Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Wishbone Ash
Izdavač: Golden Core Records
Izlazak: 2011
Trajanje: 65:39
Ocjena: 4.5/5
Okrenule su se četiri desetljeća postojanja Wishbone Ash. Prošle je godine sastav odsvirao hrpu koncerata u čast tog okruglog jubileja. U tu su svrhu prekopali prašnjave arhive bogate diskografije i sastavili retrospektivni koncertni repertoar koji je obuhvatio najprepoznatljivija djela s njihovih klasičnih albuma, s težištem na prvom desetljeću djelovanja grupe.
Intenzivno sviranje na lijepom nizu koncerata prošle se godine prelilo u krv i prste dečki i to nedvosmisleno odražava novi album “Elegant Stealth”. Riječ je naime o albumu koji servira izuzetnu svježinu i kvalitetu, kojom se Wishbone Ash “vraćaju” u vrijeme odličnog studijskog izdanja “Bona Fide” iz 2002., a usudio bih se tvrditi da je čak riječ o najboljem albumu Wishbone Ash u novom tisućljeću, koji se doslovno cijedi od prepoznatljivih elementarnih zaštitnih znakova glazbene samoniklosti ovog sastava. Četiri su godine prošle od izlaska prethodnika “The Power Of Eternity”. I to je bilo vrlo dobro.
Na “Elegent Stealth” Powell i društvo rade ono što su oduvijek radili najbolje. Ovaj put njihov rad pali znatno uvjerljivije nego na prethodnom albumu. Prvi faktor smo spomenuli. To su kemijske veze koje su se u postavi dodatno isprepletile tijekom posljednje četiri godine, na što je utjecala hrpa koncertnih nastupa. Drugi važan faktor je neusporedivo bolja produkcija, koja djeluje kao da je bend u studiju odsvirao cijeli koncert. Ponajprije se na novom albumu razmahnula ritam linija, čija je svirka znatno aktivnija, duhovitija i iskričavija. Preplet gitara djeluje toplo, organski, osnova karaktera gitarske svirke i dalje je čisti gitarski zvuk Gibsona i povremena izdašna upotreba akustike.
Ne samo da su Wishbone Ash ponovno položili čitavu hrpu prelijepih harmonija u tercama, nego su ih podložili dodatnim melodijskim linijama gitara i tako još više zgusnuli zvučni spektar melodije iznad gitarskih rifova. Ti dualni gitarski prepleti između Powella i Manninena djeluju kao da su odsvirani iz prvog pokušaja i takvi uhvaćeni na zvučni zapis ploče. I to vrijedi i za solaže. Komunikacija između Manninena i Powella je narasla, a prelijevanje linija obiju gitara je izvanredno. Djelovanje puno ideja, izbor vodećih melodija počiva na čistim klasičnim linijama, bez rješenja koja bi slučajno kočila razvoj melodijskog dometa skladbi, što se mjestimice dalo osjetiti na prethodnom albumu, koji upravo zato nije djelovao tako uvjerljivo. Gitarista su pristupila stvari vrlo pozorno i dodatno opremila svaki raspoloživi komadić prostora gitarskim ukrasima. Fascinira osobito njihova preciznost u izvlačenju najboljeg što može pružiti žmahtni klasični zvuk Gibsona.
Prva skladba Rreason To Believe zapravo govori sve o albumu. Otvara se tipičnom Wishbone Ash melodijom koju vode harmonije u tercama, iznenađujuće i kontrastno podložene ritmom blizu “tribal” efekta, u svemu pozitivno nastrojena skladba, sarkastično opremljeni stihovi i vokalnim harmonijama poduprt, uhu zavodljivo zvučan refren. Grupa je taj komad izvodila uživo već 2010. na koncertima i izdala skladbu kao singl te za nju snimila i video.
“Otrovne” skladbe na albumu su ponajprije Can’t Go It Alone i kasnije Heavy Weather. Ono što je opći dojam albuma, sažimaju posebno intenzivno upravo te dvije skladbe. Harmonijski ukrasi gitara učvršćeni su čak i upotrebom violine (Can’t Go It Alone) gosta Pata McManusa, što jača keltsko-pastoralni učinak u skladbi. “Jam” je oduvijek bio važan sastojak klasičnog rock sastava kao što su Wishbone Ash (ako vas u to ne uvjeri prije, 100% će vas uvjeriti najkasnije Big Issues s razvučenim izlaznim instrumentalnim dijelom). Oba su gitarista ovaj put ostavila vrata širom otvorena prostoru da se razmahnu gitarama i zapadnu u dulje instrumentalne pasaže, u kojima posve neopterećeno i na temelju odličnog međusobnog osjećaja izmjenjuju solo motive ili jednostavno vode svaki svoju melodijsku liniju iznad istog osnovnog motiva. U tim su točkama pustili inspiraciji slobodan put da ih vodi. I to je pobjednički poker asova za novu ploču ovog sastava!
U Can’t Go It Alone zapanji trenutak u srednjem instrumentalnom dijelu (u vremenu 3min i 29sek), koji još jednom upozorava na pionirsko značenje glazbe Wishbone Ash i povijesnu vrijednost glazbene ostavštine iz koje su nekoć crpili Iron Maiden. Kad u drugom krugu istog motiva harmonija u tercama koje leže na klasičnom 4/4 taktu bubnjevi poskoče u galop, taj dio skladbe djeluje kao da Iron Maiden sviraju izlizanu verziju Run To The Hills (čitaj: zaboravili uključiti efekt gitarske distorzije).
Heavy Weather nosi sličnu zamisao kao Can’t Go It Alone, ali impresionira osobito integracija puhača u izlaznom crescendu pjesme, koji jačaju raspoloženje u skladbi, a obitavaju u inferiornom položaju naspram gitarske fraze. Heavy Weather nosi jedan od najimpresivnije zamišljenih instrumentalnih dijelova svih skladbi albuma, sastavljen od mnogih obrata raspoloženja, a bend u gotovo progresivnom razvoju skladbe gradirano, u stilu starih prekaljenih studijskih mačaka, stupnjuje raspoloženje izlaza skladbe i pritom ne gubi ni na tren crvenu nit rockerske kompaktnosti.
Skladbe međusobno nose izuzetnu gipkost ekspresije vodećih motiva. Jasna je zakletva korijenima blues glazbe (instrumentalni Mud-Slick, opasan Aireyevim Hammondom, to najizravnije izražava na albumu), koju Wishbone Ash ponovno prepredeno preodijevaju u element klasične melodije, a poseban gradivni element raspoloženja je naravno Powellova karakteristična vokalna interpretacija sanjalački ezoteričnog prizvuka.
Istaknuta skladba albuma je i spiritualna balada Searching For Sattelites, gdje se posebno iskri jedinstven osjećaj grupe u detaljiranju krhkih harmonijskih kolaža osnovnih gradivnih elemenata zvuka, koji kruni posebno osjećajna vokalna interpretacija Andyja Powella. Atmosfera dostiže svu svoju ganutljivost upravo zato što je ta blaga skladba odsvirana s posebno brižnom putenošću. Sa stihovima otkrivenja mirotvorne poruke, smirenja prema okolini, prema svima, skladba prihvaćanja – otpuštanja, skladba (preživjelih) umjetnika koji (još) razumiju da je jedini pravi put put ljubavi. Dodani su i ženski vokali u stvaranju pratećih harmonija, zato je učinak propovjedničke konotacije u ovoj skladbi dodatno istaknut. Mjestimice su dečki ponovno dodali u zvuk i povremenu upotrebu klavijatura, koje zapravo služe samo kao inferiorno, ali svakako vrlo dobrodošlo punilo zvuka. Dinamičnog razvoja skladbi pak ne bi bilo bez pune uklopljenosti odlične ritam sekcije Skeat / Crabtree, koja s ovim albumom dobiva punu vrijednost, pravu prepoznatljivost i pravu kompetenciju. Bend kao cjelina dakle funkcionira natprosječno odlično. Zato ovaj album djeluje kao da je odsviran u sklopu studijskog koncerta ili, bizarnije rečeno: kao što su to radili Wishbone Ash u sedamdesetima. S nikakvim ili najmanjim stupnjem krivotvorenja vlastite autentičnosti.
12 skladbi i “skrivena”. To je remiksana verzija skladbe Reason To Believe, podložena “old school disco beatom” i dodanim starinskim sintetizatorskim “loopovima”. Da sam joj dodao još staromodne “Barry White” violinske aranžmane, dobio bih pravu “night mix ’80” verziju za koturaljkanje po diskićima u ranim osamdesetima. Posrećen eksperiment, koji se ipak promatra kao posve zasebna enklava glazbenog teritorija Wioshbone Ash novog albuma.
Album od glave do pete nema lošeg trenutka. U cijelosti je pravi Wishbone Ash album, pun nadahnuća, svjež, iskrenog – organski zvučećeg tena. Motivski razigran, ali bez devijacija koje bi narušile prepoznatljivost tipičnih zaštitnih elemenata glazbe Wishbone Ash. Ako je Powell u popratnoj riječi albuma “The Power Of Eternity” napisao da su tim albumom Wishbone Ash zatvorili svoj razvojni krug, nedvojbeno se prevario, jer je s “Elegant Stealth” Powell zapravo demantirao samog sebe. “Elegant Stealth” je naime onaj album kojim su Wishbone Ash doista zatvorili svoj razvojni krug i nakon zlatnog doba sedamdesetih uspjeli najiskrenije i najintenzivnije zaviriti u iskon artizma sebi svojstvene biti, koja ih je ustoličila za velikane rocka osobito nezaboravnim umjetničkim djelom “Argus” (1972).
Postava
Andy Powell – vokal, gitara
Muddy Manninen – gitara, prateći vokal
Bob Skeat – bas gitara, prateći vokal
Joseph Crabtree – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Don Airey – klavijature
Pat McManus -gitara
Produkcija
Wishbone Ash
Popis skladbi
1. Reason To Believe
2. Warm Tears
3. Man With No Name
4. Can’t Go It Alone
5. Give It Up
6. Searching For Satellites
7. Heavy Weather
8. Mud-slick
9. Big Issues
10. Migrant Worker
11. Invisible Thread
