Lokacija: Milano / Alcatraz / Italija
Datum: 11.04.2010
Foreigner! Sjeća li ih se tko? Bilo je to davno. Negdje duboko zakopano u preminuloj, ali nostalgičnoj eri rock povijesti osamdesetih i druge polovice sedamdesetih, kad su rušili rekorde prodaje. Pogotovo na tlu SAD-a! S više od 50 milijuna prodanih ploča diljem zemaljske “kugle”, od čega tri četvrtine spomenutog broja samo na tlu SAD-a, to je grupa koja se doista može pohvaliti svojom karijerom. Jer uz sanjivi komercijalni uspjeh ide i opus izvanrednih albuma, koji se mogu pohvaliti jedinstvenom kombinacijom klasično zamišljenog hard rocka i lukavog doziranja veće ili manje fino kalibrirane pop art proteze, pa kao rezultat dobiješ osebujan AOR rock izričaj, koji je kroz prvih šest albuma podario nekoliko prepoznatljivih, za uho otrovno-slatko invazivnih, super hit evergreena. Foreigner su jedna od onih “izrezanih” grupa koje u carstvu rocka osvajaju svojom sjajnošću zvučne i skladateljske perfekcije. I tome se ne može prigovoriti.
Foreigner su 01.03.2010. u Europi (!), preko izdavačke kuće Ear Music Records, objavili svoj povratnički album “Can’t Slow Down”. Iako su Foreigner stvorila dva Britanca i jedan Amerikanac, Foreigner prije svega mirišu američki. Amerikanca Lou Gramma više nema u grupi. No na njegovu je mjestu Kelly Hansen, koji je k Foreigner došao iz sastava Hurricane. Izrezani Lou Gramm, kad zažmiriš i poslušaš ga. Kad pak pogledaš pjevača i začepiš uši, Kelly postaje izrezani, ali malo omršavjeli (možemo reći i “bočno spljošteni”) Steve Lee (Gotthard). Od originalnih Foreigner danas je u postavi šef Mick Jones na gitari! Ulogu legendarnog suosnivača grupe iz 1976., Britanca Iana McDonaldsa, danas obavlja Tommy Gimbel (gitara, flauta, saksofon, prateći vokal). Tu je i eksplozivni basist Jeff Pilson, koji je godine karijere trošio u melodičnom hard rock sastavu Dokken, snimio tri studijska albuma za sastav Dio i upisao se među filmske zvijezde kad je posudio lik za grupu Steel Dragon u filmu “Rock Star” (2001). Jeff je u tom filmu glumio basista grupe Steel Dragon, Jorgena. Današnje Foreigner zastupa i prava bubnjarska neman Brian Tichy, koji je svoje viškove muških hormona nekoć uspješno trošio već u pratećem sastavu Billyja Idola. Na klavijaturama je mlađi Michael Bluestein, koji se kalio kao član pratećih sastava Enrique Iglesiasa, Anastacie i Rogera Hodgsona (ex-Supetramp). Dakle, prekaljeni mačak Mick Jones opet je mislio na sve detalje koji ne mogu poljuljati čvrst postament gotovo “besprijekorne” pojave Foreigner.
Na pozornici smo tog dana u Milanu u 22.00 sata dobili pravi vrhunac karizme, znanja, iskustva i vražje vjere u magiju rocka! Bila je to posebna večer. Jedna od onih večeri koje ti zauvijek ostanu u srcu. Bio je to prvi koncert karijere Foreigner u Italiji. Nakon 34 godine i u Italiji su napokon izgubili nevinost. Čovjek ne može vjerovati da je to doista moguće. No dugotrajna odsutnost sa scene ostavila je tragove. Talijani, koji grupu očito nisu baš nešto previše prihvatili ni onda kad je bila na vrhuncu karijere, nisu ispravili gorak okus ni ovaj put. U dvorani Alcatraz nisu okupili više od 500 glava.
U dvorani Alcatraz, koja bežimično podsjeća na ljubljanski Kino Šiška, samo što tlo nije stepenasto, ugasila su se svjetla. Uvod i? Želite dvostruku privid? Dobit ćete. Double Vision, dakle. Naravno, ako ste u Milanu i dvorani Alcatraz, u dotično vrijeme. Možda samo jednom u životu. Dvorana je tako izložena punoj torbi Foreigner hitova. I Foreigner su odmah opravdali visoka očekivanja. A što se očekuje od Foreigner na pozornici? Zvučnu i izvedbenu perfekciju koja je blizu oznake savršeno! A ipak ne vjeruješ dok ne doživiš.
Zvuk je kroz nastup bio odlično raspoređen, s pojedinim gradivnim elementima cjelokupne slike zvučnog spektra jasno razlučivima. S izvedbom bez greške, koja potvrđuje da sastav grade ljudi s enormnom kilometražom, iskustvom i pravi profesionalni glazbenici kojima su svjetovi studija i pozornice u svemu jasni. Dvorana je prvi put izbacila iz sebe više povratne energije uz Cold As Ice. Kad se Jones premjesti za klavijature, slijedi prva baladna ispovijest Waiting For A Girl Like You. Hansen, koji je u međuvremenu već odavno odbacio sunčane naočale i sjaj elegancije bijelog sakoa, ovdje je preuzeo svu pozornost. Ne samo u toj skladbi, nego u cijelom nastupu Kelly je kraljevao nedodirljivom izvedbom pjevača odlične forme, koji s lakoćom hoda u inače teško nadomjestivoj obući Loua Gramma, uz doživljenu i aktivnu igru s lakoćom vlada publikom u dvorani i njome dobrohotno potiče “supatnike” na pozornici. U jednom trenutku Kelly pita ženski dio publike ima li u dvorani kakva nestašna djevojka? Oslobodi se nekoliko izgubljenih i posve osamljenih uzvika. “Premalo”, odvrati Kelly. Nakon nagovaranja pjevača djevojke se ipak probude i Kelly očekivano odreagira: “Nas ne brine da vas nećemo svladati s nestašnim bijelim dečkom!” (uvodni pozdrav u skladbu Dirty White Boy).
Rado bih istaknuo iznenađenje večeri. Skladbu Starrider, koja je podsjetila da su prvi Foreigner svoju karijeru započeli kao progresivni rock sastav. Vokalnu dužnost preuzeo je Mick Jones, Kelly se premjestio na poziciju pratećeg vokalista, a u izlazu preuzeo vokal u svoje ruke i ponio briljantni komad od sanjivo istraživačke atmosfere, gdje smo plovili na bogatim zvučnim gradivnim elementima klavijatura, kroz rockersku detonaciju izlaznog dijela, u jedan od vrhunaca večeri. Kod studijskog prvijenca Foreigner su ostali i dodali iza Starridera rockerski izklesanu Feels Like First Time, koja je prikladnim naslovom zapravo potvrdila prvi nastup cijele Foreigner karijere u Italiji. Koncert se prevagnuo u svoj najintenzivniji dio. Na pozornici ostaju samo Bluestein i Tichy. Nakon briljantnih solističkih uložaka, gdje je Tichy zapanjio svojim ludostima kad je u stilu Tommyja Aldridgea (ex-Whitesnake, Thin Lizzy) životinjski golim rukama premlatio bubnjeve. Tichy ima i vrlo zanimljiv postav bubnjeva. U njemu koristi samo jedan prolazni tom-tom. Uz njega pak čak tri podna (po domaće “kotla”). Pri kraju obojica članova svoje solističke eskapade pretoče u pravu unakrsnu vatru, sve dok se na pozornici ponovno ne pojave ostali članovi.
Mick Jones preuzima inicijativu svemirskom solažom. Vraga, što Foreigner imaju za pazuhom ovaj put? Odgovor je bio na dlanu. Ubilačka verzija skladbe Urgent! Tommy Gimbel, koji je do tog trenutka sramežljivo obavljao zahvalnu ulogu statista, s izuzetkom flautističkog uvodnog dijela skladbe Starrider, ovaj je put dobio svojih pet minuta kao središnja pozornička figura i impresionirao prisutne alt saksofonom, koji je Foreigner klasiku ubrizgao prijeko potrebnu dozu erotskog šarma! Žmarci nisu izostali! Magija. A Foreigner su zvučali prokleto glasno, tvrdo i nepopustljivo. Kad su iskustvo ponovili i s Juke Box Hero i dodatno ga stupnjevali duhovitim uloškom improvizacije, koji su neočekivano pretočili u Led Zeppelin klasiku Whole Lotta Love, dvoranu su doveli do prave ekstaze. I oprostili se prvi put.
Sastav se vraća i obračunava s očekivanom evergreen baladom I Want To Know What Love Is, gdje Kelly Hansen gotovo “obavi sve sam”. Sastav za veliki finale diže na noge dvoranu s još jednim “Double Vision” hitom, Hot Blooded. Koncertni repertoar bio je podređen hitovima s prvih pet albuma, a uz to su Foreigner dodali iskustvo vrijedno svakog grijeha s istoimenog prvijenca, Starrider, te predstavili novi album “Can’t Slow Down” s naslovnom skladbom i baladnim singlom When It Comes To Love. Obje su se skladbe više nego odlično uklopile u klasični Foreigner materijal.
Italija je tako ipak dočekala Foreigner. Pozdravila ih je doduše skromnim odazivom. Ali to je bio onaj koncert u kategoriji posebnih – jedinstvenih, za koji možeš reći da je izvučen iz “kutijice” i da u izvedbi seže iznad granice između odličnog i savršenog (nad-odličnog). Vjerojatno osobno još dugo neću biti utažen. Tek kad ponovno ugledam na pozornici nekakve Journey, iako su Foreigner ipak po ostavštini i imenu rang niže od spomenute grupe. Foreigner su također potvrdili da je riječ o sekstetu koji je u odličnoj formi. Ni Mick Jones, koji je na pleća natovario čvrstih 65 godina, ne pokazuje ni trunke popuštanja. U skladu s naslovom posljednjeg studijskog albuma. Foreigner se dakle ne smiruju. Ostaju neukroćeni pozornički pastusi koji prkose na živim nastupima potentnom kinetikom. Ostaju kumovi pozorničke usklađenosti i uigranosti, s garancijom visokodinamičnog show teatra, gdje njihovi studijski izbrušeni klasici postižu pravu mjeru sočne, zvučno atmosferske nadogradnje. Ako je tko te večeri u dvorani nakon podjele energije s Foreigner ostao ravnodušan, mora hitno i što prije na liječnički pregled da mu potvrde kako funkcioniraju prostata i nadbubrežne žlijezde! Koncertno iskustvo kakvo pripreme najbolji i kakvo preporučujem svima vama da ga jednom u životu doživite i sami.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Double Vision
2. Head Games
3. Cold As Ice
4. Blue Morning
Blue Day
5. Waiting For A Girl Like You
6. When It Comes To Love
7. Dirty White Boy
8. Can’t Slow Down
9. Starrider
10. Feels Like The First Time
11. Urgent
12. Juke Box Hero
—dodatak—
13. I Want To Know What Love Is
14. Hot Blooded
