Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gong
Izdavač: Virgin Records
Izlazak: 1978
Trajanje: 37:17
Ocjena: 5/5
“Expresso II” je stilski bio nastavak besprijekornog prethodnika “Gazeuse!”, što zapravo lijepo ilustrira već i njegovo ime (“Gazeuse!” je naime u Sjevernoj Americi izašao pod imenom “Expresso”). Na njemu su Gong ponovno demonstrirali svoj specifičan, melodičan pristup skladnoj fuziji jazza i progresivnog rocka, utemeljen na snažnoj podršci raznovrsnih udaraljki. Jazz rock fusion verzija Gonga pod vodstvom legendarnog, nažalost već pokojnog, francuskog bubnjara Pierrea Moerlena imala je doduše zajedničku prošlost s originalnim, psihodelično-space rockerskim Gongom pod vodstvom svim vodama oprane intergalaktičkog gurua Daevida Allena, no od albuma “Shamal” (1975) nadalje njegovala je potpuno drukčiju glazbenu viziju, koja je do posebnog zamaha došla nakon odlaska kultnog gitarista Stevea Hillagea i dolaska njegove ništa manje sjajne zamjene Allana Holdswortha (ex-Nuclues, Tempest, Soft Machine, UK).
“Expresso II” bio je posljednji album Moerlenove verzije Gonga prije nego što su se preimenovali u Pierre Moerlen’s Gong, kako bi izbjegli moguću zbrku koja bi mogla nastati ponovnim pojavljivanjem Allenovih Gong (oni su se u međuvremenu polako počeli ponovno buditi iz post-psihodelične traume). Zahvaljujući sastavima kao što su Weather Report, Brecker Brothers, Brand X, Colosseum II i naposljetku i jazz pop rock prvacima Steely Dan, jazz rock fusion bio je pred kraj sedamdesetih na vrhuncu popularnosti, pa je bio pravi trenutak da Moerlenova družina svojom inačicom melodijski obilježenog, no ritmički visoko kompleksnog fusiona ovim albumom uvjeri i nešto širu publiku. U tu su svrhu Pierre, njegov mlađi brat Benoit te Pierreova bivša ljubavnica Mireille Bauer, koji su zajedno činili neobično temperamentnu i raznovrsnu ritam sekciju, unutar koje su se uz bubnjeve obično našla i sva najomiljenija udaraljkaška pomagala, udružili snage s glazbenicima kao što su već spomenuti Holdsworth, koji je odsvirao i većinu gitarskih solaža, legendarni violinist Darryl Way (Curved Air, Darryl Way’s Wolf) te Mick Taylor, nekadašnji gitarist John Mayall’s Bluesbreakers i Rolling Stonesa, koji je doprinio rifove za uvodnu skladbu “Heavy Tune”, vjerojatno i najprepoznatljiviju skladbu na albumu.
Potonja se pobrinula za što energičniji otvarač albuma, a istodobno odmah poslužuje najbolje odlike Moerlenovih Gong. Nagruvana bas linija Hansforda Rowea prožeta je Taylorovim tvrdorokerskim rifovima, dok Holdsworth usput servira neke krajnje smjele solaže. Šarolika sekcija udaraljki, ponajprije preko vibrafona, održava pravu mjeru melodičnosti i profinjenosti, a njome povezuje dah oduzimajuće solaže u režiji jazz fusion gitarskog velemajstora. Allan je jedan od onih rijetkih, svestranih gitarista koji su u svakoj prilici bili puni svježih ideja i koji su kao od šale znali iz rukava izvući inovativan gitarski motiv. Taylorovo nabrušeno rifanje atmosferu kompozicije gotovo odvede u tvrdorokerske vode, pa bismo u ovom slučaju već gotovo mogli govoriti o izuzetno sočnoj fuziji jazza, etna i heavy metala. Za nešto itekako potrebne ponovne prepoznatljivosti ovog vječnozelenog remek-djela nakon više od trideset godina lijepo se pobrinula i funkcija “Fusion FM radio” unutar popularne videoigre “Grand Theft Auto IV”.
“Golden Dilemma” je još jedna visoko kompleksna, a izvrsna skladba, koja je odsvirana u izuzetno brzom tempu s nekim gotovo supersoničnim bubnjarskim prijelazima. Sve to bi se u rukama kakvog drugog benda brzo pretvorilo u disharmoničan kaos, dok Moerlen i družina, usprkos nizu neočekivanih solističkih ubačaja, uspijevaju cijelo vrijeme zadržati hipnotičku melodičnost i ugodnu atmosferu. Holdswortha ovaj put na gitari mijenja američki gitarist Bon Lozaga (kasnije se kalio i u Gongzilli), kojem uspijeva uvjeriti nekim više nego hvalevrijednim solažama. I na “Sleepy” je glavna atrakcija uvodna Allanova gitarska solaža, dok Darryl Way preko moćnih dionica na violini kompoziciju odvodi u gotovo neoklasicističke vode. Za dodatnu atrakciju brine se i Roweov kratki solo ubačaj s nekim već gotovo bezobrazno nagruvanim bas linijama, koje podsjećaju na oglašavanje razdraženog ptića. Višeslojna podloga udaraljki, ponajprije Mireillein doprinos na marimbi i vibrafonu, ponovno lijepo održava profinjenu atmosferu. “Soli” se pobrinu za prvorazredno romantično raspoloženje kojim sastav slušatelja u duhu lako odvede negdje prema prostranim afričkim savanama usred zlatnocrvene jutarnje zore. Za to je najzaslužnija lukava upotreba glockenspiela, koji kao od šale povezuje Holdsworthove inovativne gitarske fraze i solaže.
Unatoč svom naslovu, “Boring” je sve prije nego dosadna skladba. Ovaj put udaraljke se brinu za nešto istočnjačkog, orijentalnog šarma, koji povremeno na uglađen način sijeku Wayove neoklasicističke dionice na violini, koje naravno potječu iz europske glazbene baštine. Ta prvorazredna fuzija “dvaju svjetova” pobrinut će se za nezaboravnu atmosferu, dok se cijelo vrijeme može osjetiti izuzetnu kemiju između ritam sekcije te basista i violinista, koji se međusobno natječu tko će poslužiti duhovitiju solažu. Završno remek-djelo “Three Blind Mice” pobrinut će se za temperamentan ples glockenspiela, ksilofona, cjevastih zvona, timpana i vibrafona, dok Holdsworth stvara svoju specifičnu gitarsku “magiju”. Raspoloženje skladbe sasvim je prikladno naslovu, jer je lagano komično i doista podsjeća na trčanje, naletavanje i posrtanje triju slijepih miševa, što pak još dugo ne znači da je riječ o ritmičkom kaosu, jer ritam sekcija pod Pierreovim vodstvom i ovaj put svoju zadaću obavlja odlično, kao pravi udaraljkaški orkestar.
“Expresso II” je još jedna jazz rock fusion poslastica u režiji Moerlenovih Gong u kojoj i danas mogu uživati svi ljubitelji inovativnih i duhovitih pristupa fuziji jazza i progresivnog rocka. Album pozitivno iznenadi nekim neočekivano rokerskim trenucima, što pak nije neko posebno iznenađenje, jer je Holdsworth, usprkos tome što mu je jazz oduvijek bio prva ljubav, uvijek bio žanrovski otvoren gitarist. Pierre je na suradnju uvijek znao privući prave, obično već etablirane, visokoprofilirane glazbenike s kojima je većinom surađivao tijekom cijele karijere, a to mu se obično bogato isplatilo. Unatoč tome se nažalost previše često zaboravlja na dosege njegove verzije Gonga kad se spominju najbolje jazz rock fusion skupine svih vremena.
Postava
Pierre Moerlen – bubnjevi, glockenspiel, ksilofon, cjevasta zvona, timpani, vibrafon
Hansford Rowe – bas gitara, ritam gitara (2)
Mireille Bauer – marimba, vibrafon
Benǫt Moerlen Рglockenspiel, vibracije, ksilofon, cjevasta zvona, claves
Fran̤ois Causse Рkonge
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Allan Holdsworth – gitara (1,3,4,6)
Mick Taylor – gitara (1)
Darryl Way – violina (3,5)
Bon Lozaga – gitara (2,3)
Produkcija
Pierre Moerlen
Popis skladbi
1. Heavy Tune
2. Golden Dilemma
3. Sleepy
4. Soli
5. Boring
6. Three Blind Mice
