Flying in a Blue Dream
Izvođač: Satriani, Joe
Izdavač: Sony BMG
Izdanje: 1989
Trajanje: 64:25
Ocjena: 3.5/5
Nakon izvanrednog drugog albuma, “Surfing with the Alien”, Joe Satriani je 1989. napravio nešto što možda nije očekivalo puno ljudi. “Surfing with the Alien” bio je izniman album, ali Satriani je svojim trećim studijskim uratkom, “Flying in a Blue Dream”, i to nadmašio te se još čvršće učvrstio na mjestu jednog od najboljih gitarista na svijetu.
Za ovaj album Satch je oko sebe okupio hrpu izvanrednih glazbenika, koji su mu dodatno pomogli oblikovati viziju. Ovaj put nije se radilo samo o dokazivanju gitarističkih mišića, jer nam Satriani poslužuje obilje ukusnih melodija i solaža, a naravno ne manjka ni klasične gitarističke drskosti. Općenito, album ipak predstavlja svojevrstan odmak od norme, jer je riječ o jednom od najavanturističkijih uradaka u njegovoj povijesti.
Album počinje polako s naslovnom skladbom, koja vrlo brzo počne letjeti punom snagom. To posebno vrijedi za solažu, koju je Joe navodno napisao u pijanom stanju. Sam kaže da mu je trebalo dosta vremena da je nauči trijezan. Slijedi divlja pjesma sa čudnim, zappovskim naslovom – još jedna odlična melodija u tipičnom Satch stilu. Can’t Slow Down prva je pjesma s vokalom. Riječ je o još jednoj hard rock ljepotici u kojoj Joe pokazuje sve svoje adute, i na gitari i na vokalu. Posebno su zarazne melodije. Nakon kratkog instrumentala Headless slijedi funky pjesma Strange, u kojoj se vidi Satchova raznovrsnost. Zatim dolazi jedan od najljepših trenutaka na albumu – njegov hit I Believe, koji dokazuje da Satriani ne mora cijelo vrijeme jurcati kroz note da bi se istaknuo. Nakon još jedne grozničavo brze kompozicije slijedi bluesom/hard rockom obojena Big Bad Moon. Nakon kratkog izleta s banjom na The Feeling in The Phone Call, Joe odjednom zaluta u mističnije vode (gotovo new age) s Day at the Beach. Back to Shalla-Bal vraća nas u normalu hard rocka, opet s nekoliko izvanrednih gitarskih ubačaja. Na Ride Satriani opisuje svoju ljubav prema teškim motorima. Budući da Satriani pjeva o vožnji svojim “bikeom”, a “bike” na engleskom ima dva značenja (bicikl i motor), uvijek sam zamišljao smiješan spot u kojem Satriani sjedi na starom izlizanom ponyju, polako pritišće pedale i poput malog djeteta zvoni zvončićem. Taman kad čovjek pomisli da album ne može biti bolji, na red dolaze još dvije stvaralačke cjeline u dva dijela, koje se obje počinju meditativnim nježnim dijelom, a završavaju grubljim. Za kraj slijedi još Into the Light, u kojem Satriani nježnim gitarskim ubačajima zaključuje izniman album.
Jedna od glavnih vrlina ovog albuma je da te svaka pjesma iznenadi. Svaka skladba ima nešto samosvojno i jedinstveno. Žanrovski je Satriani na ovom albumu raznolik kao nikad prije i nikad poslije. Pokazuje baš sve svoje adute – od tipičnog gitarskog hard rocka, funka, bluesa, countryja (banjo), atmosferične i (gotovo) new age glazbe i još štošta. Svaki trenutak na albumu odiše nekim novim osjećajem, nekom novom idejom, a upravo su to albumi koji nam još dugo ostaju u sjećanju. Važna je i činjenica da album ni na trenutak ne gubi intenzitet, nego ga cijelo vrijeme samo još nadograđuje.
Satriani se na ovom albumu pokazuje ne samo kao gitarist, nego i kao još štošta drugo. Zapaženi su i njegovi dijelovi na banju, usnoj harmonici i klavijaturama. Iako se možda ovaj put više posvećuje i drugim instrumentima nego ikad prije, snaga gitare nije ni malo manja. Satriani je i dalje ostao “gitaristički bog”, koji se ne boji isprobati nešto novo. I dalje nailazimo na brze dijelove u kojima vidimo zašto je Joe kao gitarist tako cijenjen, no ne manjka ni dijelova koji su više usredotočeni na melodičnost.
Uz sve što Satriani radi, lako bismo mogli zaboraviti i na ekipu koja ovdje sudjeluje. Među suradnicima na albumu kriju se i dragulji poput Stuarta Hamma i Simona Phillipsa, koji glazbi svakako daju poseban pečat.
Smatram da je ono što Satcha razlikuje od ostalih takozvanih gitarskih bogova njegova sposobnost stvaranja pjevnih melodija i solaža. Očito je da ima znanja barem koliko i njegovi “konkurenti”, no njegov je glavni adut to što ne mora uvijek juriti nadzvučnom brzinom, nego često zna stvoriti onaj pravi osjećaj koji te usisa u njegovu glazbu. Osobno smatram da je Flying in a Blue Dream njegovo najveće postignuće i da će zauvijek predstavljati jedan od najboljih rock albuma, a ne samo jedan od najboljih gitarističkih albuma. Satch je njime postao besmrtna i nedodirljiva glazbena ikona, bez obzira na to što je uslijedilo.
Postava
Joe Satriani – gitare, basovi, klavijature, banjo, usna harmonika, udaraljke, vokal
Stuart Hamm – bas gitara
John Cuniberti – sitar, udaraljke
Jeff Campitelli – bubnjevi, udaraljke
Bob Smith – bubnjevi, udaraljke
Simon Phillips – bubnjevi
Produkcija
Joe Satriani & John Cuniberti
Popis skladbi
1. Flying in a Blue Dream (5:28)
2. The Mystical Potato Head Groove Thing (5:05)
3. Can’t Slow Down (4:46)
4. Headless (1:28)
5. Strange (4:55)
6. I Believe (5:50)
7. One Big Rush (3:20)
8. Big Bad Moon (5:13)
9. The Feeling (0:52)
10. The Phone Call (3:00)
11. Day at the Beach (New Rays from an Ancient Sun) (2:03)
12. Back to Shalla-Bal (3:15)
13. Ride (4:58)
14. The Forgotten (Part One) (1:10)
15. The Forgotten (Part Two) (5:10)
16. The Bells of Lal (Part One) (1:19)
17. The Bells of Lal (Part Two) (4:08)
18. Into the Light (2:25)