Autor: Primož Novak
Izvođač: Orchid
Izdavač: Nuclear Blast
Izdanje: year_month
Trajanje: 56:12
Ocjena: 4/5
U posljednjih nekoliko godina pojavio se lijep broj bendova koji se kunu u zvuk rock sastava iz sedamdesetih. Čini se kao da svjedočimo ponovnom rođenju raznih Led Zeppelin, Black Sabbath, Deep Purple, Rainbow, možda i Pink Floyd. No kod svih tzv. retro rock bendova teško je tvrditi da su zanimljivi, jer je previše naglaska na autentičnosti samog zvuka, a pjesme nekako ne iskaču. Svoj djelić pažnje trenutno uživaju i kalifornijski Orchid, koji su ime uzeli po kratkoj instrumentalnoj skladbi Black Sabbath. Kvartet je završio kod izdavača Nuclear Blast, koji zgrabi baš svaki trend i za par godina ga ujedno i odbaci. Orchid bi se jednostavno mogli strpati u isti koš kao Witchcraft, Kadavar, Graveyard, Horisont ili možda čak Ghost. Međutim, Orchid su već prvijencem Capricorn upozorili da se služe tradicionalnim doomom, koji je u zadnje vrijeme malo izblijedio, s obzirom na to da je sam doom zašao gotovo u nihilizam, a time su se počele pojavljivati nove definicije dooma koje se temelje na razvučenim i nedinamičnim skladbama od 20 minuta.
U 2013. se pokazalo da tradicionalni doom nije zaboravljen. Iznenadili su Black Sabbath s albumom 13, koji se doduše služi masovnom produkcijom, pa žudnja za nostalgijom nije bila najbolje zadovoljena. Naravno, ne može se reći da su Black Sabbath izdali loš uradak.
Mnogi bendovi koji su uživali svoj ugled u sedamdesetima polako odlaze u mirovinu. No srećom se na sceni uvijek pojave bendovi koji će pokušati oživjeti zlatne godine svojih idola. I tu stižemo do Orchid, koji su ove godine lansirali drugi cjelovečernji album Mouths of Madness. Već početna naslovna skladba najavljuje da se bend ugleda na zlatno doba Black Sabbath, prije nego što su izdali loše primljene Technical Ecstasy i Never Say Die. Kroz cijeli album provlači se asocijacija na Black Sabbath. Moglo bi se bend optužiti za plagijat, no skladbe ipak ne djeluju potpuno prepisano, unatoč tome što se kod mnogih javlja osjećaj da slušatelj sluša čistu kopiju Black Sabbath. Primjerice, uvod u skladbu Silent One podsjeća na skladbu Into the Void, Wizard of War uvodnim rifom podsjeća na Symptom of the Universe, a udarni dio Loving Hand of God čak i na War Pigs.
No Orchid se očito na to ne obaziru. U svakom slučaju, treba priznati da je bend poprilično proučio sve moguće značajke Black Sabbath, uključujući i naslovnicu albuma. Gitara servira snažne doomerske rifove i bluesom obojene solaže, vokal također podsjeća na samog Ozzyja, s tim da je vokal Thea Mindella slušljiviji i pjevniji, a ritam sekcija svojom iskrenošću i nekompliciranošću podsjeća na vragolije Butlera i Warda. Ipak, Orchid su svoju viziju postavili malo drukčije. Skladbe su unatoč dužini dotjerane, sanjarski dijelovi ne djeluju »razvučeno«. Dobar primjer toga je upotreba klavira u skladbi Mountains of Steel. Orchid kroz cijeli album dokazuju da je tradicionalni doom metal još uvijek prisutan i čak ne zvuče prežvakano s obzirom na današnji trend retro rock bendova. Čak su samim zvukom uspjeli uhvatiti autentičnost analognog snimanja, unatoč tome što današnja snimačka tehnologija s lakoćom hvata zvuk sedamdesetih. Na svoj bi se način moglo reći da su Orchid poprilično okrenuti klišejima, osobito kad pjevač često zapjeva »oh yeah!«, kao da je stalno pod utjecajem raznih supstanci.
Orchid s Mouth of Madness dokazuju da tradicija sedamdesetih još nije umrla. Sam zvuk i rifovi povremeno doista djeluju kao da se vrijeme malo vratilo unatrag. Svi ljubitelji Black Sabbath i tradicionalnog doom metala Orchid svakako ne smiju previdjeti.
Postava
Keith Nickel – bas
Theo Mindell – vokal, klavir
Mark Thomas Baker – gitara
Carter Kennedy – bubnjevi
Produkcija
Will Storkson
Popis skladbi
1. Mouths of Madness (5:51)
2. Marching Dogs of War (5:30)
3. Silent One (7:26)
4. Nomad (6:22)
5. Mountains of Steel (6:57)
6. Leaving It All Behind (7:20)
7. The Loving Hand of God (6:11)
8. Wizard of War (3:19)
9. See You on the Other Side (7:16)
