onima koji su na “Burnt Weeny Sandwich” pogrešali apsurdne zvukove i društvenu satiru. Kao da ga je snimila opet posve druga postava i kao da je iza njih stajao neki drugi skladatelj. I upravo ta nevjerojatna stilska raznolikost, u kojoj nikad ne znaš kakvu ćeš “bombonu” dobiti, jedan je od glavnih čari Frankove bogate ostavštine, koja i toliko godina poslije oduševljava sve ljubitelje neograničenih glazbenih širina iz vremena kad se velika većina glazbe još radila srcem.
Postava
Frank Zappa – gitara, vokal, orgulje, klavijature
Ian Underwood – klavir, klavijature, puhači, gitara
Don Preston – bas gitara, klavir, klavijature
Roy Estrada – bas gitara, vokal
Jimmy Carl Black – bubnjevi, udaraljke
Lowell George – gitara
Bunk Gardner – rog, puhači
Don “Sugarcane” Harris – violina, vokal
Jim Sherwood – gitara, puhači, vokal
Art Tripp – bubnjevi
Gabby Furggy – vokal
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
1. WPLJ (2:52)
2. Igor’s Boogie, Phase One (0:36)
3. Overture to a Holiday in Berlin (1:27)
4. Theme from Burnt Weeny Sandwich (4:32)
5. Igor’s Boogie, Phase Two (0:36)
6. Holiday in Berlin, Full Blown (6:24)
7. Aybe Sea (2:46)
8. Little House I Used to Live In (18:41)
9. Valarie (3:15)
Trajanje albuma: 41:09
