Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Gromka, Metelkova, Ljubljana
Datum koncerta: 11.04.2013
Od koncerta koji je organizator promovirao otrcanim plakatom s meksičkim mariachijima, uz prethodno nepoznavanje nastupajućih, očekivao bih nešto posve drugačije. Ali ne, na pozornici nije stajao Antonio Banderas, a još manje nezaboravna trojka iz kultnog spota Beastie Boysa Hey Ladies. U sklopu turneje Fire Walk With Me prošlog su se četvrtka u Gromki naime zaustavila tri norveška sastava, dva kod nas čak premijerno, dok su nositelji turneje Vreid već dobri, ali uvijek dobrodošli, znanci naših pozornica.
Akademskih petnaest do deset kao prvi su na pozornicu stupili In Vain, koji su na moju veliku radost svoje lijene guzice napokon podigli na opsežniju europsku turneju. Norveški progresivni black/death metal sastav naime ne mogu izbaciti iz sjećanja i ušiju još od njihova fenomenalnog prvijenca The Latter Rain (2007). S njim si je grupa postavila visoke ciljeve, no s idućim albumom Mantra (2010) činilo se da je prvijenac bio samo početnička sreća. Nedavno objavljeni album Aenigma opet je krivulju kvalitete okrenuo prema gore, a norvešku sedmorku prvi put doveo u naše krajeve. In Vain predstavili su veličanstvenu, epsku glazbenu sliku sva tri albuma, koja je dokazala njihov majstorski osjećaj za skladanje. Epske duljine skladbi tijekom kojih je In Vain lako uspjelo nanizati cijelu paletu osjećaja i glazbenih žanrova, malobrojnu su publiku lako uspjele usisati u sebe. Pohvaliti valja ponajprije izvrsnu predstavu Sindrea Nedlanda, koji se pobrinuo za autentičan kontakt s publikom te šarenu i vrhunsku vokalnu izvedbu, kako zaraznih čistih, tako i brutalnih i sirovih vokala. Ako je Sindre posjedovao pravu karizmu, za idejnog vođu sastava Andreasa Frigstada, unatoč solidnom black metal kričanju, to je teško tvrditi. S lijenim šetanjem po pozornici i kvazi zlim pogledima ispao je još gore od boksanja Tima »Rippera« Owensa. Unatoč tome In Vain su svojih četrdeset minuta odradili s odlikom, skladbe s Aenigme uživo već zvuče rušilački i uvjerljivo, a posebno su oduševile kompleksne i razgibane epopeje s prvijenca Det Rakner, October’s Monody (s nezaboravnim »Nick Cave« djelićem) te titanski završetak s The Titan.
Pravo razočaranje pak priredili su u nastavku Solefald, ili bolje rečeno »tribute to« grupa. Jedini stalni članovi Solefalda, Cornelius i Lazare, naime su ostali doma (Lazare) odnosno navodno se otrovali hranom (Cornelius). Nažalost, dečke na turneji kao session grupa prate baš In Vain, koji su unatoč tome izveli kraći set, što je svakako bio lijep potez, ali bilo bi bolje da su se toga suzdržali. Artfagovski avangardni black metal bio je naime pravo mučenje slušnih organa, a k još goroj cjelini pridonijeli su i: mlakonjino basistovo poplesivanje, koje bi prije očekivao u bendovima tipa Coldplay, te tekstovi koji bi u nekim krugovima na filozofskom fakultetu vjerojatno dobili oznaku genijalno i koje bi dečki i cure s polizanim šiškama i obaveznim naočalama s debelim, crnim okvirima šarali po bilježnicama. Evo nekoliko primjera te besmislice: »Coco Chanel – welcome to hell/Let me out of my prison cell«, »The truth as it was told to me by Calvin Klein«, »« The USA don’t exist/Again I’m pissed.« Dopuštam mogućnost da je »tribute« bend bez pravih vođa zvučao loše, ali baš me ne vuče da još ikad okušam sreću.
Okus »Solefald« grozote popravili su pak Norvežani Vreid, nastali na zgarištu kultnog norveškog sastava Windir nakon tragične smrti njegova frontmana Valfara. No Vreid su tijekom djelovanja postali mnogo više od Windirova »odvrtka« i postali odličan sastav s vlastitim identitetom. Nedavno je grupa izdala šesti album Welcome Farewell, koji odmak od black metalskih korijena i šarenu evoluciju ionako bogate glazbe benda samo potvrđuje. Vreid su na učinkovito, vinjetama s naslovnice novog albuma okićenu pozornicu ukoračili uz epske zvuke singla The Ramble, koji su već na samom početku naslikali sliku norveškog folklora. Karizmatični frontmen Sture lako je stupio u prvi plan te u obaveznoj uniformi s likom norveške zastave silovito i učinkovito zapovijedao svojoj Vreid vojsci. Noviji Vreid imaju snažno naglašenu melodičnu komponentu, koja njihov pogled na black metal obojava snažnim utjecajima rocka, a još ga produbljuju gotovo folklorni, »polka« trenuci uz koje bi zaplesali i Oompa Loompasi; lijep primjer toga bio je u nastavku baš izvanredni The Reap sa zaraznim rifovima i srhljivim solažama. Vreid se u svojim tekstovima dotiču tematika koje bismo grubo mogli podijeliti na tri dijela – na prvim pločama to su teme zla i tame, bliske klasičnim temama black metala, srednje razdoblje grupe snažno je obilježeno tekstovima o norveškom folkloru, a još više tekstovima o Drugom svjetskom ratu i borbi protiv okupatora, a na Welcome Farewell Vreid se ponovno služe fantastičnijim, mističnijim elementima. Upravo su nam takvu sliku Vreid lako naslikali, jer su nas s, primjerice, The Reap i Welcome Farewell odveli u mračne norveške šume, sa Songen at Fangen i Raped By Light u black metal riffanje epskih veličina, a s Alarm među redove Norvežana koji su se pobunili protiv njemačke okupacije tijekom Drugog svjetskog rata. Norvežani su pronašli odličnu nišu black metala pomiješanog s rock ‘n roll ritmovima i povremenim utjecajima thrash metala, koja je jedinstvena i istodobno prokleto zarazna! Na pozornici su Vreid pod vodstvom gitarista i vokalista Sturea bili čista definicija svojeg imena, koje u prijevodu znači srdžba, no unatoč odličnom nastupu (ili baš zbog njega) jako se osjećao nedostatak još koje skladbe. Lijepo bi se uklopili primjerice Jarnbyrd ili Under Isen s albuma I Krig, koji su Vreid ovaj put posve previdjeli. No norveški Srdžbenici lako su popravili okus nakon očajne sredine koncerta i usto odsvirali jedan od boljih koncerata ovogodišnje godine koji su se kod nas zvrstili do ovog trenutka.
Setlista
VREID:
1. The Ramble
2. The Reap
3. Songen at fangen
4. Welcome Farewell
5. Arche
6. Alarm
7. Sights of Old
8. Raped By Light
9. At the Brook
10. Pitch Black
Galerija slika
