Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: UK
Izdavač: E.G. Records
Izdanje: 1979
Trajanje: 42:13
Ocjena: 4.5/5
»Night After Night« bio je jedini službeni koncertni album kultne britanske progresivnorockovske superskupine UK, koju su u posljednjoj fazi činili prekaljeni basist i pjevač John Wetton (ex-Family, King Crimson, Uriah Heep, Roxy Music), genijalni klavijaturist/električni violinist Eddie Jobson (ex-Curved Air, Roxy Music, Frank Zappa) i bubnjarski čarobnjak Terry Bozzio (ex-Frank Zappa). Potonji je na drugom studijskom albumu UK-a »Danger Money« (1979) uspješno zamijenio jednog od najboljih britanskih bubnjara svih vremena, Billa Bruforda (ex-Yes, King Crimson, Bruford). Prije nego što su spomenuti glazbeni majstori rekli ‘bok’ i (naizgled zauvijek) zaključili UK priču, za oproštaj su izdali još i koncertni album sa snimkom dvaju nastupa u Tokiju. Ti su se nastupi dogodili u lipnju 1979. u koncertnim dvoranama Nakano Sun Plaza i Seiken Kan. Njihova oproštajna turneja odvijala se u dva dijela. U prvom, američkom dijelu turneje, nastupali su kao predgrupa za Jethro Tull, kojima se Jobson pridružio odmah nakon raspada UK-a, dok su u ostatku turneje nastupali samostalno, odnosno kao glavni koncertni nositelji.
Snimka se otvara naslovnom skladbom, dakle »Night After Night«, koja je izašla i kao singl, a na B-strani je imao skladbu »When Will You Realize?«. Potonja nije izašla ni na jednom službenom albumu UK-a. Kasnije ju je Wetton s izmijenjenim tekstom ponovno snimio na svom solo prvijencu »Caught In the Crossfire« (1980). Navodno je upravo ta stvar izazvala razdor među trojcem i posljedično raspad UK-a. Dva engleska gospodina i američki šaljivdžija, koji je kao član benda legendarnog Franka Zappe, gdje se ‘uživo’ posebno oduševljavao u ulozi vraga u »Titties & Beer«, naučio sve moguće ritmičke i verbalne vragolije, od prve sekunde nadalje, uz kvalitetnu produkciju u režiji Jobsona i Wettona, izvode nezaboravnu koncertnu predstavu.
Pritom nimalo ne smeta činjenica da je sve gitarske dionice zamijenila Jobsonova električna violina, jer UK nakon odlaska kultnog gitarista Allana Holdswortha (ex-Tempest, Soft Machine, Pierre Moerlen’s Gong, Bruford) nisu tražili zamjenu. Na većini skladbi s »Night After Night« pojavljuje se zanimljiv odgovor na pitanje kako bi zvučao međuput između majstora mračne, fusionističke kompleksnosti King Crimson i melodično rockerskih šampiona Asia, Wettonove kasnije (i trenutno opet aktualne) grupe.
Na skladbama poput uvodne »Night After Night« vlada neutješna melankolija Wettonova vokala, poduprta melodičnim simfonijskim aranžmanima, kompleksnim violinskim improvizacijama i domišljatim ritmičkim varijacijama, što znači da se suptilnost i tehnička savršenost cijelo vrijeme šeću ruku pod ruku. Na izvrsnoj verziji kompleksne balade »Rendezvous 6:02« usred mnoštva ludih improvizacija trio, podmazan svim bojama, demonstrira izniman smisao za stvaranje melodramatične atmosfere i kreativno pletenje ritmičkih linija među pojedinim, neočekivanim vremenskim prijelazima.
AOR rušilac »Nothing To Lose«, u kojem vladaju moćne vokalne harmonije i Jobsonove sintisajzerske umjetnine, kao daleko najkomercijalnija, ali i najudarnija stvar ove koncertne snimke, diže atmosferu do točke vrelišta. Unatoč melodičnoj strukturi i hipnotičkom refrenu i ovaj put se često javljaju kompleksne električno-violinske pasaže, zveckave bas linije, šuštave sintisajzerske teksture i ubojiti bubnjarski prijelazi. U sličnom AOR stilu, koji već naslućuje buduće hitove Asije, i za ovo je izdanje posve unikatna »As Long As You Want Me Here«, koju nije moguće naći ni na jednom od dvaju studijskih uradaka UK-a. Sudeći prema Wettonovu obraćanju oduševljenoj japanskoj publici, očito su je namjeravali izdati na nikad snimljenom trećem studijskom albumu, što znači da bi po svoj prilici mutirali u AOR bend, što se Jobsonu nimalo ne bi svidjelo. Melodični, radijski dopadljiv refren popraćen je moćnim vokalnim harmonijama te brojnim melodičnim aranžmanima na klaviru.
Na »Alaska« nastupa Jobsonov veliki ‘zvjezdani’ trenutak, kad se iskazuje vraški vehementnim baratanjem sintisajzerskom tehnologijom kasnih sedamdesetih. Izvedba hiperdramatične poslastice »Time To Kill«, jedne od boljih skladbi s istoimenog prvijenca UK-a, ispada super i tako reći ravnopravno studijskoj verziji. Relativno kaotičan uvodni dio sa izbezumljenim, ‘supersoničnim’ improvizacijama, u kojem se vode epske bitke između razdraženih bas linija, vatrenih bubnjarskih prijelaza i visoko zvonkih sintisajzerskih tekstura, uspješno nasljeđuje Wettonova teatralna pjevačka predstava.
Skraćeni, prerađeni instrumental »Presto Vivace« upotrijebljen je kao uvod u fenomenalnu verziju »In the Dead of the Night«, najpoznatijeg UK-ova uratka uopće, koji ga nešto mlađi ljubitelji kvalitetne rock glazbe poznaju i u izvedbi švedskog gitarskog virtuoza Yngwieja Malmsteena. Ova verzija ima još istaknutije sintisajzerske linije u usporedbi sa studijskim izvornikom, dok su originalne gitarske pasaže prokleto učinkovito zamijenile Jobsonove vragolije na električnoj violini. Snimka se zaključuje još jednom klasikom, »Caesar’s Palace Blues«, koja s bluesom, usprkos naslovu, nema nikakve veze osim što je obilježava izrazito melankolično raspoloženje, jer na njoj vladaju vatrene bubnjarske i violinske improvizacije, poduprte još jednim izvanrednim Wettonovim pjevačkim podvigom.
UK su na poslovnom izdanju »Night After Night«, prožetom zapanjujućom koncertnom energijom, još jednom pokazali zašto su bili posljednja relevantna progrock superskupina sedamdesetih i priredili nezaboravan oproštaj. Neuspješnih pokušaja njihova ponovnog oživljavanja bilo je u idućim desetljećima prilično, sve dok se Wetton, Jobson i Bozzio nisu 2012. ponovno okupili i organizirali svoju prvu koncertnu turneju nakon više od tri desetljeća.
Postava
John Wetton – vokal, bas gitara
Eddie Jobson – klavijature, električna violina
Terry Bozzio – bubnjevi
Produkcija
Eddie Jobson i John Wetton
Popis skladbi
1. Night After Night
2. Rendezvous 6:02
3. Nothing to Lose
4. As Long as You Want Me Here
5. Alaska
6. Time to Kill
7. Presto Vivace
8. In the Dead of Night
9. Caesar’s Palace Blues
