Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Frankie Goes To Hollywood
Izdavač: ZTT Records
Izdanje: 1984
Trajanje: 64:00
Ocjena: 4.5/5
Jedna od najunikatnijih grupa novovalnog pokreta osamdesetih bili su bez sumnje nezaboravni čudaci Frankie Goes To Hollywood, koji su još prije izlaska prvijenca »Welcome to the Pleasure Dome«, ponajviše uz pomoć tadašnjih medija, postali pravi simbol kontroverze i prividne ludosti, a i svojevrsna glazbena enigma koja se ni danas ne može posve razriješiti, jer bi se članove benda u istom dahu moglo proglasiti pompoznim fanaticima i jedinstvenim genijalcima. Njihov prvijenac izvorno je izašao kao dvostruki LP s dobrim satom stilski iznimno šarolikih skladbi na kojima se mogu čuti neke od najboljih, ali i neke manje posrećene glazbene ideje iz poprock riznice osamdesetih.
Brojni kontroverzni potezi oko promocije albuma »Welcome to the Pleasure Dome« pobrinuli su se još prije izlaska ploče da komercijalni uspjeh bude unaprijed zajamčen, dok je njegov kultni status, i danas, nakon testa vremena, samo još narastao, iako se kasnije saznalo da je njegov producent, legendarni Trevor Horn (također bivši pjevač grupa The Buggles i Yes), napravio i više nego samo izvrsnu produkciju. Većinu aranžmana navodno je naime odsvirao sam Horn na bas gitari uz pomoć vanjskih suradnika (među njima su i oba (bivša) Rabinova Yes kolege, gitarist Steve Howe, koji je dao akustičnu gitaru na naslovnoj skladbi, i južnoafrički gitarist Trevor Rabin), dok je instrumentalni doprinos članova Frankie Goes To Hollywood, od kojih se potpuno angažirao samo pjevač Holly Johnson, navodno bio tek simboličan.
Čak i ako je sve to istina, ništa ne umanjuje značaj albuma »Welcome to the Pleasure Dome« kao cjeline za tadašnju poprock scenu, dok se sve promijenilo već na sljedećem FGTH albumu »Liverpool« (1986) na kojem su aktivno sudjelovali baš svi članovi benda. FGTH su još prije izlaska albuma »Welcome to the Pleasure Dome« nanizali čak tri hita; uz »War« i »Two Tribes« njihov daleko najprepoznatljiviji hit postao je »Relax«, koji i danas uživa obilje radijskog eteра. Treba reći da se svi spomenuti hit singlovi primjetno razlikuju od verzija koje se nalaze na albumu »Welcome to the Pleasure Dome«.
Lijep dokaz koliko su neobična glazbena formacija bili FGTH jest otvaranje s orkestralnom pompom i kaosom u liku uvodne skladbe »The World Is My Oyster«, gdje gotovo dosadno visoki operetni vokali i simfonijski aranžmani probijaju ‘zvučni zid’, dok se Holly Johnson predstavlja kao nekakav tajanstveni i cinični ‘novovalni’ papa. Za tim slijedi gotovo 14-minutna naslovna kompozicija, artrock poslastica koju nije moguće strpati u neki čvrsti žanrovski okvir. Otvara se prodornim životinjskim zvukovima koji zvuče kao da dolaze iz prašume te zvukom pastoralne svirale, koju postupno gase elektronički efekti. Za tim slijedi nevjerojatno posrećen prijelaz u suptilnu ‘pop’ sekciju, gdje inicijativu preuzimaju galantni sintisajzerski i klavirski aranžmani te melodične bas varijacije.
Borbeno raspoloženi vremenski prijelazi unose nekakav šamanski puls, dok posebno oduševljava Holly Johnson sa svojom specifičnom bojom glasa kojoj ni danas nema premca (donekle mu je srodan samo David Bowie). Steve Howe pobrinut će se za nekoliko iznimno suptilnih i mekanih improvizacija na akustičnoj gitari, dok lukavi Johnson cijelo vrijeme brine za dobru zabavu i pozitivno raspoloženje. Posve banalan, napola ljubavni, napola kvazipornografski tekst, u kojem se nađu Kublai Kan i supernova (zapravo je nadahnut čuvenim epom Samuela Taylora Coleridgea naslovljenim ‘Kubla Khan’), u savršenoj je simbiozi s ritmički razigranom glazbenom pozadinom, unutar koje svaki instrumentalist dobiva priliku za improvizaciju. Za vrhunac pompe pobrinut će se završni unos epskih ženskih vokalnih harmonija, koji osigurava izniman preljev u veličanstveni, pobjednički refren. Gospodin Johnson ne bi bio bez usporedbe da za finale sve ne začini smijehom epsko-bizarnih dimenzija. Frankie iz imena benda i iz teksta naslovne skladbe naravno se odnosi na Franka Sinatru. Taj neukroćeni kolaž krajnje različitih postupaka mogao bi se označiti bizarnim, pompoznim i pretjeranim, ali istodobno i briljantnim, divnim i unikatnim.
O najvećem hitu s albuma, zapravo jednoj od najuspješnijih pop skladbi cijele generacije, to jest »Relax« (Come Fighting)«, i danas teku brojne sociološke rasprave pa na ovom mjestu doista nije potrebno trošiti previše riječi; u osnovi je riječ o odličnom poprock dostignuću s elementima dancea i synthpopa, koje u verziji s albuma zvuči osjetno bolje od poznatijeg singl izdanja. I ovaj put najviše blista Johnsonov vokalni nastup, dok su ritmički preljevi na sintisajzerima izvedeni po najzabavnijim dance motivima, koji širom otvaraju put ikonoklastičnom refrenu. Potonji se perolakom lakoćom usidri u uškama, dok dodatne vokalne harmonije i elektronički ukrasi osiguravaju da se u pozadini ‘stalno nešto događa’. Tu se krije odgovor zašto središnji motiv, unatoč gotovo banalnoj ritmičkoj repeticiji, ne gubi izniman snagu i energiju koje supostvaraju nezaboravno raspoloženje. »Relax« bi vjerojatno bio među prva tri kandidata kad bi trebalo izabrati hit koji je definirao neku glazbenu eru, odnosno osamdesete.
Manje zanimljivo i nadahnuto ispada inače prilično duhovita obrada američkog soul glazbenika Normana Whitfielda naslovljena »War (And Hide)«, koju je već prije obradio i Bruce Springsteen, tako da ne predstavlja najinovativniji potez. FGTH su svojoj verziji te pacifističke klasike dodali čak hrpu elektroničkih i udaraljkaških ukrasa te oštrih bas linija, dok je gospodin Johnson dodao i nekoliko sočnih društvenih komentara i banalnih vokalnih improvizacija. Utoliko bolje ispada energična orkestralna poslastica »Two Tribes (For the Victims of Ravishment)«, treći veliki hit s albuma, koja sadrži prodorne bas linije i sočne gitarske fraze, dok je Johnsonov vokal ovaj put u ugodnom društvu pratećih ženskih vokalnih harmonija.
»Ferry (Go)«, još jedna obrada, ovaj put autora Gerryja Marsdena, člana grupe Gerry and the Pacemakers (izvorni naslov skladbe je »Ferry Cross the Mersey«), kratka je balada s nježnim orkestralnim aranžmanom i Johnsonovim suptilnim pjevačkim pristupom, koji snažno podsjeća na glazbu za božićne blagdane. Za tim slijedi najbezvezniji, ili bolje rečeno nepotrebni uradak/obrada na cijelom albumu, obrada »Born To Run«, koju je u izvorniku napisao Bruce Springsteen. Ta izrazito američki obojena, domoljubna skladba ispada krajnje ‘nezgrapno’ u rukama engleskog benda. Od potpune banalnosti ne spašava je ni Johnsonov specifični vokalni pristup, užarene gitarske dionice i kompleksne bas linije. To u osnovi nije loša obrada, ali stilski nikako ne pripada na »Welcome To The Pleasure Dome«. Ugodna balada »San Jose (The Way)« sa svojim je kalipso pulsom još jedna prilično banalna i prilično nepotrebna obrada, koju je 1968. pod izvornim imenom »Do You Know The Way to San Jose« pjevala američka diva Dionne Warwick.
Kontroverznih obrada odjednom je kraj uz zabavni, ‘plesno raspoloženi’ poprocker »Wish (the Lads Were Here)«, koji obilježavaju zaobljene bas linije što supostvaraju jahaći ritam, moćna višeglasja i značajan refren. Stilske šarolikosti albumu tako lako ne ponestaje. Instrumental »The Ballad of 32« naime predstavlja još jedan izlet na artrock područje, jer sadrži eterični simfonijski aranžman, kompleksne gitarske varijacije i galantnu akustičnu pratnju, koji u savezu osiguravaju da se kompleksno raspoloženje neprestano mijenja. Efekti na sintisajzerima protkani su ‘zamućenim’ zvukovima dviju osoba tijekom seksa, dok sve skupa pred kraj odvede odlična gitarska improvizacija.
»Krisco Kisses«, još jedno društveno angažirano ostvarenje, gdje ne manjka odlučnih gitarskih dionica i moćnih bas linija, otvara se na gotovo agresivan način, nakon čega uz pomoć duhovitog refrena poprima nešto suptilnije ambijentalne nijanse. Nakon odličnog uvodnog dijela i prilično prosječne sredine album se u završnom dijelu opet drastično popravlja, što se čuje već na odličnom evergreenu »Black Night White Light« na kojem se FGTH na najbolji mogući način iskazuju kao unikatni majstori suptilnosti, melodramatike i epike. Fenomenalni, višeglasni refren popraćen je melodičnim, zaobljenim bas linijama, inovativnim elektroničkim ukrasima i veličanstvenim simfonijskim aranžmanima, tako da se sve skupa bez problema može označiti ‘art pop rockom’. Ne manjka ni inteligentne gitarske improvizacije, dok Johnson ne prestaje oduševljavati svojim vokalnim kameleonstvom, kad jednom zvuči kao neki ludi, populistički diktator, a u sljedećem trenutku opet kao izrazito nježna duša. »The Only Star in Heaven« otvara se kratkim, za ona vremena čak inovativnim, reperskim umetkom, nakon čega slijedi nagli prijelaz u relativno kompleksnu ‘pop’ sekciju s dance pulsom. Tu opet oduševljava izniman smisao FGTH-a za improvizacijsku kombinatoriku i izmjenjivanje pojedinih motiva.
Najbolja skladba na cijelom albumu nalazi se posve na kraju albuma »Welcome to the Pleasure Dome« u liku evergreen power balade »The Power of Love«, još jednog velikog hita i, što je najvažnije, jedne od najljepših ljubavnih pjesama svih vremena. Glavna poruka skladbe, da je na kraju ljubav jedina koja u ovom životu doista nešto znači, i danas je univerzalna, no način na koji Holly Johnson otpjeva tu besmrtnu baladu onaj je koji ju je za sva vremena zacementirao među besmrtne klasike. Količina unesenih emocija koju posreduje taj pjevački kameleon i danas je nevjerojatna, dok se u pozadini preljevaju veličanstveni i neopisivo lijepi orkestralni aranžmani u režiji gostujuće glazbenice Anne Dudley. Holly Johnson, vječni šaljivdžija i jedna od najkontroverznijih glazbenih osobnosti osamdesetih, na »The Power of Love« demonstrira jedinstven pjevački nastup, koji je i danas inkarnacija zrelosti i duhovne dubine kakvu ne posjeduju pjevači puno slavnijih i dugovječnijih rock grupa. FGTH album zaključuju u ‘svom stilu’, sakralnom završnicom »Bang«, gdje se posljednji put našale na račun starog ‘mafijoša’ Franka Sinatre.
Kontroverze, laži, seks i prijevare, gore ili dolje, »Welcome to the Pleasure Dome« jedan je od najzanimljivijih i najneobičnijih albuma osamdesetih godina 20. stoljeća u izvedbi neke poprock grupe. Izniman stilski raznolikost, gotovo kaotična nepredvidljivost i inteligentna artrock komponenta na većini skladbi, pa i na nekim hitovima, pobrinuli su se da je album puno bolje preživio test vremena nego što je većina zamišljala nakon njegova izlaska. Potencijal benda bio je izniman, čak i ako ga nikada nisu znali maksimalno iskoristiti. Upravo zato je nekako nepravedno i na svoj način tužno da se Frankie Goes To Hollywood danas većina sjeti samo po ‘neprestano’ puštanom mega hitu »Relax«. FGTH su već na sljedećem albumu, »Liverpool«, po mišljenju nekih čak i boljem ostvarenju od »Welcome to the Pleasure Dome«, postali prilično ozbiljniji bend i podrezali krila ludorijama i kontroverzama, samo šteta što je to ujedno bio i njihov ‘labudji pjev’.
Postava
Holly Johnson – vokal
Brian Nash – gitara
Peter Gill – bubnjevi
Mark O’Toole – bas gitara
Paul Rutherford – prateći vokal
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
J. J. Jeczalik – klavijature, programiranje
Andrew Richards – klavijature
Louis Jardim – udaraljke
Anne Dudley – klavijature, orkestralni aranžmani na “The Power of Love”
Steven Lipson – gitara
Steve Howe – akustična gitara na “Welcome to the Pleasuredome”
Trevor Rabin – gitara
Trevor Horn – prateći vokal, bas gitara
Produkcija
Trevor Horn
Popis skladbi
1. The World Is My Oyster
2. Welcome to the Pleasure Dome
3. Relax (Come Fighting)
4. War (And Hide)
5. Two Tribes
6. For The Victims of Ravishment
7. Ferry (Go)
8. Born to Run
9. San Jose (The Way)
10. Wish (The Lads Were Here)
11. The Ballad of 32
12. Krisco Kisses
13. Black Night White Light
14. The Only Star in Heaven
15. The Power of Love
16. Bang
