Izvođač: Williams, Robbie
Izdavač: Universal Music Group
Izlazak: year_month
Trajanje: 43:41
Ocjena: 3.9/5
Od britanskog pop rock zvijezde koja je na prijelazu tisućljeća zablistala u punom sjaju već smo navikli na nepredvidljivost, a pogotovo na toboganske vožnje koje priređuje kroz cijelu svoju glazbenu karijeru. Kad je zbog nediscipline i arogancije morao napustiti kvintet Take That i snaći se na samostalnom putu, trebalo mu je malo vremena, bolje rečeno album-dva, da stekne prijeko potrebno samopouzdanje i vjeru u vlastiti stvaralački potencijal. Imao je i sreće što se u to vrijeme spetljao s tadašnjim prilično nepoznatim producentom Guy Chambersom. Zajedno su stvorili 5 izuzetno dobrih albuma koji su Robbieja odveli na sam vrh popularnosti, a Guyu stvorili ime i otvorili velika vrata za suradnju sa sve više različitih, a pogotovo obećavajućih glazbenika.
Svega lijepog u životu brzo je kraj, što vrijedi i za ovaj autorski dvojac. Robbiejevo vidljivo rastuće samopouzdanje Guyu Chambersu postajalo je sve više naporno, pa su suradnju okončali, a idući album Intensive Care Williams je djelomično producirao već sam, uz pomoć Stephena Duffyja.
Slijedilo je crno razdoblje albuma Rudebox i Reality Killed the Video Star, s kojima je Robbie strmoglavo pao. I sam je toga bio prokleto svjestan. Rezultat nije bio onakav kakav bi poželio, pa zato nije uložio baš nimalo truda u promociju, niti u turneju kojom bi podržao nova studijska izdanja. Trebao mu je novi motiv, a pogotovo želja da se popne tamo gdje je nekoć već bio. U tome mu je dobro poslužio reunion sa skupinom Take That. Opet je naime osjetio pozornicu. A to je ono što Robbie najbolje vlada i gdje se najbolje osjeća. Za veliki scenski povratak trebao mu je novi album, onakav kakve je radio s Guy Chambersom. Šteta što više ne govore istim jezikom.
Zato mu je za produkciju albuma Take The Crown trebao novi čovjek. Pozvao je Jacknife Lee-ja, koji je u prošlosti producirao albume U2, Snow Patrol, R.E.M., The Cars. Dovoljno referenci koje su najavljivale da bi Take The Crown mogao biti album s nešto više rockerski usmjerenom glazbom. Što se pokazalo samo djelomično točnim, ponajviše u skladbama: Into the Silence, koja podsjeća na razdoblje albuma Joshua Tree grupe U2, i Shit On the Radio, koja u sebi ima nešto prepoznatljivih rock predispozicija. Rock elementi, pogotovo gitarski insertovi, upleteni u orkestralnu pozadinu (Different) ili samo u synth podlogu (Hey Wow Yeah Yeah), naravno su čujni i osjetni, ali su mogli biti mnogo više izraženi, naglašeni, osjetni, poželjni. Robbie ima dovoljno šaren, oštar i snažan vokal da se uhvati ukoštac s nešto tvrđim, rockerskijim zvukom, a šteta što si to nije dopustio upravo na ovom albumu.
Za razliku od albuma Reality Killed the Video Star, koji predstavlja anemičnog, nezainteresiranog, gotovo već dosadnog Robbieja, Take The Crown je u smislu energije apsolutna pobjeda. Svaki takt, svaki otpjevani insert, cjelina, daje naslutiti s kolikim se entuzijazmom bacio na projekt i s kolikim ga je veseljem stvarao. Nepredvidljivi, arogantni i razmetljivi Robbie je natrag. Natrag da nam povjeri kakav bad ass zna biti i kako si dopušta nazdraviti s ‘go fuck yourself’ (Gospel). Eksplicitno nam daje do znanja da je prokleto dobro svjestan svojih prošlih grijeha (osobito glupog ponašanja u tinejdžerskim godinama i problema koje je imao s raznoraznim ovisnostima). Da će se zasigurno popraviti, pripovijeda nam u skladbi Different, a skladbom Looser nas pokušava uvjeriti da mu je svejedno pobjeđuje li ili gubi. E, što se potonjeg tiče, ne bih na njegovu iskrenost uložio ni pennyja. No – i to je dio njegove osobnosti: kontradiktornost na svakom koraku!
Malo nostalgije ubacio je već u prvu skladbu Be A Boy, koja podsjeća na vrijeme Take That, a ima i vrlo lijepo izvedenu saksofonsku liniju koja podlogu, temeljenu na synth wave zvuku osamdesetih, oživljava i daje joj smisao. I s Gospelom se na neki način vraća u dane tinejdžerskih zaljubljenosti. Prvi singl s ovog albuma, Candy, možda najviše podsjeća na onog najuspješnijeg Robbieja, koji je znao uvjeriti s Millenium, Come Undone, No Regrets. Kao i Different, u kojoj su gitarski zvukovi lijepo upleteni u bogatu instrumentalnu kulisu dopunjenu gudačima. Skladba teče cijelo vrijeme vrlo lijepo, sve do netom prije kraja, kad se osjeti da je iz nje pokušao iscijediti više nego što sama skladba može dati. Djelić melodije koji djeluje usiljeno i kvari cjelinu. Skladba, koja će kao drugi singl izaći vjerojatno u prosincu, ima potencijal hita, ali vrhunce Angel, Feel ili She’s the One zasigurno neće dosegnuti.
Shit on the radio ubrzava tempo i album usmjerava prema plesnijim melodijama, ali neke velike tekstualne sadržajnosti nema. Naslov kaže takoreći sve. Tko bi znao što je Robbieju prolazilo kroz glavu uz ovu skladbu? Ne bi bilo nikakvo iznenađenje da je tim naslovom mislio da će taj hit na radiju zapravo biti njegov. All That I Want nastavlja pop frekvenciju, svakako je jedna od boljih skladbi, ugodno obogaćena konkretnim gitarskim riffovima koji podžare inače vrlo monotone ritmove. Vrlo izravan postaje u idućoj skladbi Hunting For You, koja se oslanja na zvukove osamdesetih i u kojoj bez dlake na jeziku kaže »addictive in my world, corrosive, destructive, but I’ve got kind words in my heart, it’s passion, it’s fashion«. Album potom prelazi na nešto rockerskije začinjene skladbe, koje svoj vrhunac dosežu u Into the Silence i Not Like The Others.
Vrijedi spomenuti i skladbu kojom se posezanje za krunom zaključuje. Robbie je odlučio da će skladbu Loser ipak uključiti na albumski popis, iako nije njegovo autorsko djelo. Napisali su je brat i sestra Ethan i Barbara Gruska, koji se kriju pod američkim duetom The Belle Brigade. Izašla je kao prvi singl njihova albumskog prvijenca The Belle Brigade, i to 19. siječnja 2011. Skladbu je otpjevao u duetu s Lissie, američkom folk rock izvođačicom koja se na glazbenoj karti još nije uspjela dobro učvrstiti. Posve logičan potez, ako znamo da i iza produkcije njezina nadolazećeg albuma stoji Jacknife Lee.
Album djeluje vrlo ambiciozno i Robbieju se može vjerovati da s povratkom misli prokleto ozbiljno. Za razliku od prethodnog anemičnog albuma Reality Killed The Video Star, Take The Crown je krivulju u njegovoj karijeri bez sumnje okrenuo prema gore. Pogotovo ako uhvati pravi val i dobrim koncertnim nastupima ipak ponovno skrene pozornost na sebe i probudi još koga osim svojih standardnih obožavatelja. Po krunu za sada još neće posegnuti. Ne s ovim albumom. Ali je na dobrom putu do nje, samo se mora malo više potruditi.
Postava
Jacknife Lee – klavijature, gitara, bas gitara
Bill Rieflin – bubnjevi
Justin Meldal Johnsen – bas gitara (1, 4, 10)
Blake Mills – gitara (2, 3, 7, 8)
Troy Van Leeuwen – gitara (4, 6, 9)
Chris Thornberry – klavir (3, 11)
Eric Gorfain – rog (9, 11)
Alex Budman – saksofon (1)
Jebin Bruni – klavir (4)
Lissie – prateći vokal (2)
Barbara Gruska, Samantha Sidley, Alex Lilly – prateći vokali (3, 4, 5, 7, 9, 10)
Orkester Owen Pallet – orkestralni aranžmani (3, 4, 8)
Produkcija
Island Records
Popis skladbi
1. Be a Boy
2. Gospel
3. Candy
4. Different
5. Shit On the Radio
6. All I Want
7. Hunting For You
8. Into the Silence
9. Hew Wow Yeah Yeah
10. Not Like the Others
11. Losers (feat. Lissie)
