Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gentle Giant
Izdanje: 1975
Trajanje: 37:07
Ocjena: 5/5
“Free Hand” bio je sedmi studijski album legendarnih veterana eklektičnog progresivnog rocka. U to su vrijeme Gentle Giant prekinuli suradnju s izdavačkom kućom World Wide Artists, koja ih je počela tjerati na stvaranje hit singlova, i potpisali ugovor s Chrysalis Records. Glavnu je ulogu u odluci za taj drastičan korak odigrala uspješna europska turneja s progresivnorockerskim suborcima Jethro Tull, vodećim bendom izdavača Chrysalis. Za razliku od prethodnih turneja, kad su Gentle Giant zbog svojih “posebnih” osobina od drugih bendova obično nailazili na nerazumijevanje ili čak šikaniranje, s članovima Jethro Tull brzo su se sprijateljili i izgradili međusobno poštovanje. U okrutnom svijetu glazbenog biznisa postali su njihovi jedini pravi prijatelji.
Stvaranje bliskih veza s prvacima progresivnog folk rocka utjecalo je i na zvučni smjer albuma “Free Hand”. Album je sadržavao obilnu dozu folk rockerskih začina te najveću količinu aranžmana srednjovjekovne trubadurske glazbe u njihovoj povijesti. U usporedbi s većinom prethodnih albuma Gentle Giant unutar struktura pojedinih skladbi isprepleli su nešto više melodične osjetljivosti, no pritom su i dalje zadržali visoku razinu kompleksnosti i nepredvidljivosti. Svojom jedinstvenom kombinatorikom raspršenih višeglasja, polimetričkih shema, nepredvidljivih vremenskih prijelaza i gomilom improvizacija i dalje su spadali među najeklektičnije bendove svog vremena. Uz elemente folk rocka i motive britanske srednjovjekovne glazbe ponovno nisu štedjeli na uzorcima jazz fusiona i hard rocka, koje su unutar pojedinih djela unijeli s izuzetnom profinjenošću i razigranošću.
Lirske teme, u kojima nije nedostajalo samoironije i oštre satire na račun glazbene industrije, ovaj su se put, slično kao već nekoliko puta u njihovoj prošlosti, doticale različitih aspekata vezanih uz djelovanje benda. King Crimson i Pink Floyd tako nipošto nisu bili jedini bendovi koji su već u doba komercijalnog vrhunca progresivnog rocka dobili mračne vizije budućnosti i naslutili da se unutar glazbene industrije zaredilo nešto trulo.
Nevjerojatan raspon njihova jedinstvenog skladateljskog i instrumentalnog izričaja vidljiv je od početka do kraja albuma. Uz količinu virtuoznih instrumentalnih dionica, duhovitih motiva, nekonvencionalnih vokalnih harmonija i ritmičke višeslojnosti lako zaigra srce i najprobirljivijeg progresivnorockerskog sladokusca. “Just The Same” odlična je uvodna poslastica s obiljem njihovih karakterističnih ritmičkih polimera, neočekivanih preokreta u simfonijske motive i prepunom mjerom sočnih jazz fusion improvizacija. Ne nedostaje ni uobičajenog Gentle Giant zafrkavanja, ovaj put uz pomoć usputnih pljeskova rukama i pucketanja prstima. Derekova teatralna pjevačka izvedba sadrži gorku satiru na račun dekadencije glazbene industrije i paušalnog odnosa prema bendovima koji ne odgovaraju određenim korporativnim kriterijima.
Izvrsni “On Reflection”, koji u tekstu ne skriva crni humor na račun propale veze, prožet je osebujnom keltskom osjetljivošću i sakralnom atmosferom. Takvu pastoralnu magiju stvaraju raspršenim zborskim višeglasjima i nezaobilaznom upotrebom vibrafona. U ulozi glavnog vokalista ovaj se put iskazuje klavijaturist Kerry Minnear svojom izrazito visokom vokalnom izvedbom pred kojom bi se zacrvenio čak i Jon Anderson (Yes). Ni ovaj put ne zaboravljaju na unose obijesnih harmonija i razigrane ritmičke kombinatorike u stilu motiva za “ciciban cipelice”, što podsjeća na ljuljanje ljubaznog diva. Naslovna skladba, u kojoj izražavaju osjećaje pri promjeni izdavača, spada među njihove klasike. Jezivom uvodnom aranžmanu slijede brojni dramatični preokreti u kojima se osjeti obilje tvrdorockerskih manira, ponajviše zahvaljujući udarnim gitarskim frazama gospodina Greena. Profinjena tranzicija između elemenata simfonike, jazza i tvrdog rocka ponovno je za prste polizati. Sve to na izniman način povezuje Derekov karizmatično-paranoični vokal.
“Time to Kill”, koja se otvara za ono vrijeme revolucionarnim elektronskim uzorkom, resi profinjeni keltski aranžmani i neobična melodična profinjenost. Neočekivanih vremenskih prijelaza i improvizacija i ovaj je put u izobilju, no Derekovo pjevanje, poduprto eteričnim popratnim vokalnim harmonijama i odlučnim gitarskim frazama, osigurava prednost melodičnim aranžmanima. Izvrsni “His Last Voyage”, najkompleksnije djelo na albumu, skladba je brojnih kontrastnih atmosfera. Otvara se u obliku akustično posoljene keltske balade s anđeoskim vokalnim harmonijama, no obješenjački ritmički ukrasi u pozadini, ponajviše na vibrafonu, brzo daju do znanja da ni ovaj put neće nedostajati predivno ludih instrumentalnih pustolovina. Kroz anđeoska višeglasja počinju unositi duhovite jazzerske improvizacije, unutar kojih ne izostaje Greenova zapanjujuće dobra wah-wah solaža. Završetak vraća svečana višeglasja i akustičnu pratnju u najboljim keltskim maniri.
Njihovo druženje s Jethro Tull najbolje dočarava sjajni instrumental “Talybont”, koji uz pomoć puhača i violine sadrži trubadurske elemente renesansnog madrigala iz tudorskih vremena. Tu se slušatelj može vratiti u doba kad je ljubazni div sjedio za istim stolom s Henrikom VIII. Završni “Mobile” temperamentna je mješavina folka, jazza i tvrdog rocka u kojoj središnje mjesto zauzimaju zafrkancije na Rayevu violinu. Unatoč dominantnosti folk rockerskih aranžmana i ovaj put oduševljavaju neočekivanim zaokretima u duhovite fusionističke dionice. Tekst se odnosi na životni stil neprestanog lutanja koncertnim turnejama kroz oči benda.
S “Free Hand” su Gentle Giant skuhali još jednu vječnozelenu zvučnu kašu nevjerojatne stilske raznolikosti, začinjenu obilnom dozom njihova nezaobilaznog razuzdanog humora i samoironije. Album i danas ostaje jedno od najboljih postignuća u povijesti benda, koje lako ovlaži jezične pupoljke svakog progresivnorockerskog sladokusca. Uz zapanjujuću skladateljsku i instrumentalnu raznolikost uvijek iznova iznenadi i za ono vrijeme fenomenalna produkcija zbog koje se čini kao da je album snimljen jučer. “Free Hand” se istaknuo najuspješnijim plasmanom na američkoj glazbenoj ljestvici najpopularnijih albuma 1975., što je za članove benda, kojima je komercijalni uspjeh značio isto što i pljuvačka u more, gotovo zanemariv podatak. Mnogo je zanimljiviji sa stajališta da su nekoć, prije “davnih vremena”, američki slušatelji znali nagraditi i umjetničku samobitnost i kreativnost. Na domaćem britanskom tlu, s izuzetkom šačice vjernih sljedbenika, kao i obično ostajali su naširoko previđeni. Nažalost, prelazak u Crysalis ih nije spasio od toga da ni tu izdavačku kuću u sljedećim godinama ne spopadne želja za radijskim hitovima i komercijalizacijom benda, što je dovelo do njihova preranog, ali časnog povlačenja iz glazbene industrije.
Postava
Derek Shulman – vokal, saksofon, snimalnik
Gary Green – električna i akustična gitara, prateći vokal
Ray Shulman – bas gitara, violina, prateći vokal, snimalnik
Kerry Minear – klavijature, vokal, prateći vokal
John Weathers – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Gentle Giant
Popis skladbi
1. Just The Same
2. On Reflection
3. Free Hand
4. Time To Kill
5. His Last Voyage
6. Talybont
7. Mobile
