Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Miladojka Youneed
Izdavač: Dallas Records
Izdanje: year
Trajanje: 44:26
Ocjena: 4/5
Kad bend dosegne svoj najviši plato rada, zasiti se i teško napravi korak više, no nakon prelaska u izdavačku kuću Dallas Records 1998. godine skupini Miladojka Youneed dogodilo se upravo to – izvanrednom pločom Schizophonik postavili su si epitaf, po kojem ih mi, koji puštamo da nam žilama slobodno teče srčani nektar adrenalinom zasićene krvi, koju tijelom ubrzano tjera glad za dobrom glazbom, nosimo sa sobom u najljepšem sjećanju. Od zadnje ploče Liberta Bloo prošlo je pet godina, a u postavi su saksofonist i prateći vokalist, ponajprije pak misaoni tvorac benda Miladojka Youneed, Mario Marolt, te izvanredni basist i vokalist te suosnivač priče od prvog dana, nepredvidljivi Miroslav Lovrič, u svoj radni krug pustili izvanredne glazbenike. Bas je preuzeo Jožef Sečnik, za bubnjeve je sjeo izvanredni bubnjarski vunderkind Roman Ratej, a gitarske poslove, sudeći po otkrićima ispisanima na ploči, odradio je N.K. 1400 (inače stariji i ljudima poznatiji kao Nenad Krsmanovič), a budući da si u studiju glazbenici uvijek neočekivano priskaču u pomoć, na popisu “krivaca” upisali su se još i gitarist Boris Romih te za loopove i elektroničke finese uvijek spreman Neil Conti. A rezultat? Posve dostojan usporedbe s pločom Bloodylon, koja za mene predstavlja kreativni vrhunac ljubljanskih glazbenih poliglota tadašnjeg još neukroćenog i očekivanjima publike neopterećenog undergrounda!
A sad prijeđimo na glazbeno štivo ovog četvrtog uratka, koji postavlja visoke standarde cjelokupnoj konkurenciji – ploče znakovitog imena Schizophonik. Već nakon prvog slušanja postaje jasno da je produkcija savršena, a zvučna slika benda razapeta je između sirovih provala njihove druge ploče Bloodylon i plesne zamekšanosti albuma Liberta Bloo. Schizophonik je doduše profinjeno satkana ploča, koja u svom oklijevanju, želi li pokrenuti sve turbine i otvoriti sve ventile ili radije ostati u sferi sigurne provjerenosti starih recepata, budi pomalo pomiješane osjećaje. Otvarajući kaotično uređeni Turning Lathe baca srce u višu brzinu, jer asocijacijama na solaže pokojnog Cavazze uspijeva dočarati iluziju da se Miladojka vraćaju na stare seksi tračnice organskije svirke te da su se riješili elektroničkih dodataka, a kiborški disko opet je postao rudimentarniji, no već elektroničko nastavljanje uvoda skladbe I’m A Fire odgovara na sve prerano rođene nade. Vrijeme je otišlo naprijed, a s njim i zvučna slika benda. I toj ne manjka sočnih saksofona, a umjesto masivnih basova i divlje ritmike bubnjeva svoj središnji piedestal u zvučnoj slici preuzima hipnotični i posve suvereni Miroslavov vokal. »I’m a fire, you’re ice / Have we I future?« točka je na i teksta o tajanstvenim nevidljivim vezama među ljudima, koji vape za blizinom drugoga, a istodobno se u borbi sa suprotnostima bore sa svojom pravom prirodom, pa je nestajanje jedne ili druge suprotnosti nužno. Miroslav je tako proročki naviještao neizbježnost kraja, a publika se uz zvukove izuzetno otrovnog saksofona, bubnjeva i gitara predavala plesu koji su naučili uz Demolition group, o sličnostima između Miladojke i potonjih danas neću raspredati, jer je rasprava o tome neplodna i nalik razbijanju glave oko odgovora na pitanje što je bilo prije, kokoš ili jaje …
Do You Love je funkoidniji nastavak plesa, a ljubavnim stihovima potentne tjelesnosti pristaju prljavije, seksipilom nabijene riječi, koje su ipak ukusne i nimalo opscene, a umjesto opjevavanja platonskih ideala Miladojka se bacaju u čvršća stanja svojih idejnih čarolija, svoje pune moći prazne u glazbi koja je mogla biti još divljija i bezobraznija. Kontemplativniji smiraj u svijetu očito zamračenih ideala i ne više tako mladenački zaletjele želje za prodiranjem dublje u svemir donosi skladba Goddesses. Gotovo tužan suspenz među odjecima plača i jecanja osjetljivog saksofona, jazz lounge funk bubnjevi, nježnim distorzijama taman dobro posoljena gitara te mekani podton basova i kristalno jasni vokali, vozi vlak misli između zamišljenog stajanja na mjestu i želje za oslobođenjem u grlu stisnutih krikova. Miladojka Youneed majstori su poigravanja emocijama, a kao neka vrsta maziva u ovoj se priči usput ušulja osjetljivi šapat skladbe Expect. Pred očima se ušuljaju večernje maglice u neonski sjaj te narančasti sjaj javne rasvjete odjevene Ljubljane, u ovoj sanjivoj vožnji ili dušebrižničkom preletu gradskih ulica mir je tek prividan. U pozadini umiru ideali i dječji snovi, rađa se pitanje kamo pljuje rastrojena generacija X, a Miladojka to nježno presvlače u nešto mekše podtonove. U sličnoj maniri mekšim se konturama predaje i nastavak ploče sa skladbom Blues My Way, a u toj dremljivosti osobno propuštam iskru strasti i energičnosti, iako je baladni središnji dio ploče kvalitetan, prokleto ubija početni zamah kojim se kolotečina Schizophonikovih mehanizama opčinjavanja najprije pokrenula.
Nakon jutarnjeg iritiranja elektroničkim budilnikom dolazi vrijeme za poticaj i jutarnju kavicu, a za njezino zapjenjenje brine življa i nabrijanija skladba Goodmorning. Očito je da su se momci očito često budili uz zvukove Jamesa Browna, a funkoidni ples, nabijen semplovima, poigrava se zvukovima svakodnevnog jutarnjeg kašljucanja i rutinskog odlaska na tisuću puta prehođeni put do posla, a Miladojka svojom repetitivnošću dodaju inače suhoparnoj jednoličnosti svoj humorni pečat i sarkastičnu oštrinu. Putokaz robotiziranom plesu novodobnih robota postindustrijskog doba nakon budnice je poprilično anorganski Disco Boy, koji predstavlja krajnji pol organskosti lišene svirke, a u poigravanju disko standardima u nešto nižim okretajima momcima uspijeva lagano iritirati slušni kanal i probuditi želju za kratkom stankom. Hvala bogu, očito je bila riječ o jednom namjenskom eksperimentalnom činu koji je, hvala bogu, poprilično usamljen, jer su misaoni tok i protok glazbenog libida posve opušteni skladbom Eternity. Poigravanje energičnim uzorcima funka krune otrovno lijepe gitarske solaže koje iz okvira funka ponovno ispadaju u opuštenije rockerske vode, a Miladojka tjeraju svoj stroj do maksimalnih okretaja, zbog čega je predavanje plesu posve logična posljedica. I već smo na kraju! Skladba Underground zaključuje put u mirnijim podtonovima, a na večernjem potamnjelom nebu skupine entuzijasta, glazbenih putnika i buntovnika s razlogom se pale zvijezde koje pomažu kormilariti duše-brodove među grebenima crne budućnosti.
Ploči Schizophonik može se prigovoriti ponavljanje već čuvenih recepata, no po istini rečeno bilo je nemoguće očekivati da bi se Miladojka Youneed od ploče do ploče mogli samo nadograđivati i dopunjavati, evolucijski razvijati i poboljšavati, jer je kvalitativna razina ljubljanskog kolektiva očito već davno dosegnuta. Nastavak bi tada bio tek stvar rutine, a ako se ugasi plamen strasti, sljedeća na samrtnoj postelji je glazba, zato sam, usprkos vakuumu koji je odlazak benda ostavio na slovenskoj glazbenoj sceni, sretan što su na vrijeme odabrali snagu i hrabrost za samoukidanje. Tako je slika glazbe ostala u lijepom sjećanju, a ime benda čisto, časno i zavijeno u velove tajanstvenosti. Sam bih se upitao samo što bi u ovoj posljednjoj inkarnaciji bend još mogao dodati i glazbeno artikulirati? Torba čudesa očito se ispraznila, no unatoč tome završni čin, ploča Schizophonik, proizvod je koji zaslužuje sve pohvale, jer je album zasićen vrhunskim zvukom, krasnom glazbom, a među stupovima estetskog savršenstva suvišno je samo sjećanje na plodniju prošlost i stvaranje olujnih tokova zajedno s bivšim suborcima. Promijenila su se vremena, a Miladojka je na svoj način ostala mladenački nepromijenjena, a u tijelu mladog, uvijek iznova rođenog kolektiva staro je srce izvorne postave počelo gubiti svoju iskonsku snagu. Da mi je Schizophonik jedini dodir s bendom Miladojka Youneed, mogao bih reći da ovdje doista dobivate sve što su momci ikad predstavljali. Ima puno funkoidne nestašnosti, alternativnog buntovničkog stava s komercijalnim prizvukom, sarkazma, gorčine, a ploča je zabilježila sve crte i rane koje su Miladojka u godinama svog postojanja junački zaliječili i primili na svoje skupno tijelo. I upravo zato ostaju jedno od važnijih imena na malenom, ali rijetkim biserima posutom zvjezdanom nebu Slovenije, kojem i danas rado prisluškujem …
Postava
Miroslav Lovrič – bas, vokal
Mario Marolt – saksofon, prateći vokal
N.K. 1400 – gitara, prateći vokal
Roman Ratej – bubnjevi
Gostujući glazbenici:
Jožef Sečnik – bas na skladbama 1, 3, 4, 5 i 9
Boris Romih – gitara u skladbi 6
Neil Conti – loopovi (skladbe 1, 4 i 10)
Produkcija
Iztok Turk, Mario Marolt
Popis skladbi
- Turning Lathe
- I’m A Fire
- Do You Love
- Goddesses
- Expect
- Blues My Way
- Goodmorning
- Disco Boy
- Eternity
- Underground
