Izvođač: Radiohead
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 2009
Ocjena: 3.8/5
Hail to the Thief već je šesti studijski album engleskog dečkijskog benda Radiohead. Nakon odličnog Amnesiaca mnogi su možda očekivali još više eksperimentiranja, više gostiju i jednostavno više svega, ali Radiohead vole iznenađivati. S Hail to the Thief vratili su se osnovama i nakon dugo vremena poslužili albumom koji nije pun glazbenih eksperimenata, nego je više običan indie rock album.
Hail je većinom snimljen u Los Angelesu, i to samo u dva tjedna, jer se članovima žurilo kući k toplom ognjištu. Naslov albuma ovaj je put zamišljen kao neizravan napad na tadašnjeg predsjednika SAD-a (George W. Bush), koji je prikazan kao lopov, a ne kao poglavar. I slike u albumu posvećene su kapitalističkom američkom društvu. Stanley Donwood i Thom Yorke (autori naslovnice i slika) opet su pozitivistički prikazali društvo kao bezizlazan labirint kapitalističkih slogana.
Album je čim je izašao na tržište doživio golem uspjeh u smislu prodaje, ali njihovi dugogodišnji obožavatelji i kritičari nisu bili toliko sretni. Hail to the Thief i danas se smatra jednim od najslabijih radova Radioheada, što je možda ipak malo prestrogo, jer na njemu ima dosta aduta i lijepih trenutaka.
Ako sam u uvodu rekao da je riječ o običnoj indie rock ploči, to svakako nije cijela priča, jer su Radiohead sve prije nego obični. Činjenica je da je ovaj album u osnovi zamišljen jednostavnije. Ima više melodija, čistog sviranja, manje je ambijentalnih dijelova. Neki bi rekli da je album “pošteniji”, jer ništa ne skriva iza raznih eksperimenata i čudnih zvukova, nego nas dečki vode na tipičnije rockersko putovanje. Da netko ne pomisli da su dečki zaboravili i na nešto manje izravno. I dalje možemo čuti poprilično elektroničkih i ambijentalnih dijelova, ali njih je znatno manje nego na nekim prijašnjim radovima. Naspram nekih drugih “mainstream” sastava Radiohead su ovdje i dalje nedostižni izumitelji, ali što se tiče njihove vlastite prošlosti, zvuk su dosta pojednostavnili. Za to je možda kriva i činjenica da su album htjeli snimiti u što kraćem roku pa je zvuk posljedično jednostavniji i osnovniji, zbog čega je žaljenje izrazio i pjevač Thom Yorke, koji je kasnije smatrao da su pogriješili što se projektu nisu više posvetili. Kako god, meni se grublja slika zvuka Radiohead dosta sviđa, unatoč tome što ih nekako vraća u vrijeme albuma The Bends (samo što je ovdje više elektroničkih dijelova). I ovi su Radiohead vrlo simpatični, jer je na raspolaganju toliko melodija kao već dugo ne. Ima i više gitara (akustičnih i električnih), manje je elektroničkih dijelova i puno je klavira. Ni Thom Yorke ne zvuči toliko pospano, nego više prisebno i slušljivo. Mogli bismo čak reći da je album organskiji i rockerskiji pa bi možda odgovarao nekim glazbenim sladokuscima koji nisu nasjeli na sve one Radiohead zvučne napade s prijašnjih albuma.
Reizdanje opet skriva barem još jedan dodatni CD. Na njemu možemo čuti neke stvari koje su izašle na singlovima (There There, Go to Sleep, Com Lag i 2 + 2 = 5) i još neke druge (live) snimke. Vidi se zašto te stvari nisu izašle na albumu, jer se neke čine preslabo dorađene. Rekao sam da mi se ovaj osnovniji osjećaj na albumu sviđa, no ovdje su neke stvari napravljene previše polovično. Svakako se u nekim pjesmama čuje potencijal, ali taj drugi disk ne može se mjeriti s prvim.
Tekstovi Thoma Yorkea i ovaj su put vrlo kritički intonirani. Ovaj put se čini da se više fokusira na SAD, što je vjerojatno izravan utjecaj snimanja ploče u Kaliforniji. U prvom je planu napad na političke moćnike i na kapitalističke izrabljivače. Radiohead od samog početka pokazuju nezadovoljstvo sustavom, ali moram se zapitati je li ovdje, kad su već imali pod palcem poprilično milijuna funti, takva kritika uopće još umjesna, jer su i oni postali kapitalisti. Radiohead su takve sumnje raspršili već sljedećim albumom (In Rainbows), koji su svojim slušateljima ponudili besplatno, a svatko je platio samo koliko mu se činilo pošteno.
Prvi put nakon albuma Pablo Honey Radiohead su snimili album koji nije ne znam kako originalan, nego se uglavnom oslanjaju na provjerene aduta. No Radiohead si to mogu priuštiti, jer su kroz godine, dok su eksperimentirali s novim zvukovima i utjecajima, istodobno stvarali i neki vlastiti stil koji ne možeš zamijeniti ni s kojim drugim. Hail to the Thief dakle nije njihov najoriginalniji album, ali ipak pokazuje da se Radiohead u svojoj koži osjećaju ugodno i da su pronašli svoj zvuk, koji je potpuno njihov. Ovaj je uradak opet odličan, jer se Radiohead ovaj put više fokusiraju na melodiju, a ne toliko na eksperimente. Na kraju krajeva, moglo bi se reći da je s njihova gledišta riječ o drukčijem albumu, barem u smislu da ne otkrivaju toplu vodu, nego se oslanjaju na provjerene recepte.
Postava
Thom Yorke – vokal, gitara, klavijature
Colin Greenwood – bas, sintesajzer
Jonny Greenwood – gitara, klavijature, udaraljke
Ed O’Brien – gitara, efekti, vokal
Phil Selway – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Radiohead
Popis skladbi
CD1:
1. 2 + 2 = 5 (The Lukewarm.) 3:19
2. Sit down. Stand up. (Snakes & Ladders.) 4:19
3. Sail to the Moon. (Brush the Cobwebs out of the Sky.) 4:18
4. Backdrifts. (Honeymoon is Over.) 5:22
5. Go to Sleep. (Little Man being Erased.) 3:21
6. Where I End and You Begin. (The Sky is Falling in.) 4:29
7. We suck Young Blood. (Your Time is up.) 4:56
8. The Gloaming. (Softly Open our Mouths in the Cold.) 3:32
9. There there. (The Boney King of Nowhere.) 5:23
10. I will. (No man’s Land.) 1:59
11. A Punchup at a Wedding. (No no no no no no no no.) 4:57
12. Myxomatosis. (Judge, Jury & Executioner.) 3:52
13. Scatterbrain. (As Dead as Leaves.) 3:21
14. A Wolf at the Door. (It Girl. Rag Doll.) 3:23
CD2:
1. Paperbag Writer
2. Where Bluebirds Fly
3. I Am Citizen Insane
4. Fog (Again) (Live)
5. Gagging Order
6. I Am A Wicked Child
7. Remyxomatosis (Cristian Vogel RMX)
8. There There (First Demo)
9. Skttrbrain (Four Tet RMX)
10. I Will (Los Angeles Version)
11. Sail to the Moon (Jo Whiley Show, 28. maj, 2003)
12. 2 + 2 = 5 (COM LAG)
13. Go to Sleep (Zane Lowe, 8. december, 2003)
