Izdavač: Chrysalis Records
Datum izlaska: srpanj 1975.
Produkcija: Gentle Giant
Trajanje albuma: 36.50 min
Žanr: Progressive Rock/Experimental Rock
Ocjena: 10/10
“Free Hand” bio je sedmi studijski album legendarnih veterana eklektičnog progresivnog rocka. U to su vrijeme Gentle Giant prekinuli suradnju s izdavačkom kućom World Wide Artists, koja ih je počela tjerati na stvaranje hit singlova, i potpisali ugovor s Chrysalis Records. Glavnu ulogu u odluci za taj drastični korak odigrala je uspješna europska turneja s kolegama iz progresivnog rocka, sastavom Jethro Tull, vodećim bendom izdavačke kuće Chrysalis. Za razliku od prijašnjih turneja, na kojima su Gentle Giant zbog svojih “posebnih” osobina od drugih bendova obično nailazili na nerazumijevanje ili čak šikaniranje, s članovima Jethro Tulla brzo su se sprijateljili i izgradili međusobno poštovanje. U okrutnom svijetu glazbenog biznisa postali su njihovi jedini pravi prijatelji.
Stvaranje čvrstih veza s prvacima progresivnog folk rocka utjecalo je i na zvučnu orijentaciju albuma “Free Hand”. Album je sadržavao izdašnu dozu folk rock začina te najveću količinu aranžmana srednjovjekovne trubadurske glazbe u njihovoj povijesti. U usporedbi s većinom prijašnjih albuma Gentle Gianta, unutar struktura pojedinih skladbi isprepleli su nešto više melodične osjećajnosti, ali su pritom i dalje zadržali visoku razinu složenosti i nepredvidljivosti. Svojom jedinstvenom kombinatorikom raspršenih višeglasja, polimetričkih shema, nepredvidljivih vremenskih prijelaza i gomilom improvizacija i dalje su spadali među najeklektičnije sastave svojeg vremena. Uz elemente folk rocka i motive britanske srednjovjekovne glazbe ponovno nisu štedjeli ni na uzorcima jazz fusiona i hard rocka, koje su unutar pojedinih djela unijeli s izuzetnom profinjenošću i razigranošću.
Lirske teme, u kojima nije manjkalo samoironije i jedke satire na račun glazbene industrije, ovaj su se put, slično kao već nekoliko puta u njihovoj prošlosti, dotakle različitih aspekata povezanih s djelovanjem sastava. King Crimson i Pink Floyd tako nipošto nisu bili jedini sastavi koji su još u doba komercijalnog vrhunca progresivnog rocka dobili mračne vizije budućnosti i naslutili da se u glazbenoj industriji zalegnulo nešto truло.
Nevjerojatan raspon njihova unikatnog skladateljskog i instrumentalnog izričaja vidljiv je od početka do kraja albuma. Uz količinu virtuoznih instrumentalnih sekcija, duhovitih motiva, nekonvencionalnih vokalnih harmonija i ritmičke višeslojnosti lako zaigra srce i najprobirljivijeg progresivnorockerskog sladokusca. “Just The Same” je odlična uvodna slastica s obiljem njihovih karakterističnih ritmičkih polimera, neočekivanih preokreta u simfonijske motive i prepunom mjerom sočnih jazz fusion improvizacija. Ne manjka ni uobičajenog gentlegiantovskog zafrkavanja, ovaj put uz pomoć usputnih pljeskova rukama i pucketanja prstima. Derekova teatralna pjevačka izvedba sadrži oštru satiru na račun dekadencije glazbene industrije i paušalnog odnosa prema sastavima koji ne odgovaraju određenim korporativnim kriterijima.
Izvrsni “On Reflection”, koji u tekstu ne skriva crni humor na račun propale partnerske veze, prožet je osebujnom keltskom osjećajnošću i sakralnom atmosferom. Takvu pastoralnu magiju stvaraju uz pomoć raspršenih zborskih višeglasja i nezaobilazne upotrebe vibrafona. U ulozi glavnog vokala ovaj se put iskazuje klavijaturist Kerry Minnear svojom izrazito visokom vokalnom izvedbom pred kojom bi se zacrvenio čak i Jon Anderson (Yes). I ovaj put ne zaboravljaju na unose nestašnih harmonija i razigrane ritmičke kombinatorike u stilu motiva za “ciciban cipelice”, koja podsjeća na ljuljanje ljubaznog diva. Naslovna skladba, u kojoj izražavaju osjećaje pri promjeni izdavača, spada među njihove klasike. Jezovitom uvodnom aranžmanu slijede brojni dramatični preokreti u kojima se osjeća obilje tvrdorockerskih manira, ponajprije uz pomoć udarnih gitarskih fraza u režiji gospodina Greena. Profinjeni prijelaz između elemenata simfonike, jazza i tvrdog rocka ponovno je za sve prste polizati. Sve skupa na izniman način povezuje Derekov karizmatično-paranoični vokal.
“Time to Kill”, koji se otvara za ono vrijeme revolucionarnim elektroničkim uzorkom, rese profinjeni keltski aranžmani i neobična melodična profinjenost. Neočekivanih vremenskih prijelaza i improvizacija i ovaj je put u izobilju, no Derekovo pjevanje, poduprto eteričnim popratnim vokalnim harmonijama i odlučnim gitarskim frazama, osigurava prednost melodičnim aranžmanima. Izvrsni “His Last Voyage”, najsloženiji uradak na albumu, skladba je brojnih kontrastnih atmosfera. Otvara se u obliku akustično posoljene keltske balade s anđeoskim vokalnim harmonijama, no vragolaste ritmičke ukrasne figure u pozadini, ponajprije na vibrafonu, brzo daju do znanja da ni ovaj put neće manjkati divno ludih instrumentalnih pustolovina. Kroz anđeoska višeglasja počinju unositi duhovite jazzističke improvizacije, unutar kojih ne izostaje Greenovo zapanjujuće dobro wah-wah sviranje. Završetak vraća svečana višeglasja i akustičnu pratnju u najboljim keltskim manirama.
Njihovo druženje s Jethro Tull najbolje dočarava sjajni instrumental “Talybont”, koji uz pomoć puhačkih instrumenata i violine sadrži trubadurske elemente renesansnog madrigala iz tudorskih vremena. Tu se slušatelj može vratiti u vremena kad je ljubazni div sjedio za istim stolom s Henrikom VIII. Završni “Mobile” temperamentna je mješavina folka, jazza i tvrdog rocka u kojoj središnje mjesto zauzimaju zafrkancije na Rayevoj violini. Unatoč dominantnosti folk rock aranžmana, i ovaj put razveseljavaju neočekivanim zaokretima u duhovite fusion sekcije. Tekst se odnosi na životni stil neprestanog lutanja po koncertnim turnejama kroz oči sastava.
S “Free Hand” su Gentle Giant skuhali još jednu vječnozelenu zvučnu kašu izuzetne stilske raznolikosti, začinjenu izdašnom dozom njihova nezaobilaznog razbojničkog humora i samoironije. Album i danas ostaje jedno od najboljih dostignuća u povijesti sastava, koje lako zagolica nepce svakog progresivnorockerskog sladokusca. Osim zapanjujuće skladateljske i instrumentalne raznolikosti, iznova zadivljuje i za ono vrijeme fenomenalna produkcija zbog koje se čini kao da je album snimljen jučer. “Free Hand” se pokazao kao najuspješniji na američkoj glazbenoj ljestvici najpopularnijih albuma 1975. godine, što je za članove sastava, kojima je komercijalni uspjeh značio isto što i pljuvačka u more, gotovo zanemariv podatak. Mnogo je zanimljivije to što su nekoć, prije “davnih vremena”, američki slušatelji znali nagraditi i umjetničku samosvojnost i kreativnost. Na domaćem britanskom tlu, uz iznimku šačice vjernih sljedbenika, kao i obično ostajali su naširoko previđeni. Nažalost, prelazak u Crysalis ih nije spasio od toga da ni ovu izdavačku kuću u idućim godinama ne obuzme želja za radijskim hitovima i komercijalizacijom sastava, što je dovelo do njihova prerana, ali časnog povlačenja iz glazbene industrije.
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Just The Same
2. On Reflection
3. Free Hand
4. Time To Kill
5. His Last Voyage
6. Talybont
7. Mobile
Postava:
Derek Shulman – vokal, saksofon, snimač
Gary Green – električna i akustična gitara, prateći vokal
Ray Shulman – bas gitara, violina, prateći vokal, snimač
Kerry Minear – klavijature, vokal, prateći vokal
John Weathers – bubnjevi, udaraljke
