Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1987
Trajanje: 50:38
Ocjena: 4/5
Nakon izvanrednog uspjeha albuma »Perfect Strangers« (1984), koji je ponovno okupio članove klasične postave Deep Purple Mark II, britanski su teškorokerski velikani 1987., prije odlaska u studio, odlučili nesmanjenim tempom nastaviti iznimno uspješnu priču o nevjerojatnom povratku davno ‘otpisanih’. Jedini problem bio je u tome što su se tradicionalno napeti odnosi između karizmatičnog pjevača Iana Gillana i u crno odjevenog gitarskog virtuoza Ritchieja Blackmorea ponovno snažno pogoršali i dosegnuli tako nisku razinu da legendarni glazbenici međusobno više nisu komunicirali. Kreativni proces nastanka albuma »The House of Blue Light«, koji je trebao dodatno produbiti komercijalni uspjeh svog u artističkom i prodajnom smislu superiornijeg prethodnika, u čemu mu je na kraju zapelo, bio je težak i zbog blokada pri smišljanju svježih skladateljskih ideja.
Na kraju je prevladala odluka koja je i danas kriva što ovaj album nije u posebnoj cijeni kod svih članova sastava koji su sudjelovali na njemu, jer su se složili da se zvučno prilagode tadašnjim melodičnim rock/AOR produkcijsko-skladateljskim trendovima. Posebno je Lord, koji je ovaj put na sintisajzerima bio gotovo aktivniji nego na Hammond orguljama, svom tradicionalnom instrumentu, veću infuziju AOR elemenata i odmak od tradicionalnog starinskog Purple zvuka kasnije požalio. Takav smjer je nakon neuspješne epizode s ‘američkom’ verzijom Rainbowa, kojom je pokušao osvojiti srca američke mladeži, posebno zagovarao Blackmore, koji se tada još uvijek nije zasitio naelektriziranih nastupa na velikim stadionima. Gillanu je u međuvremenu polako (opet) pucao konac zbog često bizarnih hirova čovjeka u crnom, što je vidljivo i u tekstovima albuma »The House of Blue Light«, koji sadrže nešto više cinizma nego inače, a inače su uobičajena mješavina pijanih avantura i ljubavnih zabluda, kao i u njegovu pjevanju, koje je na albumu često puno gnjeva.
Unatoč negativnoj energiji koja je pratila kreativni proces i činjenici da je većina skladbi ogledalo vremena u kojem je nastala, »The House of Blue Light« još je uvijek daleko od lošeg albuma i kao cjelina je vrlo solidan, a na njemu se može naći čak i dragulj ili dva koji se lako mogu proglasiti Purple klasicima. Istina, Purple tradicionalisti dobili su njime hladan tuš, jer se na njemu može zamijetiti manjak starinskog zvuka Hammond orgulja, a kompleksne instrumentalne varijacije prilično su stidljive, ali zato se svih skladbi na albumu drži snažna melodična komponenta s poplavom Blackmoreovih beskompromisnih gitarskih rifova, dok album kao cjelina nije gotovo ništa manje udaran od »Perfect Strangers«.
To dokazuje već uvodna teškorokerska bomba »Bad Attitude«, koja je posrećena fuzija Purple tradicionalizma i sintisajzerske tehnologije osamdesetih, a koja se pod Lordovim gipkim prstima šapće u pozadini. Blackmoreov žareći gitarski rif poduprt je Paiceovim neukrotivim bubnjarskim krošeima, dok Gillan u bijesnoj pjevačkoj interpretaciji pokušava zvučati što prljavije. Melodični energetski punjač »The Unwritten Law« ritmički je još nešto tvrđi uradak, u kojem su Blackmoreove inovativne gitarske fraze slikovito stopljene s Lordovim sintisajzerskim zavijutcima. Ritchiejev lukavi gitarski solo dodatno produbljuje tajanstvenu atmosferu. Gillan ponovno provjerava izdržljivost svojih glasnica, dok Paice na kraju sve začini infuzijom šamanskih ritmova.
Melodični rocker »Call Of The Wild«, koji je izašao kao jedini singl s albuma i popraćen promotivnim videom, daleko je najkomercijalniji uradak na albumu s izraženim AOR refrenom, takoreći idealan za američke radijske postaje, gdje međutim, suprotno očekivanjima, nije doživio vrijedan spomena uspjeh. Pompozan refren, poduprt odlučnim ritmom i gotovo plesnim ritmom, u tren oka se upiše u slušne receptore prosječnog slušatelja. Na trenutke je bend, zbog pokušaja hvatanja tadašnjih zvučnih trendova, prilično teško prepoznati, iako su cijelo vrijeme prisutni svi zaštitni instrumentalni elementi. »Mad Dog« je još jedan pokušaj prilagodbe melodičnim rockerskim standardima kasnih osamdesetih uz održavanje prepoznatljivih zvučnih finesa, ponajprije na račun Blackmoreovih moćnih gitarskih fraza i što energičnije Gillanove vokalne interpretacije s hrpom vrišteći poletnih visina. Ovaj put oduševljava ponajprije Lordova klavijaturska kombinatorika, u kojoj legendarni klavijaturist i skladatelj uspješno prelazi između sintisajzerske inovativnosti i orguljaškog tradicionalizma.
»Black And White« neobičan je zalet u nešto više blues rockom obojene vode, za što se pobrinuo već uvodni zvuk usne harmonike. U brzi tempo uglavljeni »Hard Lovin’ Woman« pokušava biti svojevrstan konceptualni nastavak klasika s albuma »In Rock« (1970) »Hard Lovin’ Man«, s kojim po strukturi nema baš ništa zajedničko, ali je zato tekst još jedna klasična Gillanova erotomanska ‘pijanka’ o prljavoj djevojčurini. »The Spanish Archer« solidan je tvrdi rocker s hrabro raspoloženim vokalnim pristupom, snažnim gitarskim pasažama, moćnim bubnjarskim stampedima i šuštavom orguljaškom pozadinom.
Epsko remek-djelo »Strangeways«, po atmosferi i zbog srodnosti glavnog rifa svojevrsna nasljednica klasika »Perfect Strangers«, daleko je najambicioznije i ujedno najbolje ostvarenje na albumu. Za izgradnju moćne, melodramatične atmosfere najodgovorniji je Blackmoreov glavni gitarski rif protkan pristnim orijentalnim melosom. Šaljivi blues rock eksperiment neobičnog naslova »Mitzi Dupree«, po naški Mici Dupri, u kojem vlada ikonoklastični gitarski rif u sprezi s pernato laganim klavirskim aranžmanima, još je jedna Gillanova pijanačka ispovijest o susretu s istoimenom azijskom prostitutkom koju je upoznao tijekom nekog zračnog leta. Završna, u brzi tempo postavljena teškorokerska, gotovo metalna poslastica »Dead Or Alive« pobrinut će se za neočekivano udaran finale s nizom ruševnih gitarskih pasaža poduprtih udaranjem bubnjarske bas pedale, dok Lord sve začini zanimljivim sakralnim orguljaškim teksturama.
»The House of Blue Light«, o kojem se danas baš i ne priča često, bio je dostojan nasljednik slavnog, artistički dovršenijeg prethodnika, što znači da po kvaliteti spada negdje u zlatnu sredinu studijskih dostignuća Deep Purple. Većina (bivših) članova Deep Purple nažalost nije imala lijepe uspomene na to razdoblje. Vječni perfekcionist Blackmore gunđao je zbog toga što je većina već stvorenih skladbi na albumu po Gillanovoj ‘zaslugi’ iznova snimljena, dok je Lord zaključio da je bend tada jednostavno prodao dušu AOR trendovima osamdesetih i pretjerano se udaljio od tradicionalnog Purple zvuka, što je do određene mjere zacijelo točno. Nakon uspješne koncertne turneje usred koje je Blackmore ozlijedio prst dok je pokušavao u zraku uhvatiti gitaru, stalni sukobi između čovjeka u crnom i Gillana dosegli su vrhunac. Legendarni pjevač otpušten je na Blackmoreovu inicijativu, čime je ponovno bio kraj MKII postave. Gillanovo mjesto zauzeo je Amerikanac Joe Lynn Turner, Ritchiejev stari kompić iz njegovih dana s Rainbowom, čime je rođena kratkotrajna, među pristašama i danas ne previše omiljena i u mnogočemu shizofrena MKV postava, koja je snimila samo jedan album, solidni »Slaves And Masters« (1990).
A još jedno važno upozorenje: na svim reizdanjima albuma »The House of Blue Light« nalaze se skraćene verzije pojedinih skladbi. Riječ je o zvučnom prijepisu s originalnog LP-a. Zato se snažno preporučuje kupnja originalne CD verzije iz 1987., na kojoj se nalaze ‘prave’ (cijele i korektne) verzije skladbi.
Postava
Ian Gillan – vokal, usna harmonika
Ritchie Blackmore – gitara
Roger Glover – bas gitara
Jon Lord – klavijature
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Roger Glover i Deep Purple
Popis skladbi
1. Bad Attitude (5:04)
2. The Unwritten Law (4:54)
3. Call of the Wild (4:48)
4. Mad Dog (4:36)
5. Black & White (4:39)
6. Hard Lovin’ Woman (3:25)
7. The Spanish Archer (5:32)
8. Strangeways (7:35)
9. Mitzi Dupree (5:05)
10. Dead or Alive (5:01)
