Izvođač: Osbourne, Ozzy
Izdavač: Sony BMG
Izlazak: 1981
Ocjena: 4/5
Moglo bi se reći da su Black Sabbath napravili pametan potez kad su 1979. zbog zlouporabe droga i nepouzdanosti otpustili Ozzyja i zamijenili ga Ronniejem Jamesom Diom. Uslijedila su naime dva monumentalna albuma; prvo “Heaven and Hell”, a zatim i “Mob Rules”, koji su po mišljenju mnogih još uvijek najbolji Sabbath albumi, dok se s druge strane Ozzy, kojega je kći tadašnjeg menadžera nakon tjedana alkoholne nervoze u zamračenoj hotelskoj sobi prilično uspješno reanimirala, odlučio otići na svoje. Osbourne tako isprobava hrpu gitarista (među kojima je i George Lynch), ali mu kod svih smeta prvenstveno to što se trude oponašati Tonyja Iommija, od kojeg se razišao u okolnostima koje su sve prije nego prijateljske. Malo prije nego što je odustao, na audiciju sa svojim Les Paulom stiže i sitni Randy Rhoads, gitarist tada još neafirmiranih Quiet Riot, odsvira na svom skromnom pojačalu nekoliko rifova i u tren oka dobije posao. “Počeo je svirati i činilo mi se kao da je Bog ušao u moj život”, prisjeća se Ozzy.
Tako bi ukratko mogli opisati začetke jednog od važnijih albuma u povijesti metala, Ozzyjeva prvijenca, “Blizzard of Ozz”. Naravno, ploča duguje dio svojeg uspjeha i Osbourneovim ekscesima i skandalima kojima je preko bare uzbuđivao tamošnju puritansku i bogobojaznu javnost, ali može se tvrditi da je djelo većim dijelom obilježila upravo Randyjeva inovativnost i tehnička dotjeranost na instrumentu, koji je u to vrijeme proživljavao svoj preporod. Nakon živahnog I Dont’ Know, pokosi nas moćni molski rif, koji se nakon nekoliko taktova pretvori u energičnu i melodičnu dursku figuru, na čijim krilima zasopće Crazy Train, još i danas zaštitni znak Ozzyjeva repertoara, a pjesmu dopunjava dotjerana, ali ne previše ekscentrična solaža. Iznenađujuće slatkastom Goodbye to Romance i akustičnoj Dee slijede zlokobni ritmovi Suicide Solution, koja je od svih pjesama na albumu zasigurno podigla najviše prašine, jer je jednog nesretnog mladića dovela do toga da je doista počinio samoubojstvo. Budući da Amerika ne bi bila Amerika da nije odmah uslijedila tužba, stvar se preselila na sud, gdje su je, slično kao u slučaju Judas Priest i navodnih samoubilačkih poruka albuma “Stained Class” (1978), pod čijim su utjecajem život oduzela još dva problematična mladića, naravno odbacili. Posve tipično za Amerikance da za svoju glupost krive druge, mogao bi glasiti komentar, a Halford je još dodao da bi, kad bi već namjeravao ostavljati skrivene poruke, radije nagovarao slušatelje da kupuju njegove albume.
Zvukovima orgulja započinje tajanstveni Mr. Crowley, koji krasi jedna od najljepših Randyjevih solaža, čiji prvi dio suvereno pomete sa svim tadašnjim brzoprstašima, a drugi s klasičnim nadahnućima otvara električnoj gitari posve nove obzore. Najslabije su zadnje tri pjesme, koje nas ne uvjeravaju ni tekstovima ni glazbom, ali općem dojmu ovog utjecajnog albuma ne štete. Naštetio mu je prvenstveno sam Ozzy, kad je CD izdanje iz 2002. “uljepšao” ne samo novim miksom i masteringom, nego i tako da je iznova snimio bubnjeve i bas, čime je zbog starih zamjerki odlučio uskratiti Bobu Daisleyju i Leeju Kerslakeu sve automatske prihode od svojeg back kataloga. Ne radi se dakle o običnom remiksu, nego o posve novoj tvorevini, koja je u velikoj mjeri osramotila i “Blizzard of Ozz” i njegova nasljednika “Diary of a Madman” (1982), a još je gore to što spomenutih važnih informacija nema na naslovnici, nego su skrivene posve pri kraju knjižice. Ako dakle nemate vinilku, toplo preporučam 22-bitni remaster iz 1995., koji dostojno čuva izvoran zvuk i atmosferu, a sramotnog izdanja iz 2002. radije se klonite.
No ostavimo razmirice i Ozzyjevu lošu prosudbu (na koju je nedvojbeno utjecala njegova supruga, koja ga je, nakon što ga je digla na noge, iz princa tame uspješno pretvorila u karikaturu) i vratimo se u 1981. Zlatno doba električne gitare dakle je počelo. Eddieju van Halenu uz bok staje Randy Rhoads i zajedno s njim otvara novo poglavlje u rocku, koje godinu prije toga oplemenjuju i legendarni prvijenac Maidena, “Ace of Spades” Motorheada i “Britis Steel” Priesta. Metal se dakle počinje probijati iz undergrounda u mainstream i do sredine osamdesetih zasja u svoj svojoj raznovrsnosti, a zatim zbog štetnih utjecaja banalne losanđeleske scene neslavno propadne. Herojsko razdoblje, na kojem svoj pečat ostavljaju prvenstveno NWOBHM, veliki virtuozi i milijunske naklade, naime ne smijemo mjeriti samo po očajnom imidžu, karakterističnom za hollywoodski Sunset strip, gdje se iskvarilo i sve što je bilo dobro. Pravi duh osamdesetih krije se u prvoj polovici desetljeća, kad je još moguće prepoznati njegovu izvornu snagu i energiju, obuhvaćenu u punim stadionima i rasprodanim svjetskim turnejama, ali i u velikim osobnostima, kakav je bio Randy, kojima instrument nije značio samo izvor zarade i promocije, nego način života. Posljednja velika revolucija u rock glazbi dakle počinje upravo spomenutim albumima, među kojima i “Blizzard of Ozz” ima počasno mjesto, a koji bi se današnjem slušatelju možda učinio poprilično zastarjelim i nezgrapnim, no u kontekstu tadašnjeg vremena ima prvenstveno zbog moćne ostavštine Randyja Rhoadsa neprocjenjivu vrijednost.
Postava
Ozzy Osbourne – vokal
Randy Rhoads – gitara
Bob Daisley – bas gitara
Lee Keslake – bubnjevi
Produkcija
Ozzy Osbourne
Popis skladbi
1. I Don’t Know
2. Crazy Train
3. Goodbye To Romance
4. Dee
5. Suicide Solution
6. Mr. Crowley
7. No Bone Movies
8. Revelation (Mother Earth)
9. Steal Away The Night
Trajanje albuma: 39.32
