Izvođač: Zbogom, Ajda
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2012
Trajanje: 33:11
Ocjena: 3.9/5
Zbogom, Ajda, vjerojatno čak i prva slovenska post-rock grupa, do ovog trenutka još uvijek ostaje skrivena, nepoznata, namjerno uklonjena i bez ikakvih asocijacija sa slovenskom glazbenom scenom. Prvijenac Statika (RockLine recenzija OVDJE) preletio je naše područje potpuno nečujno. Nepostojeći fanovi koncerte nisu dobili, a ni bilo kakvih drugih riječi o sastavu također ne. I opet je, u biti iz ničega, prošle godine, dakle 2012., izašla druga ploča benda – Med Zarjo. Ona je imala još manje samopromocije od prve – 4chanov /mu/ nije bio ekstenzivno »spammao«, postojanje ploče zabilježeno je samo na nekom potpuno zabačenom stranom forumu, a kasnije i na profilu benda na popularnoj glazbenoj web stranici last.fm. Međutim, ta je opskurnost praktički jedina vrijedna spomena stvar koja se od prvijenca nije promijenila (osim postave, iako ni to nije jasno).
Ako je Statika bila svojevrstan pokušaj oponašanja sjene vjerojatno najvećeg benda post-rocka Godspeed You! Black Emperor, drugi album benda Med Zarjo korak je koji sam želio da bend napravi – korak prema stvaralačkoj osamostaljenosti. Med Zarjo naime se rješava (očitijih) utjecaja koje na naslovnici nosi Statika, čime čak izlazi iz svjetskog post-rockovskog prosjeka u cjeloviti unikat. Med Zarjo naime uzima i snažnije izdvaja jedan element koji se s nekakvom bizarnom narodskošću već pojavljuje na Statici – utjecaj folk glazbe. Upravo folk snažno prevladava na drugom albumu, odnosno bolje rečeno – folk se odlično spaja s već postojećim post-rockovskim zvukom, s atmosferom koju je bend već postavio na prvijencu. Ali naravno, cijela stvar nije tako jednostavna, jer bend zasigurno nije napredovao odnosno promijenio se samo u tom smislu.
Već prva skladba na albumu, nazvana »Moj oče«, otvara novo poglavlje benda u posve eksperimentalnom, drskom i osebujnom svjetlu. Evin sanjivi vokal, poduprt tonom efekata, uz pozadinu inače tipične post-rockovske reverbirane atmosfere, stupnjuje intro do nekakve razgradnje, do gotovo samooscilacije; opet je tu izdvojen element za koji sam se nadao da će ga biti više – dakle Evin vokal. Već na Statici njezin je vokal bio taj koji je činio iskorak, prije nego Andijev, koji se nažalost za Med Zarjo nije bitno popravio. U glavnom – već intro prve skladbe postavlja Med Zarjo na posve drukčiji put od onoga na kojem je bila Statika, na neki tajanstven, neočekivan i stoga puno zanimljiviji i uzbudljiviji. To naravno ne znači da se bend ne drži više nekih karakterističnih post-rockovskih formi, ali one su korištene sebi u prilog, ne protiv sebe, kao možda na prvijencu. Med Zarjo gubi i onu mirniju stranu prvijenca, jer ima više žešćih dijelova, što treba pripisati upotrebi bubnjeva, čega prije nije bilo. Možda zato na trenutke djeluje kao da je bend skočio iz jednog klišeja (preveliki utjecaj nekog benda na stvaranje) u drugi (tipične post-rockovske tiho-glasno-tiho forme), ali to u velikoj većini ne vrijedi, barem ne do te mjere da bi bilo očito ili da bi smetalo slušatelju.
Eksperimentalnost je (velik) dio novog albuma, ali istodobno je bend odabrao, barem s jedne strane, konvencionalniji put. Album često krasi gotovo popularna melodičnost, ponajviše kroz vokal. Tu se ipak ne mogu otresti osjećaja da bi sve skupa ispalo bolje da Andi ne pjeva, jer jednostavno nema pjevačkog talenta; njega bi mogao iskoristiti za neku pozadinu, zakopati ga efektima i potom dočarati neki shoegazerski ekvivalent vokalu. Ali kako stvari stoje, Andijev vokal prečesto dobiva glavnu ulogu, što stvari čini, no, pomalo neugodnima za uši. Suprotno čini Evin vokal, koji je još više zmaterijaliziran nego na Statici. U vokalnim dijelovima izdvaja se taj pomalo unikatan folkovski pristup ritmičkoj podlozi akorda odnosno biranju pojedinih žica, što je zamotano u karakterističnu post-rockovsku atmosferu, čime se bend barem donekle distancira od većih žanrovskih obilježja (odnosno klišeja). U žešćim dijelovima (a i u ambijentalnima) ima više orkestracije, veći zvuk nego na Statici, što je zasigurno dobrodošla promjena.
Med Zarjo je stoga zasigurno napredak u odnosu na prvijenac benda, ali daleko od nekakve ohole izvrsnosti. Ne znam što će biti s Andijevim vokalom, ali nažalost takav kakav jest ne funkcionira, ponajviše ne u ovakvom obliku kakav je stvoren na Med Zarjo (a ni na Statici). Album također krase određeni eksperimentalni zahvati koji mu daju potencijal za višekratno slušanje i otkrivanje njegove slojevitosti, ali možda je pravi forté skladbi upravo u nekoj novootkrivenoj melodičnosti, u nekim »catchy« linijama koje jednostavno idu u uho. I tu se već pokaže prvi tračak potencijalnog genija – savršen omjer konvencionalnog i nekonvencionalnog, poznatog i nepoznatog, popa i alternative te naposljetku statične neiskusnosti i Med Zarjo.
Postava
Andi Koglot – gitara, klavir, vokal, bubnjevi, ambijentalni zvukovi, tekstovi
Eva – vokal
Produkcija
Andi Koglot
Popis skladbi
1. Moj oče
2. Slutnja
3. Vodnjak
4. Pesem o zvezdah
