Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Castle Communications
Izlazak: 1999
Trajanje: 62:28
Ocjena: 3.5/5
Legendarni art rockeri Marillion, najbrižljivije čuvana britanska glazbena tajna, za svoj su jedanaesti studijski album izabrali vjerojatno najneoriginalniji mogući naslov, »Marillion.com«, inspiriran njihovom službenom web-stranicom, što uz poznavanje činjenica koje su pratile nastanak ove ploče postaje nekako gotovo razumljivo samo po sebi. Kultna petorka iz Aylesburyja naime se prije početka snimanja »marillion.com« odlučila na inovativnu akciju te je sve svoje fanove na web-stranici pozvala da sufinanciraju izlazak njihova trećeg i ujedno posljednjeg albuma za izdavačku kuću Castle Communications. Odaziv fanova premašio je sva očekivanja, no komercijalni uspjeh »marillion.com« bio je ispod prosjeka, jer je to bio njihov prvi album koji se nije plasirao među 40 najboljih ploča britanske ljestvice. Tome je vjerojatno nešto pridonijela i činjenica da je to bio prvi album za koji nisu izdali nijedan službeni singl. Ipak, »Deserve« je izabran za promotivni singl, dok je »Rich« postao poseban singl za brazilski radio. Vjernim sljedbenicima koji su pomogli financirati »Marillion.com« Marillion su se odužili tako što su njihove fotografije objavili u knjižici albuma.
Glazbeni rezultati bili su prilično šareni i, iskreno govoreći, »marillion.com« jedno je od njihovih manje nadahnutih ostvarenja s velikim promašajem imenom »Built-in Bastard Radar«, dok nekoliko kompozicija kvalitetom ipak spada u elitu cjelokupnog stvaralačkog opusa kultnih britanskih art rockera. Na »Marillion.com« ima podosta riskantnog, hrabrog međužanrovskog eksperimentiranja, a zapravo je ugodno iznenađenje da je album kao cjelina ipak vrlo solidno ostvarenje. Na odličnom završnom epu »House« primjerice su eksperimentirali s danceom/trip hopom i jazz fusionom, što je urodilo iznenađujuće dobrim konačnim rezultatom. Na »House« i »Deserve« koristili su gostujuće puhače (saksofon, trubu), što znači da je riječ o Marillion albumu s najviše jazzy elemenata, premda su oni prilično »sramežljivi«.
Pjevaču Steveu ‘gospodinu H-ju’ Hogarthu u pisanju tekstova ponovno je pomogao dugogodišnji suradnik John Helmer, kojemu je to bila posljednja suradnja s Marillion do 2012., kad je prilozio tekst za skladbu »Pour My Love«. Treba spomenuti i da se »Marillion.com« može pohvaliti vrlo dobrom, za ono doba modernom produkcijom, zapravo prilično boljom nego na vrlo prosječnom prethodniku »Radiation« (1998), jer su članovi skupine udružili snage s kultnim glazbenikom i producentom Stevenom Wilsonom (Porcupine Tree, No-Man, Storm Corrosion, Blackfield). Pritom valja primijetiti da je Wilson 1997. kao glazbenik, skladatelj i producent surađivao s bivšim Marillion pjevačem Fishom.
Nešto što se »marillion.com« nikako ne može prigovoriti jest monotonija ili ponavljanje već čutog, jer je svaka skladba posebno poglavlje za sebe i posve unikatan pojam artističke eklektičnosti. Kompleksni i prilično enigmatični »A Legacy« slušatelju nakon prvih sekundi pobuđuje varljiv dojam da je riječ o sporom uvodu u album, iako se već nakon prvog prijelaza prelijeva u energične vode u kojima vlada snažna gitarska fraza u domeni Stevea Rotheryja. Višeglasni refren unatoč H-jevu dirljivom vokalnom doprinosu djeluje pomalo monotono, no Rothery i ponajprije klavijaturist Mark Kelly svojim razigranim polaganjem raznovrsnih sintetizatorskih tekstura brinu se da u osnovi prilično prosječan uradak nakon višekratnog slušanja ipak postane puno dopadljiviji.
Osjetno zanimljivije ostvarenje je, za uobičajene Marillion prilike, prilično udarni art rocker »Deserve«, u kojem iznenađuju energične saksofonske i trubaške dionice te kompleksne bas linije Petea Trewavasa. Takva kombinacija u strukturu ove kompozicije unosi sitnu prstohvat jazz fusiona, ali i glama, što pomalo budi duh legendarnih Roxy Music. I izrazito ambijentalno i melodično usmjerena power balada »Go!«, u kojoj do posebnog izražaja dolazi H-jevo srcedrapateljsko pjevanje, zanimljiv je eksperiment od polaganja slojevitih sintetizatorskih tekstura i pletenja nježnih akorda na 12-žičanoj gitari s vrhuncem u hipnotičnom refrenu. Ne nedostaje ni oduševljavajućeg epskog završetka. To je jedno od onih hvalevrijednih ostvarenja na albumu koja pružaju očit dokaz da Marillion nikako nisu izgubili dugogodišnji, sofisticirani osjećaj za stvaranje divnih melodija koje empatično nastrojenog slušatelja svojom magijom u trenu odvedu u neki paralelni svijet.
Solidni, ali nezanimljivi »Rich« sa svojom funky melodijom i pljeskom ruku u usporedbi s ostalim dijelovima na »marillion.com« gotovo je poprockerska, posve lepršavo intonirana stvar i opet nešto posve novo u dotadašnjem Marillion skladateljskom opusu. Hit potencijal svakako je prisutan, no energične gitarske dionice, brojna dosjetkarenja na hammond orguljama i H-jevo kompleksno, povremeno gotovo grimasasto pjevanje u kombinaciji još uvijek djeluju previše eksperimentalno da bi ta skladba ikada slučajno »greškom« zalutala na kakvu komercijalnu radijsku postaju. Ambijentalno prilično dublje ostvarenje je sjajna power balada »Enlightened«, koja na krilima nježnih akorda 12-žičane gitare i H-jeva melankoličnog vokala uspijeva uhvatiti dušu zrelog benda koji je prešao doista golem put i prebrodio više zadivljujućih zvukovnih evolucija od svojih doduše veličanstvenih neoprogrockerskih početaka.
Bizarni tvrdoalterrockerski hibrid »Built-in Bastard Radar« je, kako je već spomenuto, daleko najslabije ostvarenje na »Marillion.com« i jedno od najslabijih u cijeloj njihovoj karijeri. Sveopću kaotičnost i izrazito blesav tekst o »mačosima« i »lovcima« ne mogu spasiti ni moćna tvrdorockerska gitarska fraza ni bujni sloj hammond orgulja. Isto vrijedi za H-jevo pjevačko grimasanje preko vokodera, koje je potpuno suvišno i podsjeća na neuspješan pokušaj udovoljavanja prosječnom ukusu tzv. MTV generacije. Srećom, ostatak albuma je na visokoj razini, a loš priokus temeljito popravlja već odlična power balada »Tumble Down the Years«, koja nosivim aranžmanom čak pomalo podsjeti na klasik The Beatlesa »Here Comes the Sun«, a ponajprije svojom pozitivističkom atmosferom, vedrom akustičnom gitarskom melodijom i melodičnim refrenom budi sjećanje na neka od najboljih prošlih ostvarenja iz H-jeva razdoblja.
Izrazito eksperimentalni i ambiciozni »Interior Lulu«, u kojem Marillion podsjećaju da su po srcu i duši još uvijek na prvom mjestu progresivni rockeri, unatoč sporom, pomalo pospanom uvodnom dijelu, u kojem ne nedostaje brojnih neobičnih ritmičkih varijacija, kao cjelina ispada vrlo zanimljivo i spada među bolje trenutke na »marillion.com«. Nakon prvog prijelaza slijedi neočekivan preokret u vatrenu i kaotičnu sekciju u kojoj dominiraju žestoke gitarske dionice i žestoke bubnjarske vragolije u domeni starog vuka Iana Mosleyja. Gospodin H ponovno je izvrstan u ulozi srcedrapateljskog lirika. Središnja sekcija predvođena Rotheryjevom gitarističkom solažom prava je paša za uši i jedan je od ambijentalnih vrhunaca »Marillion.com«. Nakon te ploče nadmašuje ga samo još završna eterična trip hop zadušnica »House«, koja svojom neopisivom melankolijom na krilima uzburkanih trubaških dionica predstavlja novi miljokaz u dotadašnjem Marillion eksperimentalnom opusu i čak jedan od najboljih završetaka kojeg njihova albuma. Ovdje se posebno ističu Kelly polaganjem slojevitih sintetizatorskih tekstura kojima stvara izrazito melankoličnu atmosferu te Hogarth, koji izuzetno emocionalnom pjevačkom izvedbom ponovno dokazuje zašto je jedan od najboljih artrockerskih vokalista.
Marillion su s »Marillion.com« stvorili jedan od svojih najneobičnijih studijskih eksperimenata, koji nije bez mana, no njih uvelike nadmašuju brojni svijetli trenuci s hrabrim i oduševljavajućim izletima na dotad neistražena zvučna područja. Na pojedinim se skladbama moglo jasno osjetiti da su Marillion tada punim plućima uživali u eksperimentalnoj slobodi i testiranju artrockerskih granica, no s druge su strane još uvijek htjeli uživati i obnoviti barem nešto prošlog komercijalnog uspjeha, i to tako da osvoje srca mlađih generacija koje se Marillion nisu sjećale kao neoprogrockerske atrakcije osamdesetih. Po komercijalnoj i zvukovnoj strani »Marillion.com«, jednako kao i prethodniku »Radiation«, to nije uspjelo. Zvukovno im je to uspjelo tek 2001., kad su izdali »Anoraknophobia«, komercijalno neuspješan, no među fanovima i danas jedan od njihovih najomiljenijih albuma.
Postava
Steve Hogarth – vokal, klavijature, udaraljke
Steve Rothery – gitara
Pete Trewavas – bas-gitara
Mark Kelly – klavijature
Ian Mosley – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Ben Castle – saksofon na “Deserve”
Neil Yates – truba na “Deserve” i “House”
Andy Rotherham – dodatni pljesak ruku na “Rich”
Produkcija
Marillion i Steven Wilson
Popis skladbi
1. A Legacy (6:16)
2. Deserve (4:23)
3. Go! (6:11)
4. Rich (5:42)
5. Enlightened (4:59)
6. Built-in Bastard Radar (4:52)
7. Tumble Down the Years (4:33)
8. Interior Lulu (15:14)
9. House (10:15)
