Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: 1974
Ocjena: 5/5
Neke noći, 1974. godine, Frank je zaronio u iznimno bizarne snove (pritom se treba zapitati može li glazbeni i svaki drugi posebnjak njegova kova uopće sanjati neku drugačiju vrstu snova) o neobičnom susretu između nekog Eskima i lovca na krzno. Njihov dramatični međusobni obračun, koji je uključivao grudu izbačenog žutog snijega ravno u oči pretjerano dosadnog traperа, postao je s vremenom još jedna od brojnih nezaboravnih anegdota iz života ovog nezaboravnog glazbenika.
Glavna nuspojava tih iznimno slikovitih snova bila je to da se iz njih rodio (kvazi) koncept majstorskog štosa pod imenom “Apostrophe”, jednog od najboljih uradaka u njegovoj izuzetno šarolikoj i burnoj karijeri. S “Apostrophe” je Frank postigao upravo ono što zapravo nikad nije istinski želio – prvi hit singl i proboj na glazbene ljestvice sa skraćenom verzijom klasika “Don’t Eat The Yellow Snow” te najveći komercijalni uspjeh svoje karijere. Iako mu je komercijalni proboj donio već ništa manje izvrsni prethodnik “Over-Nite Sensation” (1973), s “Apostrophe” se popeo čak na deseto mjesto američke glazbene ljestvice i doživio zlatni tiraž. Nedvojbeno još jedno zabavno groteskno postignuće za glazbenika jedinstvenog Frankova kova, koje je najviše razljutilo one koji su bili uvjereni da njegovi većinom avangardni eksperimenti nikad neće naići na sluh šire publike, da za samozvane čuvare javnog morala uopće ne govorimo.
“Apostrophe” je u mnogočemu nastavio uspješan smjer prethodnika “Over-Nite Sensation”, iako je, kao što je to u Zappa tradiciji, ponovno riječ o posve jedinstvenom uratku. To znači da je isto tako stavio lonac na vatru za iznimno zabavnu čorbu skuhanu od uglavnom kraćih skladbi koje su odražavale zaštitni Zappa nestašni humor i vragolaste, izuzetno zabavne aranžmane. Teme tekstova odn. kvazi-koncepta bile su, kao i obično, prilično groteskne, razuzdane i opskurne. Dakle, u njegovoj najboljoj tradiciji.
Glazbenu sliku albuma, kao i obično u Frankovu slučaju, nije moguće strpati u neki određeni žanr, no najlakše bi ga bilo opisati kao jedinstvenu mješavinu elemenata progresivnog rocka, avangarde, hard rocka, pop rocka, jazz rock fusiona te naravno posve zaštitne Zappa glazbene groteske za koju bi najbolji izraz bio kar komični rock. Uz Franka na albumu ponovno sudjeluje cijela plejada prestižnih glazbenih imena. Pa neka se na ovom mjestu spomenu samo oni koji su svojim doprinosima odigrali ključne uloge u cjelokupnoj slici albuma.
Ni ovaj put nije prošlo bez usluga starih suradnika kao što su bračni par Underwood na saksofonu odnosno udaraljkama, svestranih umjetnina ispod prstiju klavijaturista Georgea Dukea, nestašnog jazzovskog doprinosa violinista Jean-Luca Pontyja te vratolomnih udaraca povratnika Aynsleya Dunbara na bubnjevima. S druge strane, na albumu su se proslavili i novaci kao što su Napoleon Murphy Brock na saksofonu i pratećem vokalu (potonji je s godinama postao jedan od Frankovih miljenika), svestrano načitani bubnjar Jim Gordon (u karijeri je surađivao s cijelom plejadom velikih glazbenih imena, pa neka se ovaj put spomenu samo George Harrison i Eric Clapton) i basist Cream Jack Bruce za kojeg je to bila jedina suradnja s Frankom, iako se danas te iznimno zanimljive pustolovine sjeća malo tko. Zanimljivo je da su Frankova i Jackova priča o međusobnoj suradnji na ovom albumu posve kontradiktorne. Dok Frank tvrdi da je Jack svirao bas na zajedničkom jamu (naslovnoj skladbi albuma), koji na bubnjevima sadrži i Jima Gordona, potonji tvrdi da je na Frankovu komercijalno najuspješnijem albumu odsvirao samo jednu dionicu, i to na čelu. S obzirom na to da se u spomenutom jamu cijelo vrijeme razgovijetno čuju Bruceovi zaštitni basovski finesi, slični onima iz njegovih dana s Cream, Frankova je verzija priče po mom mišljenju puno vjerojatnija.
Ta zgodna glazbena družina, od kojih si je većina s godinama stvorila uspješne samostalne karijere ili s drugim sastavima (mnogi od njih imaju za svoju prepoznatljivost zahvaliti upravo Franku), ponudila je ubojito komičnu kombinaciju šaljivih elemenata jazz rock fusiona, hard rocka, popa i uobičajenih Zappa satiričnih manirizama. Jazzovskih improvizacija osim u naslovnom jamu nema, a i to je jedan od odgovora na golem komercijalni uspjeh ovog albuma. Frank je osobno na svoj uobičajeni, majstorski način odsvirao većinu gitarskih dionica (na ritam gitari mu je društvo pravio stari znanac Tony Duran) i bas, a također je otpjevao sve glavne vokale koji kao i obično sadrže pripovijedanje kraćih satiričnih anegdota.
S obzirom na to da je riječ o kvazi-konceptualnom albumu, treba reći nekoliko riječi i o tome, makar zbog njegove komičnosti i originalnosti. Koncept, koji se temelji na Frankovim snovima, obilježava samo prve četiri stvari, nakon čega u nastavku preuzima vrlo neobičan obrat koji nema više veze s tim snovima i bilo bi besmisleno ga objašnjavati jer ga mnogi ne bi razumjeli, iako sadrži niz dobrih burleski.
Ovdje slijedi kratak opis središnjeg koncepta, koji proizlazi iz Frankovih snova. U njima Eskim po imenu Nanook pošteno zapali pod nosom traperu koji promalja svoju ružnu glavu iza iglua i počinje maltretirati Nanookova najdraža mladunca tuljana kako bi mu mogao oderati kožu. Nanook na traperovo maltretiranje reagira tako da uljezu u oči zabaci šaku žutog snijega (žuta boja smrtonosna je posljedica višetjednog mokrenja pasa haskija) i tako ga zaslijepi (“Don’t Eat The Yellow Snow” i “Nanook Rubs It”). Nakon što se posramljeni traper djelomično oporavi, sjeti se neke drevne eskimske legende i preko tundre se zaputi u lokalnu crkvu Sv. Alfonza. Tamo počne zajedno s ocem O’Blivionom kovati osvetu, a usput poželi i svježe palačinke za doručak (“St. Alfonzo’s Pancake Breakfast” i “Father O’Blivion”). U tom trenutku koncept doživi doista neobičan obrat u seriju kraćih humorističnih anegdota koje među sobom nemaju neku pravu vezu. Zanimljivo je da cijela konceptualna suita nikad nije dovršena.
Glazbeno album blista od početka do kraja i svaka skladba na njemu posebna je priča za sebe o kojoj bi se moglo raspravljati satima i satima te pisati cijele romane. Uvodno remek-djelo “Don’t Eat The Yellow Snow” središnja je stvar albuma i jedna od najomiljenijih Zappa klasika. Među efektima puhanja (hladnog sibirskog) vjetra umiješa se iznimno poskočan, pomalo funky gitarski riff te brojni vragolasti bubnjarski prijelazi. Usput ne nedostaje Frankova sarkastično-komična vokalna predstava, obogaćena brojnim pratećim vokalima, koja na izniman način pripovijeda prije spomenutu anegdotu. Svoju najveću sočnost skladba pak dobiva u završnom, vječnozelenom nestašnom refrenu. Slijedi izravan prijelaz u konceptualni nastavak “Nanook Rubs It”, gdje se smiješni završeci opet razlijevaju na široko uz brojne “polomljene” aranžmane i Frankovu grimasnu vokalnu predstavu o grudi žuto obojenog snijega ravno u “glavu blesavu”. Usput ne nedostaje šaljivih instrumentalnih upada na ksilofonu, bogatoj zbirci udaraljki i klaviru, a da se Frankove gitarske vragolije predvođene humoristično genijalnim solažama uopće ne spominju. Završetak na saksofonima i pratećim vokalima jednostavno je genijalan.
“St. Alfonzo’s Pancake Breakfast” predstavlja kraći trenutak potpune avangardne jazz rock fusion groteske sa šaljivim aranžmanima na udaraljkama, ksilofonu, puhačima i s Frankovim slikovitim opisivanjem brojnih zakulisnih aktivnosti u crkvi Sv. Alfonza. Izvrstan prijelaz u pomalo kaotični “Father O’Blivon” otvara izniman, navijeni ritam nadograđen preko gitarskih pasaža. I ovdje ne nedostaje šaljivih efekata na klavijaturama i udaraljkama te burleskna pjevanja (usput saznajemo da je otac O’Blivion veliki perverznjak). Posebno je zabavan prijelaz u završnu egzotičnu, gotovo karipsku sekciju na udaraljkama i vokalima. Slijedi još jedna nezaboravna klasika, “Cosmik Debris”, koja u tekstu sadrži brojne aluzije na Frankova prethodna djela (spominje se primjerice prašina s albuma “The Grand Wazoo“, 1973), spominje se i Tajanstveni čovjek odn. Mystery Man. U osnovi je riječ o hard rockerskoj stvari s upečatljivim, izuzetno sočnim središnjim gitarskim riffom, herojskom solažom te erotskim ženskim pratećim vokalima. Usput naravno ne nedostaje brojnih šaljivih zvukova, instrumentalnih preokreta i Frankovih uobičajenih, ali uvijek inteligentno-zabavnih vokalnih grimasa.
Posebno poglavlje za sebe (ponajprije njegov tekst) je i “Excentrifugal Forz”, koji sadrži navijenu kombinaciju “pijanih” gitarskih pasaža, razigranih udaraljki i avangardno obojenih elektroničkih zvukova na klavijaturama. Slijedi naslovna instrumentalna poslastica, “Apostrophe”, izniman jam u međusobnoj vezi Zappa-Bruce-Gordon, koji pokazuje najbolje instrumentalne kvalitete sve trojice majstora. Dok Zappa briljira svojim nepredvidivim, vragolastim pasažama, cijelo se vrijeme razgovijetno čuju melodične dionice Bruceova basa i Gordonova dah oduzimajuća, izuzetno eklektična i udarna bubnjarska predstava.
Slijedi izniman kontrast s odličnom baladom “Uncle Remus”, koja svojim ukusnim aranžmanima na klaviru i prekrasnom melodijom, građenom na Frankovu vokalu i ženskim pratećim harmonijama, stvara nezaboravnu magiju. Ta skladba predstavlja gotovo unikat u Frankovoj karijeri. Svojim tekstom, koji osuđuje rasnu diskriminaciju, ne samo na račun starog Židova Remusa i njegova nosa, nego na lagan i inteligentan način osuđuje sve koji se rugaju onima koji su malo drugačiji od većine. Time predstavlja jedan od rijetkih “ozbiljnih” trenutaka u Frankovoj karijeri, kad se u glazbi, tekstu pa i vokalnoj interpretaciji može osjetiti njegovo iskreno suosjećanje, a ne uobičajeni podsmijeh na račun (američkih) stereotipa. Kao sin roditelja miješanog podrijetla uvijek je imao sluha za takve društvene probleme i istodobno je uspješno rušio ustaljene stereotipe. Završna burleska “Stink- Foot” izuzetno je zabavna mješavina progresivno rockovskih začina negdje između bluesa, hard rocka i jazz fusiona. Građena je u sporom tempu, na klavirskoj pratnji, pijanim gitarskim pasažama i burleskom vokalnom teatru. Ujedno predstavlja jedini trenutak toaletnog humora na albumu, jer se tekst uglavnom vrti oko svađe dvaju supružnika zbog muževljevih smrdljivih nogu te njihova pudlice koji ih pomiriše i posthumno ispruži sve četiri od sebe.
“Apostrophe” zauzima vrlo visoko mjesto u prividno beskrajnom Frankovu opusu. Nije ih malo koji ga smatraju čak njegovim najboljim albumom i tome se nimalo ne treba čuditi. Velik komercijalni uspjeh albuma s obzirom na pristupačniju strukturu pojedinih skladbi u usporedbi s većinom Frankova dotadašnjeg opusa, usprkos lijepoj dozi avangardnih ukrasa i iskonskog Zappa humora, zapravo doista nije bio nikakvo iznenađenje. Nešto je zasigurno pomoglo i to što se ovaj put potpuno izbjegao političkim satirama, dok je društvenu satiru u tekstovima zamotao na tako profinjen način da je mogu opaziti samo najbudniji.
Šira zajednica s “Apostrophe” nije počela istinski otkrivati i poštovati tog genijalnog glazbenog umjetnika, što bi on nedvojbeno zaslužio, nego je Frank svijetu (nenamjerno naravno) malo više približio svoje vizije i eksperimente te ujedno poklonio jedan od stvaralačkih vrhunaca. Postoje neki, ponajprije najveći zaljubljenici u njegova rana, avangardnija djela, koji mu to (privremeno) pomirenje sa širom glazbenom javnošću čak zamjeraju, a pristupačnost “hard rock” trilogije (“Over-Nite Sensation”, “Apostrophe” te “One Size Fits All”) smatraju čak svojevrsnom izdajom, no pravi Zappa “fanatik” zna jednako cijeniti sva razdoblja njegove karijere. Jedina “mana” albuma njegovo je prilično kratko trajanje (tek nešto više od pola sata), dok je sve ostalo na njemu čisto umjetničko djelo. Nužnost posjedovanja u glazbenoj zbirci svakog kućanstva? Još pitate!
Postava
Frank Zappa – vokal, gitara, bas gitara
Tony Duran – ritam gitara
Jack Bruce – bas gitara
Erroneous – bas gitara
Tom Fowler – bas gitara
George Duke – klavijature, prateći vokal
Don “Sugarcane” Harris – violina
Jean-Luc Ponty – violina
Ruth Underwood – udaraljke
Ian Underwood – saksofon
Napoleon Murphy Brock – saksofon, prateći vokal
Sal Marquez – truba
Bruce Fowler – trombon
Jim Gordon – bubnjevi
John Guerin – bubnjevi
Aynsley Dunbar – bubnjevi
Ralph Humphrey – bubnjevi
Kerry McNabb- prateći vokal
Susie Glower – prateći vokal
Debbie – prateći vokal
Lynn – prateći vokal
Ruben Ladron De Guevara – prateći vokal
Robert Camarena – prateći vokal
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
1. Don’t Eat The Yellow Snow (2:07)
2. Nanook Rubs It (4:37)
3. St. Alfonzo’s Pancake Breakfast (1:50)
4. Father O’Blivion (2:18)
5. Cosmik Debris (4:14)
6. Excentrifugal Forz (1:33)
7. Apostrophe’ (5:50)
8. Uncle Remus (2:44)
9. Stink-Foot (6:32)
Trajanje albuma: 31:45
