Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Klaatu
Izdavačka kuća: Capitol Records
Izdanje: 1977
Trajanje: 39:34
Ocjena: 4.5/5
“Hope” je bio drugi album iz kreativnih vijuga lukavih kanadskih progresivnorockerskih “svemiraca” Klaatu, enigmatičnog i kultnog sastava koji su zbog razigranih vokalnih harmonija, brojnih melodičnih zvučnih segmenata i ekscentričnog humora od samog početka neki smatrali potajno ponovno okupljenim Beatlesima.
U vrijeme kad je izašao “Hope”, razigrani glazbeni trio, koji su činili klavijaturist, basist i pjevač John Woloschuk, gitarist/pjevač Dee Long te bubnjar Terry Draper, još je uvijek brižno čuvao podatke o imenima članova sastava, pa je enigma o potajno uskrsnulim Beatlesima i dalje visjela u zraku i uzburkavala strasti. Unatoč takvim nagađanjima, očitim glazbenim srodnostima s legendarnim liverpoolskim kvartetom i činjenici da je obrada njihove najpoznatije skladbe “Calling Occupants of Interplanetary Craft” (s odličnog prvijenca “3:47 EST”, 1976) u izvedbi The Carpenters postala mega pop hit, to im nije previše pomoglo do veće prepoznatljivosti izvan prog rockerskog podzemlja, što su kao jedni od pionira kanadske (prog) rock scene nedvojbeno zaslužili. “Hope” je bio lijep dokaz što su Klaatu bili sposobni u svojim najboljim stvaralačkim godinama, jer je riječ o uvjerljivom i vrlo ambicioznom konceptualnom projektu na kojem su surađivali s Londonskim filharmonijskim orkestrom te nadogradili većinu ideja s prvijenca.
Orwellovski koncept albuma govori o posljednjem preživjelom predstavniku nekoć moćne i arogantne države/civilizacije Polizanije (u imenu se krije više nego očita sarkastična referenca na policiju i represiju), koja je zbog svoje bahatosti na kraju uništila samu sebe. Protagonist u besciljnom lutanju po ruševinama naiđe na posjetitelje iz svemira te ih upozori što ih može snaći ako budu previše vjerovali vođama, sve nade polagali u društvene institucije i stavljali sigurnost ispred slobode. Njegova propovijed ga na kraju ispuni nadom da je strane posjetitelje spasio od moguće katastrofe i tako se barem donekle iskupio za nekadašnju slijepu odanost policijskom režimu. U tekstovima je cijelo vrijeme prisutan njihov karakteristični razigrani humor s obiljem društveno-političke satire, koja bi se svidjela i majstorima socijalnog cinizma poput Iana Andersona ili Rogera Watersa.
Album resi besprijekorna i za ono vrijeme izuzetno napredna produkcija. Uz veličanstvene orkestralne aranžmane Londonskog simfonijskog orkestra, koji su ih više nego ikad u karijeri približili klasičnom simfonijskom prog rocku, dobro su unovčili i svoje instrumentalne talente. Woloschukova upotreba melotrona, klavira i Hammond orgulja “zakriva” niz profinjenih aranžmana, dok se Long uz drastičnu uporabu sočnih gitarskih fraza uvelike služi i tercnim gitarskim harmonijama. Draper je svojim tehnički jednostavnim, ali stalno preciznim i primjereno sinkroniziranim bubnjarskim stilom zadržao naziv pravog Ringova učenika. Album se ponosi i brojnim elektroničkim umetcima na tada već popularnim sintesajzerima. Upotreba raznovrsnih elektroničkih efekata prisutna je kroz većinu albuma. Osim povremenih “svemirskih” zvukova, slično kao na prvijencu, na početku i na kraju albuma iznenade nas mišjim cvilježom. U usporedbi s prvijencem strukture pojedinih skladbi postale su još kompleksnije, no istodobno su zadržali praktificiranje romantičnih melodija i zaštitnih beatlesovskih vokalnih harmonija.
Album je slika i prilika skladateljske i instrumentalne raznolikosti, a ujedno vrlo prikladan za sve one koji melodiji daju prednost pred brzinom i ritmičkom kompleksnošću. Uvodni “We’re Off You Know” bi uporabom razigranih vokalnih harmonija, nestašnih zvučnih efekata i poskočnih ritmova mnoge neupućene mogao nasamariti da su Beatlesi sedam godina nakon raspada ponovno ustali iz mrtvih. Osjećaju “bubičavosti” pridonose i duhoviti orkestralni ukrasi u pozadini, koji dočaraju nešto onog staroengleskog romantično-arhaičnog ugođaja kojim je bila prožeta klasika The Beatles “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”. Ne izostaje ni jazzovski puhački umetak na kraju. Klaatu su doduše bili vrlo marljivi učenici velike četvorke, ali svoje učitelje, unatoč posuđivanju nekih ideja, nikad nisu kopirali. Nakon najbeatlesovskije stvaritelje na albumu slijedi vijenac skladbi koje se međusobno konceptualno vrlo učinkovito prelijevaju.
“Madman” ima svom imenu primjereno ludu, gotovo kaotičnu atmosferu sa živčanim umetcima na sintesajzerima, nizom užarenih gitarskih poteza i marljivom uporabom vokodera. “Around the Universe in Eighty Days” sadrži izrazito melankoličan uvod na klaviru, nakon čega preko unosa veličanstvenih slojeva melotrona prelazi u dramatične sfere. Tekst govori o razvoju atomskog oružja koje Polizanija neprestano gomila radi obrane od stranih uljeza, što narod oduševljeno pozdravlja. Pritom je najveća ironija da ih ne zanima postoji li u svemiru još kakva inteligentna vrsta koja u njihovu slučaju želi uspostaviti miroljubivi kontakt, jer su toliko zaljubljeni u vlastitu nadmoć da ih uopće ne zanima što se događa oko njih. Izrazito fatalističkoj atmosferi vrlo dobro pristaju i podrugljivi vokal te elektronički zvučni efekti.
“Long Live Polizania” je središnje djelo cijelog albuma. Riječ je o jetkoj satiri na imaginarnu, nadmoćnu policijsku državu koju vodi “veliki brat”. Njegovi podanici mu pritom slijepo slijede u zamjenu za osjećaj zaštite sve do konačnog samouništenja. Zvuči poznato? Ovaj groteskni, ali fenomenalni ep otvara se svečanim koračnicom na limenim puhačima, koja podsjeća na neku američku ili rusku vojnu paradu usred glavnog trga. Usput se uključi senilni glas radijskog voditelja koji slavi postignuća najbolje države na svijetu, nakon čega upadne razjareni, jezivo izobličeni vokal preko vokodera, koji u refrenu veliča ime pobjedničke i nepobjedive nacije. Usputni ritmički ukrasi podsjećaju na marširanje pješaštva, što s vremenom ispadne jezivo i komično istodobno. U jednom dijelu upadaju izrazito brutalne gitarske fraze i poseban efekt koji podsjeća na pucketanje biča. Uz to je moguće primijetiti i utjecaje King Crimson, ponajprije njihove klasike “21st Century Schizoid Man”. Svečana atmosfera koju tvore orkestralni aranžmani s vremenom se prevali u pravi bojni marš, u kojem se čuju zvukovi njištanja konja uz potporu puhačkog orkestra i nakostriješenih gitarskih pasaža. U nastavku radijski voditelj otkriva da na palim vojnicima rade posebne biološke pokuse, pri kojima im u laboratorijima posebnim postupkom reproduciraju mozak za daljnju uporabu u drugim tijelima (i time sprječavaju svaku mogućnost dvosmislenosti). U završnoj sekciji zagrmi još posljednja slavopojka prejasnoj i predragoj Polizaniji, koja pod vodstvom voljenog vođe tako lijepo skrbi za dobrobit svojih građana, uzor je demokracije i štiti ih od manje vrijednih stranih uljeza.
“The Loneliest of Creatures” je sljedeći višeslojni simfonijskorockerski ep. On se unutar koncepta odvija u trenutku kad se nakon nuklearne tragedije jedini preživjeli stanovnik Polizanije susretne s posjetiteljima iz svemira te ih upozori na samouništenje. Tajanstvenu atmosferu u uvodu presiječe upad opernih vokala koji manje-više ispadnu tragikomično. Veličanstvene orkestralne zavjese grade dramatičnu atmosferu, dok Woloschuk na izuzetno uvjerljiv način otpjeva ulogu osobe koju potresa potpuna osamljenost. “Prelude” je uz prisutnost crkvenih orgulja i “patuljastog” vokala učinkovit uvod u još jednu prilično jezivu postapokaliptičnu stvarčicu naslova “So Said the Lighthouse Keeper”, u kojoj prevladavaju moćne višedijelne harmonije, potresne gitarske pasaže i agresivan vokal. Završetak “Hope” sa svojom optimističnom, veselom naravi pobrine se za neočekivan preokret. Veličanstveni orkestralni aranžmani, melodramatične gitarske pasaže i vesela vokalna melodija pobrinu se da na preživjelog protagonista na kraju ipak zasja tračak nade.
S “Hope” su legendarni Kanađani dosegnuli svoj umjetnički vrhunac te se s moćnim orkestralnim aranžmanima više nego ikad približili visokim standardima simfonijskog prog rocka sedamdesetih, dok su uvjerljivom društveno-kritičkom fabulom pobrinuli da poruka albuma postane aktualna za sva vremena. “Hope” je u svakom pogledu nadogradnja izvrsnog i među širom publikom poznatijeg prvijenca te zorni dokaz da su Klaatu imali ogroman potencijal da se upišu među važne aktere jednog glazbenog razdoblja. “Hope” nije bio komercijalni uspjeh, čemu je zasigurno pridonijela nagla pojava punka, medijski anonimni profil sastava, a i to što je 1977. tek rijetko tko imao sluha za konceptualne albume, iako je njihovim zemljacima Rush s “2112” u takvim namjerama išlo kao po loju. Klaatu na žalost nikad više nisu uspjeli ponoviti ili se barem približiti briljantnosti prvih dvaju albuma, jer su njihovi umjetnički standardi sa svakim sljedećim uratkom samo stagnirali, zbog čega svatko tko ne spada među predane sljedbenike može završiti upoznavanje sa sastavom nakon što je u svoju zbirku već uvrstio “Hope”.
Postava
John Woloschuk – klavijature, bas gitara, vokal
Dee Long – gitara, vokal
Terry Draper – bubnjevi, udaraljke, vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Londonski filharmonijski orkestar – orkestralni aranžmani
Produkcija
Terry Brown
Popis skladbi
1. We’re Off You Know
2. Madman
3. Around the Universe in Eighty Days
4. Long Live Politzania
5. The Loneliest of Creatures
6. Prelude
7. So Said the Lighthouse Keeper
8. Hope
