Death I Hear You Calling But I Can’t Come Home Rit
Izvođač: Rite
Izdavač: Longfellow Deeds Records
Izlazak: 2008
Trajanje: 36:05
Ocjena: 3.5/5
Rite su finski sastav koji djeluje još od 1990. Do stadija u kojem se za njihovu metal poruku može upotrijebiti predznak “doom” prošli su poprilično dug period preobrazbi. Počeli su s thrashom, nastavili s death metalom, a onda shvatili da se najbolje snalaze uz inspiraciju primordijalnim Black Sabbath rifom pa su karijeru nastavili kao “doom” metalci.
Ždrijanje u zemlji gdje nema sunca i gdje su kvanti svjetlosti potpuno nepoželjni tako je iznjedrilo novi studijski album, peti po redu. Dečki znaju što rade. Skladbe posjeduju dinamit, iz njih jasno isijava kreativna glad sastava čiji članovi djeluju na istoj frekvenciji. Zato je album, koji pokušava srušiti svjetski rekord u broju upotrijebljenih riječi u naslovu, uvjerljiv uradak, vrijedan pažnje ljubitelja teško probavljivog valjanja kakvo poznaje doom metal.
U glazbi Rite nema nikakve teške filozofije. Da bi došao do dna stvari, ne trebaš zvati u pomoć Alberta Einsteina. Rifovi su zamišljeni po izvornom sabbathovskom šablonu, sastav pak, naravno, brine za kompaktan sadržaj i tako da se marljivo drži osnovnih vremenskih ključeva jednostavne, ali izravno režuće, jednodimenzionalne ritmičke zamisli. S njom drži kormilo i naglašava udarnost. Rite pritom uspijevaju odbiti sve potencijalne napade dosade sirovom, užarenom i živahnom produkcijom zvuka. Rifovi su garažno živi, huk i brujanje su sačuvani i više od toga. Iskorišteni su kao dodatni zvučni efekt kroz cijelu ploču, koji draži u su-kreaciji pogibeljne atmosfere i važan je element što jamči dinamičnu razigranost materijala.
Ipak, stvar nije generička, kako bi netko pomislio. Rite su u cijelu priču umiješali elemente sludgea, a vrlo važan čimbenik koji brine da je slušatelj cijelo vrijeme u stvari tijekom konzumacije albuma jest i grub i zajedljiv vokal, koji u grlenosti spretno kormilari po tankoj granici između i tako u pravoj dozi spaja dašak prljave i voltažom nabijene udarnosti, a istodobno zadržava pravu mjeru melodičnosti. Koliko god prostora u poltonski zamišljenim rifovima uopće ostane, ako uopće možemo govoriti o melodičnosti.
Ako vam se sviđaju sastavi poput Candlemass, Helmet, Grand Magus, pa i End Of Level Boss Style, možda ste s Rite naletjeli na pravu kost za dugotrajno glodanje, odnosno stvaranje prave platforme za nerazdvojivu tvorevinu novog romantičnog odnosa. Rite istodobno u nizu skladbi, unatoč žanrovskom kalupu koji ne dopušta mnogo prostora za eksperiment, nižu dovoljno raznolikosti unutar vodećih motiva i ritmičke zamisli. To albumu daje dinamičnu protočnost i visoku razigranost te brine za valovanje raspoloženja. Istodobno pridobiva stroge doom metal sladokusce i dobiva njihovu naklonost na svoju stranu. Ako se s Crack Of Doom dečki tek malo dotaknu nečega što su svirali prije 20 godina, već je Man Or Maggot tiha najava sadržaja materijala dodobra izmiješanog sa sludgeom. Posebno zanimljiva kombinacija epske bombastike (pozor! Govorim o “doom” metalu) i sludgea u Meanwhile In Hell, a više nego pristojna rekapitulacija slijedi kad se probijemo do Death After Life i zaključne Blood Turning Black. Među upravo spomenute točke veće “zadetosti” umetnute su ubrzane skladbe ludog predznaka, poput Going, Going, Gone, pa If I Had A Heart i I Rest Your Case. Čeka vas dakle sadržajno dobro prozračen CD koji ne poznaje milost za grešnike, a jetko i bez trunke žaljenja pljune i ideološkom fundamentalizmu ravno u lice! Zlokobni svijet sastava Rite stoga je raj za smrt!
Postava
Jarkko Laatikainen – vokal
Juuso Saranki – gitara
Sami Lintunen – gitara
Manu Kuitunen – bas gitara
Juha Kivikanto – bubnjevi
Produkcija
Rite & Arttu Sarvanne
Popis skladbi
1. Crack of Doom
2. Man or Maggot
3. Going, Going, Gone
4. Meanwhile in Hell
5. If I Had a Heart
6. I Rest Your Case
7. Death After Life
8. Rival Damnation
9. Blood Turning Black