Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Praying Mantis
Izdavač: Zoom Club Records
Izdanje: 1998
Trajanje: 64:05
Ocjena: 4.5/5
“Forever In Time”, šesti studijski uradak (i peti nakon ponovnog okupljanja 1990.) iz kandži vječnih melodičnih hard rockera, među najprepoznatljivijim pripadnicima novog vala britanskog heavy metala, iznimno je lijepo iznenađenje za sve one koji su kroz godine uporno pratili njihovu iznimno turbulentnu karijeru te prvorazredna poslastica za sve ljubitelje kvalitetnog melodičnog rocka. Istodobno predstavlja jedan od rijetkih trenutaka njihove dotadašnje povijesti kad je nakratko zavladala stabilnost i činilo se da će ona potrajati još poprilično dugo.
Praying Mantis su od hrskavog prvijenca “Time Tells No Lies (1981), koji s pravom vrijedi za NWOBHM klasik, mijenjali postave kao na traci. Jedini originalni članovi, braća Chris Troy (bas/vokal/klavijature) i Tino Troy (gitara/vokal), u godinama nakon izlaska prvijenca oko sebe su izmijenili pregršt članova, a o pjevačima, koji su se izmjenjivali rijetko viđenim tempom, da ni ne govorimo. Nekoliko godina nakon ponovnog okupljanja izmijenili su čak četiri pjevača i iako nijedan od njih nije bio loš, svaki je izdržao samo jedan album.
Nakon kratkog iskustva s Garyjem Bardenom (ex-MSG, Statetrooper) na prethodnom albumu “To The Power Of Ten” (1995), na kojem su kroz uočljivu zvučnu sofisticiranost (ponovno) neuspješno pokušali svoje uratke približiti široj publici, za mikrofon se prihvatio Tony O’Hora. S njegovim dolaskom sve je sjelo na svoje. O’Hora je bio (i još uvijek je) jedan od najboljih pjevača u melodičnom hard rocku pa nije iznenađenje da za njihov stil glazbe jednostavno nisu mogli naći kompatibilnijeg pjevača.
Koliko je sjajan vokalni izbor, O’Hora dokazuje već na uvodnom “Wasted Years” (isti naziv kao i Iron Maiden klasik čista je slučajnost), gdje kraljuje njihov zaštitni napad tercetnih gitarskih harmonija ispod prstiju Tina Troya i Dennisa Strattona (ex-Iron Maiden, Lionheart). Potonji u vezi s Chrisovom podlogom klavijatura u pozadini tvori iznimno pun zvuk, koji se nadasve savršeno uklapa uz moćne melodije i silovite bubnjarske prijelaze Brucea Bislanda. O’Horin glas cijelo vrijeme oduzima dah, a ništa manji dojam ne ostavlja ni izvrsna produkcija, koja može poslužiti kao uzor mnogim njihovim suvremenicima. Na “The Messiah” imamo posla s originalnim orijentalnim motivom kroz penjanje po pentatonskim gitarskim ljestvicama te s čarobnim, u trenu zarazno dobrim refrenom, gdje se fenomenalnom O’Hori u ulozi pratećih vokala pridružuju braća Troy te Dennis Stratton.
“Best Years” je protkan tekućim teksturama klavijatura koje brinu za postupno rastuće veličanstveno ozračje. S vremenom se izgradi u jednu od najumjetnije komponiranih skladbi Praying Mantis uopće, s himničnim refrenom koji još dugo ne izlazi iz ušiju. Tercetne gitarske harmonije zvuče dovoljno suptilno, a pojedini rifovi dovoljno su zašiljeni da će se oblizati i najzahtjevniji sladokusci. U međuvremenu dinamična ritam sekcija cijelo vrijeme brine za idealnu podlogu ubojitom vokalu i sofisticiranim klavijaturama. “Blood Of An Angel” očarava fenomenalnom vokalnom izvedbom (pogotovo refren ubija) i iznimno sofisticiranim prelijevanjem između pojedinih gitarskih harmonija i klavijatura.
I u nastavku nimalo ne manjka odlično aranžiranih dijelova s hrskavim rifovima, romantičnim teksturama klavijatura i do kraja naelektriziranim vokalnim pristupom. “Valley Of The Kings”, kako mu i ime nalaže, dočarava mistično ozračje u kojem kraljuju suptilni klavijaturski aranžmani, a O’Hora se pokazuje i kao iznimno eklektičan pjevač koji s lakoćom preskače između energičnih i nježnijih, lirski ispovjednih voda. “Changes” je još jedna gurmanska melodično-rockerska slastica koja bi uz tadašnjoj eri primjerenu produkciju u 80-ima mogla biti čak i hit. “Man Behind The Mask” je s višedijelnim gitarskim harmonijama, žarećim rifovima i anthemičnim refrenom gotovo arhetip Praying Mantis klasika. Ništa lošije se ne snalaze ni “Remember My Name”, jedina balada na albumu, na kojoj možemo diviti se nevjerojatnim O’Horinim vokalno-emocionalnim razmjerima, epski “The Day The Sun Turned Cold”, koji je sa svojim power metal tercetnim harmonijama nedvojbeno najmetalnija skladba na albumu (iako ih se ubraja među utemeljitelje NWOBHM-a, Praying Mantis su u svojoj glazbi oduvijek imali tek malo veze s heavy metalom) te završna bajka “Forever In Time”, koja draži ušne končiće ponajprije sanjivim refrenom te istodobno objedinjuje sve najbolje zvučne elemente ovog albuma.
“Forever In Time” je, ako se izuzme klasični prvijenac “Time Tells No Lies”, bez sumnje najbolje postignuće u povijesti ove kultne skupine, za koju se još i danas čini da je loša sreća naprosto ne želi ostaviti. Što se tiče sveukupne kvalitete i konzistentnosti pojedinih uradaka, uz bok mu od njihovih izdanja može stati samo sljedeći album “Nowhere To Hide” (2000), što i nije veliko iznenađenje jer ga je stvorila ista ekipa (prvi i vjerojatno posljednji put u njihovoj povijesti). Nažalost, s vremenom su se opet vratili svojoj neslavnoj tradiciji neprestanog mijenjanja postava i tako pokopali vrlo vjerojatno najbolju verziju Praying Mantis u njihovoj povijesti. “Forever In Time”, oplemenjen nevjerojatnim Tonyjem O’Horom, ključnim čimbenikom iznimno pozitivnog zvučnog preporoda, unatoč tome ostaje često previđen melodično hard rockerski dragulj, koji moraju imati u svojoj zbirci svi oni kojima je stalo do vrhunskog melodičnog hard rocka koji uvijek iznova izaziva žmarce niz leđa.
Postava
Tony O’Hora – vokal
Dennis Stratton – gitara, prateći vokal
Chris Troy – bas gitara, klavijature, prateći vokal
Tino Troy – gitara, prateći vokal
Bruce Bisland – bubnjevi
Produkcija
Praying Mantis
Popis skladbi
1.Wasted Years
2. The Messiah
3. Best Years
4. Blood of an Angel
5. Valley of the Kings
6. Changes
7. Man Behind the Mask
8. Remember My Name
9. The Day the Sun Turned Cold
10. Forever in Time
