Izvođač: Oldfield, Mike
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1978
Ocjena: 4.5/5
Nakon trogodišnje stanke, tijekom koje je skladao nove kompozicije, pohađao tečajeve za samousavršavanje i odmarao se od vrlo napornih razdoblja u životu, u kojima je Mike Oldfield postao jedna od najvećih zvijezda na planet, vratio se na scenu s dvostrukim LP-jem koji je kasnije izašao na jednom CD-u. Tko zna što je Oldfielda natjeralo da počne pohađati Exegesis tečajeve za samousavršavanje. Možda je nakon tako monumentalnog albuma kao što je Ommadawn jednostavno više nije znao što mu preostaje. Bio je na vrhuncu snage i sve što bi uslijedilo značilo bi razočaranje. Prema nekim drugim teorijama, na te je tečajeve išao kako bi prebrodio sramežljivost i strah od nastupa uživo. To mi se čini vjerojatnijim, pogotovo kad se sjetim da ni nakon prethodnih albuma nije otišao na turneju, pa čak ni nakon izuzetno uspješnog Tubular Bells. Tečajevi su mu očito pomogli u nekim stvarima koje je morao riješiti. I doista ih je riješio, jer Incantations nudi pravu umjetničku poslasticu.
Već prvi dio daje naslutiti da Oldfield nije izgubio ništa od svog starog šarma. Počinje vokalnim napjevom koji pomalo podsjeća na otvaranje Tarkusa grupe Emerson, Lake and Palmer. Kasnije se udruže gudači i flaute te tvore lijepu melodiju. Činiš si kao da slušaš pozadinu neke jezive bajke. Kad se pridruže i klavijature, melodiji se dodaje još jedna dimenzija i tako postaje još mističnija i mitskija nego prije. A kad Mike doda i svoje slavne gitarske zvukove, kao da slušaš nešto savršeno. No Oldfield se ne voli odmarati na lovorikama, pa nas vrlo brzo odvodi na drugi put – put indijanskih plemenskih plesova. Bubnjevi stvaraju sjajan ritam, dok klavijature dodaju moderan zvuk. Zatim se pridruže i puhači, koji nas zajedno s gudačima vode natrag u bajkoviti svijet. Klavijature, gitara i bas nikad ne nadglasaju gudače i puhače, svi su instrumenti izvanredno dobro usklađeni i zajedno stvaraju neku vrstu novodobnog horora (mješavina Kinga i Poea). Uskoro počinje novi dio na bubnjevima i sintisajzeru. Pridružuju se zbor, gitara i bas. Tako nastaje bogatiji zvuk, a kombinira se tradicionalno i napredno. Pred kraj prvog dijela ponavlja se jedna od ranijih melodija, na kojoj flaute i gudači u pozadini stvaraju zasanjanu atmosferu.
Drugi dio počinje duljim zasanjanim uvodom na klavijaturama, koji stilski podsjeća na Oldfieldovo kasnije new age razdoblje. Kad se uključi orkestar, opet svjedočimo mješavini novog i starog. Nakratko se oglasi i gitara, koja najprije samo predstavi melankolične čarolije na sintisajzeru, zatim na gudačima, flauti, a na kraju i na vokalima. Ostali instrumenti uskoro se priključuju u tužaljku i stvaraju još jedan čaroban trenutak. Neko vrijeme gitara preuzima inicijativu i vodi nas u eksploziju zvuka, gdje iznenadnim valom radosti u moru tuge oslobađa nakupljenu napetost. Zatim afrički bubnjevi, sintisajzer i vibrafon najavljuju početak pjesme Hiawatha, koju je napisao američki pjesnik Henry Wadsworth Longfellow. Bubnjevi, sintisajzer i vibrafon stvaraju indijansku atmosferu, prisutnu kroz cijeli vokalni dio, koji je možda malo predug (sedam minuta). U vokalnom dijelu ima premalo varijacija, povremeno akustična gitara ponovi vokalne dionice, ali to je sve. Doista se čini da je vokalni dio predug, no možda je upravo to namjera. Taj je dio sa svojim hipnotičkim, monotonim ritmom i očaravajućim pjevanjem (Maddy Prior) zamišljen kao napjev (incantation).
Sljedeći dio nas odmah šokira. Početak je iznimno energičan, kao da je glazba s neke srednjovjekovne feštе. Riječ je o slavlju, proslavi života. Uskoro ga zamijeni još jedan miran indijanski plemenski ples, odsviran na bubnjevima, sintisajzeru i vibrafonu. Nakon toga Oldfield još jednom “europskom” melodijom dokazuje kako može preskakati između stilova, a prije nego što se stignemo kako treba upoznati s tim dijelom, počinje nova melodija, ovaj put modernija i plesnija (taj izraz ne bih mogao često upotrijebiti u vezi s Oldfieldovim ranim radovima). Ovaj dio jednostavno nastavlja nepopustljivim tempom kad je riječ o izmjeni raznih stilova, novih tema i različitih tempa. Izmjena gitare, vibrafona i klavijatura vodi nas dalje i dopušta nam da se nakon divljanja malo odmorimo. No to ne traje dugo, jer još jedan snažan dio nastavlja brzim tempom i zaključuje ovaj dio. Nisam mislio da je moguće, ali ovaj dio je još bolji od prethodna dva i najbolji uopće, pogotovo zbog neprestanih promjena tempa, raznih stilova i zanimljivih ritmova. Vjerojatno je riječ o jednoj od najraznolikijih skladbi koje možete čuti. Još jedna pozitivna stvar je da nijedan instrument ne dominira, čak ni karakteristična gitara.
Na početku zadnjeg dijela možemo se prisjetiti Ommadawn, kad harfa i klavijature veselo odjekuju. Slijedi dugačka dionica na vibrafonu (gotovo soundscape, kao kod Roberta Frippa), koju svira Pierre Moerlin (Gong). To nam ponovno predstavlja Oldfieldovo simpatiziranje s new ageom. Srećom, u pomoć priskaču gudači, gitara i bas pa se brinu za veću raznolikost. Čini se kao da skladba neće nikamo otići, ali odjednom gitara eksplodira temom iz “divljeg zapada” (nešto što bismo prije očekivali od Ennia Morriconea), koja kao da prati divlji galop konja. Na nekoliko trenutaka oglasi se nešto što podsjeća na mellotron, a kasnije se oglasi i zbor, samo da nas upozori da nismo u prerijama devetnaestog stoljeća, nego u Europi dvadesetog stoljeća. Vibrafon pokazuje da još nije otpjevao svoje kad počne istu melodiju kao prije i uvodi nas u “Ode To Cynthia”, pjesmu koju je napisao Ben Johnson (ne kanadsko-jamajčanski sprinter, nego engleski pjesnik), a otpjevala ju je Sally Oldfield, Mikeova sestra. Kad sintisajzer odsvira vokalnu melodiju koja nastupa kasnije, naprosto mi je oduzelo dah. Riječ je o doista zapanjujućem dijelu. I Sallyn glas je besprijekoran, zapravo nikad nije zvučao bolje. Album završava prilično skromno, ali Oldfield se nikad nije volio razmetati. Majstor je profinjenosti i to bi se moglo reći za kraj.
Na ovom albumu Oldfield opet svira nevjerojatan broj instrumenata. Pridružuje mu se i nekoliko svjetski priznatih glazbenika. Sve zajedno tvori vrlo kompaktan i tečan album, unatoč tome što ima mnogo različitih utjecaja (keltski folk, simfonijski rock, klasika, indijanska glazba, world music, new age). Gitara je nešto manje prisutna nego na Ommadawn, ali je zato album izuzetno uravnotežen. Nijedan instrument ne dominira i ne zasjenjuje drugi. Vidi se da je u aranžmane uloženo mnogo truda.
S Incantations je Mike Oldfield stvorio još jedno remek-djelo koje svojom ljepotom i veličinom gotovo dostiže vrhunce Ommadawn, samo što je Ommadawn nešto fokusiraniji i sažetiji. No treba uzeti u obzir činjenicu da je Incantations dvostruki album i dvaput duži od Ommadawn pa nije čudno da je nekoliko dijelova previše razvučeno. Ali ako ga usporedimo s nekim drugim dvostrukim albumima, koji su imali još mnogo više suvišnih dijelova, ovaj uradak samo dobiva na vrijednosti. Istina je da nije Ommadawn, ali po kvaliteti je vrlo blizu. Sjajan je to album koji miješa razne stilove, spaja istok i zapad, miješa elemente koji se čine previše različitima da bi ih se uopće moglo kombinirati. Oldfieldu to unatoč svemu uspijeva bez truda, spajajući te elemente u jedinstvenu, potpuno osebujnu cjelinu.
Ovaj je album prvi koji je, unatoč tome što nije bio uspješan kao prethodni albumi, gospodina Oldfielda odveo na turneju. Turneja je ipak bila uspješna i iz nje je nastao dvostruki live album (Exposed). Ali to ću ostaviti za drugi put. Preporučeno.
Postava
– Mike Oldfield: akustične, klasične, električne & španjolske gitare, bas, klavijature, sintisajzer, udaraljke
– David Bedford: gudači i zbor
– Sebastian Bell: flaute
– Jabula: afrički bubnjevi
– Mike Laird: truba
– Pierre Moerlen: bubnjevi, vibrafon (4)
– Sally Oldfield: vokal
– Terry OldfieldK flaute
– Maddy Pryor: vokal
– The Queens College Girls Choir: zbor
Produkcija
Mike Oldfield
Popis skladbi
1. Incantations Part One (19:05)
2. Incantations Part Two (19:34)
1. Incantations Part Three (16:59)
2. Incantations Part Four (16:59)
Trajanje albuma: 72:37
