Izvođač: Beck, Jeff
Izdavač: Eagle Records
Izlazak: 2009
Trajanje: 155 min
Ocjena: 5/5
Malo je gitarskih virtuoza kojima ne bi popustili živci kad bi ih ispod pozornice iz neposredne blizine promatrali Jimmy Page i Robert Plant, dok bi samo metar dalje svoje majstorstvo pokazivao uvijek ozbiljni i strogi Eric Clapton. No Jeffa Becka zacijelo ne bismo mogli ubrojiti među njih. Kad je Beck krajem studenoga 2007. stupio na pozornicu legendarnog londonskog jazz kluba Ronnie Scott’s i otvorio prvi od pet tamošnjih koncerata, bilo je jasno da se sprema nešto posebno. Majstor je sa sastavom zadnji put posjetio tako mali lokal prije gotovo četrdeset godina, kad je nastupio u klubu Marquee u ulici Wardour, nedaleko od spomenutog kluba. Samo nekoliko dana poslije raspala se i prva inkarnacija grupe, koju su uz Becka činili još Rod Stewart i Ronnie Wood. Činilo se dakle kao da se Beck vratio kući, ali ovaj put pomlađen i s novim bendom, koji je tek nekoliko mjeseci prije londonskih nastupa doživio svoje vatreno krštenje na Claptonovu Crossroads guitar festivalu u Illinoisu.
Becka je u Londonu na bubnjevima tako pratio Vinnie Colaiuta, kojeg pamtimo s Zappinih albuma Joe’s garage i Tinseltown rebellion, a o kojem je Steve Vai znao reći da je, dok je jeo i okretao stranice nota, mogao svirati najteže dionice koje je smislio pokojni Frank. Na klaviru se Jeffu pridružio Britanac Jason Rebello, poznat po suradnji sa Stingom, a na basu sitna i jedva dvadesetjednogodišnja Tal Wilkenfeld, koju je časopis Bass player magazine proglasio basisticom godine 2008. S tom impresivnom postavom Jeff je priredio jedan od najzanimljivijih jazz fusion događaja pretprošle godine, kojem su, kao rečeno, mogli nazočiti samo rijetki odabrani. Za sve ostale zaljubljenike ove je godine napokon izašao i DVD, koji je u Americi već dosegao platinastu nakladu, što je danas za ovakve koncertne snimke iznimna rijetkost.
Nastup počinje legendarnom skladbom Beck’s bolero s Jeffova prvijenca, koja je danas svojevrsni zaštitni znak bivšeg gitarista Yardbirds, a zbog spora oko autorstva u prošlosti je izazvala nešto vruće krvi između Becka i Jimmyja Pagea. No sudeći po pljesku koji je Jeffu nakon nastupa iz publike uputio osijedjeli Page, stare su razmirice zaboravljene. Cause we’ve ended as lovers obrada je Steviea Wondera koja je Jeffa privukla ponajprije svojom melodijom, a Behind the veil remek-djelo Tonyja Hymasa, koje možemo naći na albumu Beck’s guitar shop iz 1989. Uz kultnu Scatterbrain (album Blow by blow) vrijedi spomenuti i obradu People get ready Curtisa Mayfielda, u kojoj se Becku na vokalu pridružuje Joss Stone, te skladbu Blanket, u kojoj svoje pjevačke sposobnosti pokazuje obećavajuća Engleskinja Imogen Heap. Vrhunac nastupa su naravno dvije točke s Claptonom, kojeg Beck predstavlja riječima: “There’s a guy who knows his way around a Fender Stratocaster.” Najprije Little brown bird Muddyja Watersa, a zatim još You need love Willieja Dixona. Iako se Beck s Claptonom, kojega je naslijedio u Yardbirds, oduvijek razumio bolje nego s Pageom, Eric se nije odazvao na prvi Jeffov poziv. Smekšao se tek kad je Beck spomenuo obrade koje su prije mnogo desetljeća slušali na spretno prerađenom gramofonu, priključenom na klimavo pojačalo na stražnjem sjedalu Jeffova automobila. Osim toga, Beck je sudjelovao i na spomenutom festivalu Crossroads, na čemu mu se Clapton u Londonu odužio na najprikladniji način. Već samo zbog te rijetke suradnje nastup kod Ronnieja neprocjenjive je vrijednosti i prava gitarska nirvana za svakog zaljubljenika u šest žica.
Beck je svojevrstan genij. Njegov je zvuk minimalistički, a opet monumentalan, njegova tehnika, uz koju bi se zgražao svaki pravovjerni učitelj gitare, sve je samo ne ortodoksna. Tu valja istaknuti ponajprije njegov lijevi palac, koji gotovo nikad ne podupire vrat gitare, nego u Hendrixovu stilu s gornje strane pritišće hvataljku te po potrebi pritišće nižu E žicu. Taj su zahvat izumili još stari bluesmeni, a Beck ga je zajedno sa svojevrsnim fingerpickingom i neobičnom uporabom tremola spretno prilagodio suvremenom rocku. Iako njegov jazz-fusion poznaje trunku Zappine vratolomnosti pa i nešto rudimentarnog tappinga, njegov je stil daleko od onoga koji je obilježio gitarski svijet u osamdesetima. Mogli bismo čak reći da je to danas, kad se bezoblična tehnika sve manje cijeni, njegov najveći adut. Beckovo zlatno doba su šezdesete, a iako je kao instrumentalist slovio i u sedamdesetima, koje su obilježila nenadmašna albuma Blow by blow i Wired, desetljeće bujnih frizura i uskih hlača za njega je bilo sve samo ne uspješno. Za razliku od Erica Johnsona, čiji prsti najučinkovitije spajaju staru školu s novijim zahvatima, Beck se nije odlučio za srednji put. Više od učenja teških obrazaca zanimalo ga je eksperimentiranje, neobični zvukovi i beskonačni delayi koji otvaraju nove obzore duše. Najbolji dokaz za to su instrumentalna interpretacija skladbe A day in the life (Lennon, McCartney) i završno poglavlje nastupa kod Ronnieja naslovljeno Where were you. No, kao rečeno, kotač se već okrenuo i gitara se (s manjim preinakama kojima ju je unatoč svemu obilježila nedavna povijest) vraća svojim korijenima. Za taj povratak zacijelo nema boljeg naslova od Jeff Beck.
Postava
Jeff Beck – gitara
Vinnie Colaiuta – bubnjevi
Jason Rebello – klavijature
Tal Wilkenfeld – bas
Popis skladbi
1. Beck’s bolero
2. Eternity’s breath
3. Stratus
4. Cause we’ve ended as lovers
5. Behind the veil
6. You never know
7. Nadia
8. Blast fron the east
9. Led boots
10. Angel (footsteps)
11. People get ready
12. Scatterbrain
13. Goodbye pork pie hat/Brush with the blues
14. Space boogie
15. Blanket
16. Big block
17. A day in the life
18. Little brown bird
19. You need love
20. Rollin’ and tumblin’
21. Where were you
